Gdje su novci? – pozvali su na red Jovo Stanisavljević zvani Čaruga i Božo Matijević svoga druga Janka Rebića. Ne sluteći što ga čeka, Rebić je već bio odložio torbu i revolver. Novac od popa nije donio. Svećenik je ovoj dvojici razbojnika poručio neka sami dođu po nj.
– A zašto ga nisi ubio? – pitali su oni Rebića. Smrtna je presuda i tom mladiću već bila ispisana: “Ako ne donese plijen, ustrijelit ćemo ga.” Kršili su oni zakon gdje god su stigli, no ako se netko ogriješio o pravila njihove razbojničke bande, presudili bi mu po kratkom postupku.
Čaruga ga je svezao lancem i “dali su mu malo jesti”. Pružili su, zatim, lopatu u ruke Rašidu Naimkadiću da mu iskopa grob.
– Kako je zemlja bila tvrda, nisam mogao otpočeti s kopanjem, pa je Matijević uzeo oruđe od mene i otpočeo, a ja sam morao nastaviti. Kada sam do pojasa iskopao, rekli su da je to dosta. Čaruga se tada okrenuo prema Rebiću i rekao mu: “Po našem zakonu moraš biti strijeljan.” Molio je da ga ne strijeljaju jer je mlad i da nije ništa kriv, pa neka ga otpuste iz svoje družbe, a Čaruga mu odvrati: “Radije te ubijem nego da te pustim.” Matijević je napisao osudu i pročitao, a ja sam je potpisao kao svjedok, ali nisam se smio potpisati pravim imenom, tako su mi njih dvojica rekla.
Iskopali grob i pucali u njega
Poveli su potom svezanog Rebića na smaknuće prema iskopanom grobu – šokantno je to svjedočanstvo Rešida Naimkadića, ispričano u sudbenoj palači u Osijeku, prije gotovo stotinu godina. Požutjeli papiri s procesa okrutnim drumskim razbojnicima ispisani su krasopisom, ponegdje i pravim škrabotinama, a vrijedan sudski spis s više od 1200 stranica čuva se u osječkom Državnom arhivu.
Rebić, kojemu se navode dva imena, Janko i Milan, počeo je bježati od jame.
– Čaruga i Matijević u isti su mah opalili po jedan hitac iz revolvera. Točno sam vidio da ga je Čaruga pogodio lijevo u leđa, a kugla je na prsima izašla. Kad je pao, morao sam im pomoći da ga još umirućeg odnesemo u grob, gdje mu je Matijević iz samokresa opalio još jedan hitac u glavu, a potom smo ga nas dvojica zakopali – ispričao je on na sudu.
Nedugo nakon tog umorstva, iznenadili su ih oružnici i na martinačkom polju ustrijelili Božu Matijevića zvanog Crveni Božo, koji je vodio razbojničku družinu Kolo gorskih tića. Čaruga je, pak, uspio umaknuti. Krvava drama odigrala se 16. lipnja 1920.
– A ja sam se sav sretan predao oružnicima i sve im ispričao – umiljavao se sudu također okrivljeni Naimkadić.
Prema Jovi Stanisavljeviću Čarugi nije bilo milosti. Za zvjerstva je platio glavom 27. veljače 1925., i to na svoj 28. rođendan. Obješen je u dvorištu osječkog zatvora, koji se nalazio pokraj suda. Njegova je banda osuđena, među ostalim, za deset umorstava i 15 razbojstava. Po kaznenoj prijavi iz 1923., na optuženičkoj je klupi završilo 19 razbojnika i njihovih pomagača, pa tako i ljubavnice, priležnice ili, rjeđe, supruge. Kažnjeni su, mahom, teškom tamnicom, “pojačanom jednim danom posta”, mjesečno ili godišnje.
Najpoznatiji slavonski razbojnik osuđen je na smrt i izdahnuo je u velebnoj zgradi koja se, ironično, baš gradila kada je on stigao na svijet, u selu Bare. Prva je to zgrada u Hrvatskoj koja je namjenski građena isključivo kao sudbena palača. Osječki suci u svoj su se novi dom uselili 1898., ni dvije godine otkako je ban Khuen-Héderváry dao dozvolu za gradnju. Postala je to, tako, adresa Kraljevskog sudbenog stola s gruntovnicom, kraljevskog Državnog odvjetništva i kraljevskog Kotarskog suda. Kako bi sve bilo pri ruci, u dvorištu je sazidana i zgrada zatvora, a sve to u strogom središtu grada. Uz velebno zdanje ni jedne druge zgrade nije bilo, tek okretište konjskog tramvaja i lučko skladište drva. Stršala je sama gotovo šest godina, u ulici koja će poslije postati najpoznatiji secesijski niz u Hrvatskoj.
“Džigaricu ću im povaditi”
U istoj sudnici kao i Čaruga sjedio je, stoljeće poslije, vladar hrvatskog nogometa Zdravko Mamić, ali i brat mu Zoran. U palači je danas, naime, Općinski te Županijski sud u Osijeku.
GALERIJA Zdravko Mamić šeta po Međugorju
– Ma idite više u... Hoćete li krvi moje, hoćete li džigerice moje? Sramite se svi koliko vas ima! – odjekivao je glas Zdravka Mamića iz sudnice u Europskoj aveniji 7. Sudska je zgrada Mamića dočekala potpuno identična – otkako je sagrađena, nije obnavljana. Građevinari su je “okupirali” tek 2015. kada je počela potpuna rekonstrukcija, i tek je nedavno okončana. Zub vremena i rat potpuno su je devastirali – sa stropa je otpadala štukatura, iz zidova su virile žice, za kiše i snijega curilo je od krova pa do podruma, kroz svih pet etaža, nije bilo rampe za invalide ni dizala. Na novinskim je stupcima, ne tako davno, završio i jedan štakor, kojemu su metlom presudile djelatnice suda, čemu smo, igrom slučaja, i sami svjedočili. U velikoj poplavi, kada su popucale cijevi, “pokisnuo” je i dobar dio spisa. Monumentalno zdanje pretvorilo se, karikirano, u šupu.
Financijska injekcija od 3,5 milijuna eura koja je stigla, u 85 posto iznosa iz Europske unije, dok je ostatak “pokrila” država, vratila mu je stari sjaj. A ti zidovi koji su toliko dugo vapili za žbukanjem i bojenjem, mogli bi uistinu svašta ispričati...
Jovo Stanisavljević “iskrsnuo” je krajem Prvog svjetskog rata kada je vladala velika glad, a harali pljačkaši. Dezertirao je iz vojske, a već je ondje počinio prvo umorstvo – mađarskog vojnika usmrtio je jer im je za oko zapela ista žena, Katinka. Pridružio se poslije Matijevićevu Kolu gorskih tića. Ta je ekipa uistinu bila laka na obaraču. Andrija Stanisavljević stariji posvađao se sa Stankom Bošnjakom, a obojica pripiti, obračunali su se i šakama.
– Razvadili su nas, a Stanka su poslali kući. Okupila se sila svijeta, došli su i Jovo Stanisavljević Čaruga i moj sin Andrija te odmah pitali što se to dogodilo. Odjednom sam im rekao: “Pođite i ubijte ga, a kada se vratite, ubijte i mene.” A njih su dvojica bili pripiti. Otišli su i počeli vikati: “Sada ćemo zaklati i džigericu im povaditi.” Mislili su i na Stankova brata Mirka Bošnjaka, bivšega našeg kneza. Nakon kratkog vremena začula se pucnjava i čuo sam da je Stanko Bošnjak ubijen – posvjedočio je na sudu stariji Stanisavljević.
– Nisam imao nakanu da ubiju ovoga, već sam to u uzrujanosti rekao – ogradio se otac.
Čaruga je toga dana, kako je ispričao na sudu, bio u Zdencima, gdje je naredio stražu.
– Kad sam se vratio, čuo sam da se Andrijin otac posvađao sa sada pokojnim Stankom Bošnjakom. Osumnjičeni Andrija Stanisavljević bio je sa mnom, njegov nam je otac rekao da ubijemo Stanka i brata mu Mirka Bošnjaka. Ja sam na to pošao jašući na konju, a sa mnom je išao Andrija mlađi. Došavši do kuće Stanka Bošnjaka odmah sam zahtijevao da mi preda pušku te mi ju je Stana Bošnjak i dala. Uzeo sam pušku i rekao Andriji mlađem: “Ako hoćeš, izvrši zapovijed svoga oca.. I otišao sam. Nisam ništa kriv jer mu nisam naložio da ga ubije, a niti sam ja kriv tome pa molim da se protiv meni postupak obustavi – branio se Čaruga i naveo kako je, u to doba, bio kod kuće kao bjegunac iz vojske.
– Nakon čina sam stupio u Narodnu vojsku te sam položio nove prisege – dodao je.
Presretali su oni službenike dok su nosili plaće radnicima pa ih pljačkali. U takvom je pohodu, u šumi između Koške i Budimaca, ranjen blagajnik Dragutin Nemedia, a ubijen žandarmerijski podnarednik Simo Tintor. Čaruga im je, prema optužnici, ukrao paket s 40.000 dinara za plaće u poduzeću Neuschloss. Pokucali su, svojedobno, i na vrata Ignaca Schlossbergera u Bokšiću, oboružani puškama i samokresima, i ubili ga na mjestu, kako bi “silom pribavili njegovo pomično dobro”. Jednu su žrtvu opljačkali do gole kože – oteli su mu novac, pušku, samokres, kaput, hlače i cipele.
Banski stol osudio je, primjerice, 11. rujna 1924. Nikolu Mijića na 20 godina teške tamnice, Dušana Stankovića na pet godina teške tamnice “pooštrene svake godine na dan čina s jednim postom”, Uroša Vojnića na osam godina teške tamnice i postom svakoga 16. lipnja...
Zanimljiv je dopis Poglavarstva upravne općine, poslan Kraljevskom sudbenom stolu 30. lipnja 1920. iz Bizovca. “Luca Arambašić iz Martinaca koja je uhićena jer je navodno davala hrane ubijenom hajduku Boži Matijeviću, i nalazi se sada u istražnom zatvoru, ostavila je kod kuće 8-godišnje dijete Matu Arambašića. Tako da je sada ovo dijete ostalo samo u kući na milost i nemilost dobrih ljudi. Obzirom na ovaj izvanredni slučaj, moli se sud da Lucu Arambašić nakon preslušanja pusti iz istražnog zatvora, pošto se drugi osim njegove matere nema tko za njega brinuti”, stoji u dopisu.
Čaruga je prvi put ubio “zbog” žene, a i pao je zbog žene. Dok je bježao, slao je pismo stanovitoj Mandi, ali ju je poštar zamijenio pa ga odnio starici istoga imena. Spominjao je u pošiljci paljenje sijena pa je ona alarmirala žandare. Osuđen je na smrt vješanjem.
Posljednja smrtna kazna na osječkom je sudu izrečena 24-godišnjem Nikoli Keviću, koji je smaknut 22. travnja 1978. zbog ubojstva taksista i policajca te ranjavanja drugog policajca. Posljednje je dane proveo u samici, blizu sobe pravosudnih policajaca. Jedino su na smrt osuđeni bili u samici i vezani lancima koji se nisu više skidali ni u ćeliji. Žene su ga tada gledale dok je šetao dvorištem i komentirale kako je šteta jer je mlad i lijep.
Popio butelju vina prije smrti
– Stariji su nam pričali da se stalno čulo kako zvecka lancima – kažu nam u pisarnici dok preslaguju stare spise.
Posljednja Kevićeva želja bila je da popije butelju vina s tadašnjim istražnim sucem Nedjeljkom Rešetarom. Ukupno 40 minuta proveo je Rešetar s Kevićem, koji mu je pričao o svome djetinjstvu. Odvezli su se potom na lijevu obalu Drave, u tzv. katakombe. Stavili su mu povez na oči, mogao je još nekoga pozdraviti, ali više nije imao snage išta reći. U njega su bile uperene četiri puške s pravim mecima i tri s ćorcima. Rešetar, inače protivnik smrtne kazne, ubrzo je nakon pogubljenja prešao u odvjetnike. Branio je kasnije i Milana Šikanju, koji je također bio osuđen na smrt, zbog dvostrukog ubojstva iz koristoljublja svojih poznanika. No, smrtna kazna odmah mu je promijenjena u 20 godina zatvora. Šikanja je poslije u Novom Sadu, kako se pisalo, objesio jednu udovicu.
Svaki pedalj suda, građevine od 5600 metara četvornih i 144 sobe, renoviran je u posljednje četiri godine. Ne računamo tu 1600 “kvadrata” potkrovlja, oni su dograđeni u zasebnom, nešto ranijem projektu. Zanimljivo, obnova je zaobišla jedino najveću, pa i najljepšu sudnicu – upravo onu u kojoj su sjedili i Čaruga i braća Mamić, ali i cijela lepeza političara i gospodarstvenika, od bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, preko umirovljenog generala Mladena Kruljca, do poznatog zagrebačkog poduzetnika Ivana Rimca. Ta soba, koja je svojevrsno umjetničko djelo, “ispala” je iz projekta, a ne zna se zašto. Ipak, puno je toga obavljeno.
– Zaista je izgledalo ružno, nije bilo ugodno ni nama ni strankama. Postavili smo lift, rampu za invalide, klime, uveli videonadzor, a nov nam je i sav namještaj, koji je zamijenio stolove i stolce stare više od 50 godina. I ta će sudnica biti uređena, obećano nam je, u idućih godinu-dvije – kaže sudac Anto Rašić, predsjednik Županijskoga suda u Osijeku.
Zgrada je, inače, građena u stilu historicizma, po nacrtima zagrebačkog arhitekta Janka Holjca, dugogodišnjeg zagrebačkog gradonačelnika. Stajala je 250.000 forinti. Monumentalnošću i bogatom obradom pročelja ističe se kao jedna od najvrednijih profanih historicističkih građevina u gradu i šire.
U ratu joj je stradalo pročelje, oštećeni su krovište, stropne grede i pokrov. Jezivi ratni ožiljci na fasadama na ratne su strahote podsjećali više od četvrt stoljeća. Novca za obnovu nije bilo, no svojedobno je ipak nađen pa prenamijenjen. Kao “vatrogasnu” mjeru, Rašić je prije nekoliko godina dogovorio sa susjedima, Zatvorom u Osijeku, da im zatvorenici “pokrpaju” i oboje hodnike, za simboličnu naknadu. Gletali su oni i vukli valjke gotovo godinu dana.
– Da nije bilo europskih fondova, teško da bismo je i sada uspjeli obnoviti – ističe predsjednik.
Svjedočili su ti zidovi i suđenju Stjepana Mesića davne 1973., ali i Vladimiru Šeksu 1981. Njihovi su spisi u ormarima sudske pisarnice. Na jednom komadiću, neuvezanom, obavijest je Oružanog suda u Osijeku: “Stjepan Mesić nastupio je na izdržavanje kazne 20. ožujka 1975. u Kazneno popravni Stara Gradiška.” Mesić je osuđen na kaznu strogog zatvora od dvije godine i dva mjeseca. Bilo je to 26. rujna 1973. Po toj presudi, “kriv je što je tokom 1970. i 1971., kao predsjednik Skupštine općine Orahovica, zloupotrijebivši postojeće demokratske slobode, kao i organizaciju Matice hrvatske, a u namjeri razbijanja bratstva jedinstva naroda SFRJ izazivao nepovjerenje i razdor među narodima Jugoslavije, zlonamjerno i neistinito prikazivao društvene prilike u zemlji, širio podozrenje među drugim narodima i republikama federacije, angažirao se osobno na stvaranju tzv. masovnog pokreta”. Sporan je tužiteljima bio i “glazbeni repertoar” u gostionici “Grudnjak”.
– Nikada u životu nisam naručivao pjesme u gostionici – branio se Mesić.
Vladimir Šeks, zapisano je u spisu, uhićen je u svom stanu u Osijeku 14. travnja 1981. Pravomoćnom presudom iz studenoga 1982. kažnjen je s 13 mjeseci zatvora. Kriv je, kako piše, što je u jednoj gostionici pred više građana rekao: “Svi ste vi truli i ovo društvo, a posebno njegovi organi, sudstvo i policija, takovo društvo mora da propadne...”. Obojica su govorila kako su nevini, no milosti nije bilo.
Kadijević izbjegao ovaj sud
Kroz vrata zgrade u Europskoj aveniji, vjerojatno, nikada neće kročiti Veselin Šljivančanin i Vojislav Šešelj, a sasvim sigurno neće Goran Hadžić i Veljko Kadijević, koji su preminuli, iako je optužnica protiv njih, za ratni zločin, davno stigla na tu adresu. Osječki je sud jedan od samo četiri u Hrvatskoj specijalizirana za ratne zločine. Iako su najažurniji od velikih sudova u našoj zemlji, prozvalo ih se nedavno za “kaskanje” s procesuiranjem ratnih zločina.
– Zaduženi smo za predmete ratnih zločina iz Slavonskog Broda, Požege, Vukovara i Osijeka, gdje su bila najkrvavija ratišta. Ukupno je to 40 predmeta s 309 optuženih, a samo je jedan, Stevan Budač, izručen i upravo mu se sudi. Dok su trajali pregovori s EU, državni odvjetnik, pak, nije davao suglasnost za suđenje u odsutnosti. Usto, neki se predmeti preklapaju s haaškim postupcima, koji imaju prednost – objasnio je sudac Rašić.
VIDEO Pogledajte kuću Vojislava Šešelja u Hrtkovcima
Ono što je Šeks rekao, odnosi li se i na današnje stanje u državi?