Obljetnica Oluje primjer kako bi se Hrvatska trebala odnositi prema nacionalnim svetinjama

        Nedugo nakon iznenadnog početka kolovoške Oluje 1995., moglo se naslutiti da će ona biti burna, kratka i silovita. Nakon trijumfalnog ulaska hrvatskih vojnika u Knin, na olujnom uzgonu, i općehrvatskog oduševljenja, očekivalo se da će 5. kolovoza postati jednim od najznačajnijih datuma novije hrvatske povijesti. Tako je i bilo pet-šest godina poslije toga. No, kasnije se dogodilo da je proslava Oluje u Kninu postala dosadni protokolarni ritual.

Pučkog je veselja bilo sve manje pa se proslava s vremenom preselila u nedaleke Čavoglave, gdje se nesmetano moglo uživati u domoljubnim pjesmama Marka Perkovića Thompsona. Ovogodišnja dvadeseta obljetnica ne samo da je podsjetila na nekadašnje “dane ponosa i slave”, nego je potaknula nacionalne emocije i obnovila nacionalno zajedništvo. Hrvatskoj je trebalo dvadeset godina da konačno pojmi da je Oluja možda bila najznačajnija ratna pobjeda u hrvatskoj povijesti. Bez Oluje ne bi bilo ni Hrvatske. Hrvatski su ratnici u Oluji srušili projekt Velike Srbije i oslobodili Hrvatsku. Dojmljivi zagrebački vojni mimohod, kojemu je nazočilo više od dvadeset tisuća ljudi i kninski spektakl na koji je došlo gotovo 100.000 ljudi dali su Oluji dostojno mjesto u hrvatskoj kolektivnoj radosti.

Istovremeno iz Beograda su stizale nove optužbe, pogrde i laži glede Oluje. Beogradska je intelektualna čaršija još pojačala svoja krivotvorenja zbilje, pretvarajući istinu u laž, a laž u istinu. Na koncu je izbjegle hrvatske Srbe iz agresora pretvorila u žrtve.Svojedobno je osebujni srpski akademik Vladimir Dedijer, očito odličan poznavatelj srpskoga mentaliteta te načina mišljenja kazao: “Mi Srbi smo čudan narod! Kad pobeđujemo, voda nam do kolena, a kad gubimo počne ona kosovska kuknjava.” Isto je i danas. Srpski su mitomani sudbinu hrvatskih Srba izdigli na nivo nacionalne tragedije ravne davnoj kosovskoj. Zapravo je u pozadini te hinjene žalosti samo tugovanje za propašću ideje Velike Srbije.

Da su veliki vožd Milošević te njegov posilni, tupoglavi kninski milicajac, svojedobno prihvatili nakazni plan Z-4, Hrvatska bi imala državu u državi. Bila bi podijeljena, s tim da bi bila dovedena to perverzije – da se mora brinuti o svome parazitu. Srbi su proteklih dana, u skladu sa svojim mitomanskim samoobmanama, gotovo cijeli Beograd pretvorili u veliki pravoslavni parastos. Na obljetnicu Oluje gorjele su voštanice i zvonila sva zvona, sve su novine izašle s crnim naslovima, zapravo pretvorene u velike čitulje, dok su se vodeći političari preobrazili u pogrebne narikače.Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić nisu samo politički naricali, nego ujedno i proklinjali “genocidne ustaše”.

Kao da su izbjegli hrvatski Srbi bili nevina dječica, koji su “krivi samo zato što su Srbi”! Kao da ti isti Srbi nisu obožavali “dragog Slobu” i srpske memorandumske akademike koji su rat smislili i isplanirali. Kao da “krajišnici” u agresiji na Hrvatsku nisu zdušno sudjelovali. Sada ih ti isti akademici, obmanjujući i sebe i njih, proglašavaju nevinim. Ništa čudno, jer je najznačajniji srpski “politički” patrijarh Dobrica Ćosić, možda i najbolji poznavatelj srpske nacionalne ćudi, pisao da laž o srpskoj historiji ima jednaku važnost kao i bitke. Po tome intelektualnom i mentalnom modelu, gdje istina postaje laž, a laž istina, čak je i četnički “đeneral” Draža Mihailović prefarban u “antifašista”.

Ništa čudno da je on politički i moralno rehabilitiran, da su njegovi ideološki baštinici i promicatelji njegovih ideja danas na glavnim rukovodećim položajima u Srbiji. Možda je i ta činjenica pobudila inat naše vlasti da ove godine organizira najdojmljiviju proslavu Oluje. Valjda se napokon shvatilo da bi nacionalni doživljaj bio znatno manji da je i ove godine s kninske proslave bio isključen Marko Perković Thompson. U Kninu se moglo svirati sonate i simfonije, no puk očito više voli Thompsona. Jer, na prvoj crti se zajedno s njim nisu borili znanstvenici i akademici, nego obični hrvatski ljudi kojima su draže njegove domoljubne budnice nego soneti i simfonije. Na drugoj strani srpski mitomani vjerojatno će nastaviti po svome. Samo politički naivci (a ima ih i u hrvatskoj vlasti) mogu vjerovati da tradicionalni mitomani žele postati suvremeni europejci. Dvadeseta obljetnica Oluje možda je ujedno primjer kako bi se Hrvatska trebala odnositi prema svojim nacionalnim svetinjama.