Ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović u knjizi opširno obrađuje nastanak Nezavisne Države Hrvatske te detaljno opisuje život u tadašnjem Zagrebu. Prvi su put objavljene neke fotografije iz razdoblja NDH.
– Razbijanje Jugoslavije, povezano s razvitkom međunarodnih odnosa na temelju kojih je 1939. godine počeo rat u Europi, priželjkivala je ustaška skupina u Italiji te njezini pristaše i simpatizeri u zemlji obuhvaćeni pojmom “hrvatski nacionalisti”. Oni su u travanjskim događajima, uz njemačku potporu, preuzeli inicijativu i 10. travnja 1941. godine proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj je vlast preuzeo Ustaški pokret, piše Hasanbegović.
Neka Alah poživi poglavnika!
U ustaškom programu i različitim proklamacijama, objašnjava Hasanbegović, konglomeratu nacionalističkog ekskluzivizma i tradicionalnih, neideoloških, pravaških političko-nacionalnih i državno-pravnih postulata, bosanskohercegovački muslimani držani su dijelom višekonfesionalne hrvatske nacije, a BiH, u svom punom opsegu, hrvatskom zemljom i dijelom buduće hrvatske države. Takva stajališta nisu bila daleko od javno iskazivanih predratnih političko-nacionalnih shvaćanja zagrebačkih muslimana, a posebice su imala uporište u djelovanju muslimanskih studenata hrvatskih nacionalista, od kojih su neki još uoči rata položili ustašku prisegu te sudjelovali u uspostavi NDH.
Poglavnik Ante Pavelić već je u prvom svom proglasu od 5. travnja 1941. iz Italije pozvao hrvatske vojnike katolike i muslimane da napuste jugoslavensku vojsku. Zagrebački muftija Ismet Muftić odmah je nakon proglašenja NDH 10. travnja pohitao u Banske dvore k Slavku Kvaterniku, a potom prihvatio preporuku Mile Budaka i na radiju pročitao poruku muslimanima u kojoj pozdravlja stvaranje nove države.
– U ovom radosnom i velikom vremenu za cjelokupni hrvatski narod, kada je osnovana samostalna i nezavisna hrvatska država na cjelokupnom povijesnom teritoriju hrvatskom, kličem: "Neka Allah Svevišnji poživi Poglavnika!" poručio je zagrebački muftija svim muslimanima na teritoriju NDH. Muftija je poslije susreta s Kvaternikom ušao u hrvatsko državno vodstvo, provizorno tijelo na čelu s Milom Budakom, koje je kratkotrajno preuzelo vlast do imenovanja prve vlade i Pavelićeva povratka u zemlju. Ismet Muftić bio je na čelu zagrebačke muslimanske zajednice od 1917. godine pa sve do njegove likvidacije 1945. godine. On je rođak Osmana Muftića, Tuđmanova ministra i diplomata. Pavelić je pridobio na svoju stranu i Džafera Kulenovića, prvaka Jugoslavenske muslimanske organizacije, koja je bila vodeća politička snaga muslimana u Kraljevini Jugoslaviji. Nakon dolaska u Zagreb i susreta s muftijom Muftićem, Pavelić je dao izjavu koju je ustaška propaganda često i vješto koristila u pridobivanju muslimana. Pohvalio se kako je naučio čitati i pisati “kod hodže u mektebu” koji je polazio u Bosni, u Jezeru pokraj Jajca, kao jedino katoličko dijete te je zbog toga “srastao s braćom bosanskim muslimanima”.
Hasanbegović ističe da je zagrebačka džamija otvorena poslije izravne intervencije ustaškog režima. Pavelić je odlučio da se džamija preuredi u Domu likovnih umjetnosti Ivana Meštrovića. Predviđena su tri minareta koja su zasmetala predstavniku Vatikana koji je to zabilježio u jednoj diplomatskoj noti.
Javni nastupi zagrebačkog muftije, njegov ulazak u hrvatsko državno vodstvo i sudjelovanje u ceremoniji polaganja prisege prve vlade NDH, piše Hasanbegović, ostavljali su dojam kako nova hrvatska država u nastajanju ima posebno snažno uporište u zagrebačkoj muslimanskoj zajednici. Jednako tako, iskazi odanosti NDH ostavljali su dojam njegove izrazite društvene moći i utjecaja. Ali ni on vrlo često nije mogao utjecati na ustaške vlasti. Tako je jednom intervenirao za sina nekog muslimana kojeg je uhitila ustaška policija koju, međutim, nije impresioniralo Muftijino pismo. Policajac Viktor Tomić, koji je bio poznat po brutalnosti, samo se zapitao tko je taj muftija i što je on. O tom događaju, kao o primjeru omalovažavanja muslimana i zagrebačkog muftije, sastavljen je zapisnik u uredu potpredsjednika vlade Džafera Kulenovića.
Tijekom rata u Zagreb su u velikom broju neprekidno stizali muslimanski izbjeglice iz BiH, a posebnu skupinu predstavljali su doseljeni muslimani zastupljeni u vladi, vojsci i državnom aparatu te njihove obitelji koje se priključuju zajednici i njezinim ustanovama.
Top s Griča za ramazan
Zagreb se zbog promijenjenih upravnih, političkih i društvenih okolnosti počeo razvijati kao novo muslimansko vjersko i kulturno središte. Tome su pridonosile i gradske vlasti nizom svojih simboličnih odluka usmjerenih prema zagrebačkim muslimanima, a koje su trebale predstavljati znakove prekida s prijašnjom, kako se isticalo, stranom vladavinom. One su ujedno predstavljale i dio ustaških političkih i promidžbenih napora da se NDH legitimira kao istinska nacionalna država, a ne tek slučajna ratna tvorevina. Već 17. travnja 1941. godine održana je sjednica gradskog poglavarstva na kojoj je donesena odluka o promjeni imena ulica koje “nemaju s Hrvatima ništa zajedničkog”.
Tako su dva simbola ranijeg jugoslavenskog smjera, u sklopu široke akcije preimenovanja ulica, zamijenjena muslimanskim nazivima. Ulica Vuka Karadžića, u središtu Zagreba, preimenovana je u Ulicu reis-ul-uleme Džemaludina Čauševića, obližnja Beogradska ulica u blizini buduće džamije prozvana je Ulicom Husein-bega Gradaščevića. Od 1942. godine prvi put u povijesti Zagreba u mjesecu ramazanu počeo se, po uzoru na takav običaj u Bosni, pucnjima iz topa s gričke kule Lotrščak obilježavati kraj ramazanskog posta.
Vlasti su nastojale iskazivati posebnu skrb o muslimanima u vrijeme glavnih islamskih blagdana pa su, prema popisu koji je svake godine sastavljao zagrebački muftija, organizirana javna bajramska darivanja siromašne muslimanske djece i pripadnika ustaške mladeži svih dobi, darovima koje su djeci u nazočnosti roditelja i vjeroučitelja dijelile “članice Ženske loze Hrvatskog ustaškog pokreta”. Na jednoj od takvih promidžbenih manifestacija u studenome 1944. godine podijeljeni su i darovi poglavnikove obitelji. Pavelićeva izaslanica zamolila je djecu i roditelje da se, “kad se u svojim dnevnim molitvama mole Alahu, ne zaborave pomoliti i za državnog poglavara”.
U listopadu 1942. godine hafiz Akih Handžić imenovan je imamom poglavnikovih tjelesnih zdrugova i vjerskim izvjestiteljem muftijom Ustaške vojnice. Uživao je stanovitu popularnost među izbjeglicama i stanovništvom u istočnoj Bosni koje je redovito obilazio i pozivao da pristupe ustaškim postrojbama. Već prije toga, krajem 1941. godine, na poziv Jure Francetića pridružio se, kao islamski dušobrižnik, dobrovoljačkoj sarajevskoj ustaškoj bojni tzv. Crnoj legiji.
Sa zagrebačkim muftijom sudjelovao je u dočeku jeruzalemskog muftije Sejida Muhameda Emina El-Husejnija. Jeruzalemski muftija obišao je nedovršenu zagrebačku džamiju u kojoj su trajali unutarnji radovi, a koju je opisao među najljepšim na svijetu. Nakon njegova posjeta NDH formirana je SS dobrovoljačka divizija Handžar sastavljena pretežno od bosanskohercegovačkih muslimana.
>>Objavljujemo izvatke iz knjige ministra Hasanbegovića (1): Djeda mu je likvidirao komunistički režim
Eh Kulenović, to su bile legende