Obnavljanje jugoslavenstva može treći put izazvati sukob

Nakon onoga što se dogodilo – a ja opisao u sažetom obliku, samo slijedeći osnovnu misao izvora i tijeka postkomunističkog ideološkog kaosa – preostaje mi da nešto kažem i o lijeku, s posebnim obzirom na još jednu novu okolnost. Na činjenicu da je kroz proteklu godinu dana Hrvatska postala članicom Europske unije i da svoj društveni život i svoju sveukupnu politiku treba uskladiti s pravnim tečevinama i politikom te asocijacije. Pa i s rezolucijama o kojima smo govorili i o kojima ćemo, jer su i nove nagoviještene, trebati još dugo govoriti. U drugoj od tih rezolucija postoji i ovakav članak: Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeće Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odlaganja.

Članak koji slijedi dopunjuje ovu odredbu: Vijeće Europe dobro je pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnom nivou. Sve bivše europske komunističke zemlje, s iznimkom Bjelorusije, BiH i Hrvatske, sada su njene članice i zaštita ljudskih prava i vladavine prava osnovne su vrijednosti za koje se zauzimaju. U Deklaraciji… koju donosi Hrvatski sabor i koja u cjelini djeluje kao jeka te Rezolucije…, a u preuzimanju obaveza iz dva članka kao jeka sa šumovima, iz kojih se razaznaje da u Hrvatskoj osuda komunizma nije ni bilo, ipak se nalazi zabilježen ovaj pristanak: Hrvatski sabor podržava odluke Vijeća Europe da upravo ta institucija (Vijeće Europe) bude forum za raspravu i osudu zločina komunizma na međunarodnoj razini. Pristanak je Sabora pred nama!Nevidljive sankcijeU međuvremenu je Hrvatska postala članica Europske unije i time su osigurane sve pretpostavke da Hrvatska spremno dočeka i provede nove odluke o uklanjanju naslijeđa totalitarnog komunističkog režima.

Bez obzira na ovo što se zbiva vezano uz “lex Perković”, preko čega je trenutna garnitura na vlasti, garnitura mentalnih komunista, koja drži da su temelji Hrvatske u komunističkom antifašizmu, demonstrirala kako nije voljna odbaciti komunističko naslijeđe, čak ni pod cijenu da državu Europi predstavi kao zaštitnicu komunističkih zločina i na nju navuče nevidljive sankcije nekih zemalja europske zajednice! Nevladina organizacija Europsko vijeće za toleranciju i pomirbu, čiji su članovi istaknuti državnici, podnijela je Europarlamentu nacrt zakona pod naslovom Europski nacrt nacionalnih statuta za pomirenje i toleranciju. U jednoj od točaka toga zakonskog projekta traži se ovo: Poduzeti konkretne korake za suzbijanje rasizma, etničke diskriminacije, vjerske netolerancije, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma i homofobije.

A za jasno odobravanje totalitarne ideologije, ksenofobije i antisemitizma predviđaju se i kazne. O komunizmu, nacizmu i fašizmu kao totalitarnim ideologijama moći će se javno raspravljati, ali će biti kažnjivi javni istupi koji ih veličaju i drže uzorima. Za taj će zakonski projekt u Europarlamentu glasati i hrvatski izaslanici pa je sada vrijeme da o njemu počne rasprava i priprema za trenutak kad bude izglasan. Prođe li taj zakonski projekt u Europarlamentu, što je veoma izgledno, prvo što će se kod nas trebati učiniti bit će preimenovanje komunističkog antifašizma u ono što on jest, u komunistički totalitarizam, i drugo, paralelno s prvim, trebat će razlučiti antifašističku supstanciju Narodnooslobodilačke borbe protiv nacističkog i fašističkog zavojevača, uključujući u to i kvislinge iz hrvatskog i srpskog naroda, od komunističke manipulacije tom doista antifašističkom borbom, koja je najvažniji, ali ne i jedini, dio sveukupnog hrvatskog otpora fašizmu i nacizmu.

To, po mom sudu, neće biti nemoguće, neće biti ni teško, jer je ta razdjelnica u hrvatskoj povijesnoj znanosti već odavna uočena i opisana. Kad tu razdjelnicu i ozakonimo, neće nam se događati da hrvatski poslanici u europskim i drugim zemljama u svojim uredima drže sliku Tita, koliko je povjesničarima poznato, Hrvata koji je, uz ostala zlodjela, kao ratne zarobljenike dao poubijati najveći broj svojih sunarodnjaka.Da je on učinio ne znam koliko dobra za svoj narod, a ponešto učinio jest, pored takva zločina, ne može ga se veličati i praviti uzorom bilo komu, čak ni onima koji su pod njegovim zapovjedništvom sudjelovali u Narodnooslobodilačkoj borbi. A ne bismo u toj prigodi ni slušali drugog poslanika koji kaže kako ne vidi ništa sporno u tomu da se drži slika antifašističkog vođe u bilo kojem uredu hrvatske države, što izaziva golemo uznemirenje u najvećem dijelu hrvatskog naroda. Niti će nam se događati, kad ozakonimo zabranu veličanja komunističkog totalitarizma, da predsjednik države ponižava hrvatske vojnike šaljući ih da ispale počasni plotun nad odrom komunističkog narodnog heroja – koji, ako i nije trebao biti osuđen za počinjene zločine, sigurno je kao komunistički rukovodilac trebao biti lustriran jednom od administrativnih mjera lustracije. A ne bismo ni, zbunjeni i neodlučni što mu reći, slušali uplakanog Pupovca kako zapomaže: Realna opasnost u Hrvatskoj nisu prokomunistički grafiti nego proustaški neonacistički grafiti koje možete vidjeti na svakoj ulici i trgu.

To je naša opasnost. Realna opasnost nisu pjesme kao što su Kozara i Sutjeska, realna su opasnost Jure i Boban i poglavnik koji se pjevaju na svadbama, rođendanima i slavljima. Nego bismo na jednak način, oprostom ili kaznom, kako zakonom bude odlučeno, tretirali i one koji pjevaju Juru i Bobana i njega, Pupovca, koji ne prestaje pjevati kozaračko kolo jer krivo misli da je to kolo osnova na kojoj se i u samostalnoj hrvatskoj državi trebaju temeljiti odnosi između Hrvata i srpske nacionalne manjine.Strah od sukobaS obzirom na očekivane odluke Europarlamenta o zabrani javnog veličanja komunizma, njegova političkog nauka, njegovih vođa i njegovih insignija, kao što je to već učinjeno s veličanjem fašizma i ostalih totalitarizama; držeći da je jugoslavenstvo kao politička doktrina četničkog i komunističkog imperijalizma i totalitarizma dva puta u krvavi sukob dovelo Južne Slavene; i obzirom na stavak drugi 142. članka Ustava RH, koji zabranjuje postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojima bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske sveze u bilo kom obliku – potrebno je zakonom odrediti da je jugoslavenska promidžba, javljala se ona i kao nostalgija, protuustavan čin, a javno veličanje jugoslavenstva prekršaj koji podliježe sankcijama, kao što sankcijama podliježe javno veličanje bilo kojeg od totalitarizama. To ni na koji način ne bi smjelo ni isključivati ni umanjivati suradnju među državama nastalim raspadom bivše države, suradnjom na svim razinama, uz strogo poštivanje njihove samostalnosti i samobitnosti na osnovi europskih pravnih tečevina i europske uljudbe. Štoviše, suradnja bi na novim osnovama njihove veze produbila i proširila, jer bi uklonila strah od sukoba što bi ga obnovljeno jugoslavenstvo moglo i treći put izazvati.

Ozakonimo li takvu odluku sa svim pojedinostima, neće nam se dogoditi da država financira list srpske nacionalne manjine, koji se ne bavi onim čime bi se trebao baviti, i za što bi ga država trebala financirati, životom srpske nacionalne manjine, nego se, okupivši kao suradnike sve gorljive apologete jugoslavenstva i komunističkog antifašizma, bavi sentimentalnom obnovom jugoslavenstva na komunističkim temeljima, na čemu se, osim novog sukobljavanja Hrvata i srpske nacionalne manjine, više ništa drugo ne može izgraditi.Jedan od suradnika tih novina, kao vlastiti lajtmotiv i kao zajednički stav svih sebi sličnih, koji su, propavši posvuda, u tim novinama našli državne jasle, tvrdi da je obnova Jugoslavije, doduše, beznadan slučaj, ali zato mnogo pametnija perspektiva nego Europska unija. Da bi Jugoslaviju, kad bi se ukazala prilika, trebalo obnoviti revolucionarnim činom i da bi u njoj, umjesto demokracije, koja je komunističku Jugoslaviju došla glave, trebalo uvesti diktaturu, dakako, proletarijata.Neka on i oni u ime kojih sublimira ovakav politički napjev pjevaju bilo gdje, ali neka to ne pjevaju u listu srpske nacionalne manjine koji financira država, jer glorifikacija komunističkog jugoslavenstva, koje nas je, kad se raspadalo pod kokardom i petokrakom, skupo koštalo i u krvi i u novcu, izaziva nove sukobe, svakodnevne, između većinskog naroda i te manjine.

Ako u zakonu promicanje i veličanje jugoslavenstva kvalificiramo kao protuustavan čin, neće nam se dogoditi da porezni obveznici financiraju skupove raznih udruga i, tobože, nevladinih organizacija – uz Novosti trenutačno najveću koncentraciju ljudstva koje radi na obnovi jugoslavenstva na komunističkim premisama – na kojima se njeguje u etnografiji i etnopsihijatriji dobro poznati sindrom narcizma malih razlika, sindrom na kojemu se jugoslavenstvo razvilo i, dosljedno tomu, izazvalo sukobe među srodnim narodima. Sindrom je narcizma malih razlika, gdje god bi se pojavio, izazivao sukobe između etničkih zajednica među kojima je više sličnosti nego različitosti, među kojima je malo različitoga, a mnogo sličnoga, kao što je slučaj s Hrvatima i Srbima. O čemu se radi, što je to sebeljublje malih razlika?Pred nekoliko je dana u jednoj udruzi književnika održana dvodnevna rasprava o hrvatskom i srpskom jeziku, s ciljem da se pokaže kako su razlike između ta dva jezika toliko malene da je ludost te jezike nazivati posebnim imenima. Dobro nam poznata gospođa Kordić raspomamila se dokazujući, tko zna po koji put, da je to jedan jezik, jer se korisnici srpskog i hrvatskog jezika mogu sporazumijevati bez posredovanja prevodioca. A Pupovac, u ovom slučaju kao lingvist, dokazuje njenu tvrdnju na primjerima iz kojih se lijepo vidi da je prevodilac Hrvatu i Srbinu, kad govore svaki na svom jeziku, nepotreban. I što dalje reći? Činjenica je točna, prevodilac nam nije potreban! Iako će pokoja riječ ostati nejasna!

Međutim, nevolja je u tomu što se iz te neosporne činjenice izvodi kriv zaključak da je to jedan jezik, pa iz toga jednog jezika da su Srbi i Hrvati jedan narod, što pripadnike oba naroda, od kojih ni jedan ništa drugo ne želi biti nego ono što već jest, poseban, dovodi do toga da oba obole od bolesti prouzročene negiranjem njihove posebnosti, dovodi do oboljenja sindromom narcizma malih razlika.Zatrovao Hrvate i SrbeKad bi – da ovaj fenomen ilustriram na još jednom primjeru – ministar Jovanović bio svjestan činjenice koliko je zatrovao odnose između Srba i Hrvata kad je u riječi šport sa slova š skinuo dijakritički znak, uz pretpostavku da je još uvijek toliko priseban da namjerno ne širi zlu krv, ne bi ime Ministarstva prosvjete, znanosti i športa promijenio u Ministarstvo prosvjete, znanosti i sporta. Koliko god razlika između dviju etničkih zajednica bila malena, pa makar se radilo samo o dijakritičkom znaku na slovu š, treba ih vidjeti kao bitne crte etničke posebnosti, kako se ne bi pobudilo etničko sebeljublje, koje će zatiranje elemenata posebnosti doživjeti kao nasilje i na njega odgovoriti otporom, ponekad i snažnijim od nasilja. Politički gledano na jezičnu građu koju smo upotrijebili za ilustraciju narcizma malih razlika, da bi Srbi i Hrvati živjeli u miru, makar u njihovim jezicima razlika bila i samo od jednog dijakritičkog znaka, njihove jezike treba i zvati njihovim imenom i smatrati ih samo njihovima.

Obrnuti put vodi u permanentno sukobljavanje što ga, u svim sličnim slučajevima, izaziva sindrom narcizma malih razlika, na čemu je izraslo i raspalo se političko jugoslavenstvo. Mnogima je poznato da sam na početku raspada Jugoslavije i njena komunizma napisao serijal ogleda pod naslovom Zadah ocvalog imperija, koji bih i danas do posljednje riječi potpisao. Kako se u ovom ogledu od četiri dijela bavim istim problemom, jugoslavenstvom i njegovim totalitarnim komunizmom, bio sam u iskušenju da ga naslovom uskladim sa Zadahom ocvalog imperija, da ga naslovim Smrad trulih lešina. Nisam to učinio jer mi se simbolika toga naslova učinila žestokom. Vi, koji ste ovo pročitali, prosudite jesam li pogriješio! (Kraj)