Svake godine na našem jadranskom otočiću još poneka staza zaraste i postane neprohodna. Poljski i šumski puteljci nisu nešto o čemu bismo razmišljali kao o spomenicima kulture, ali istina je da neki od njih potječu još iz antike ili su čak i stariji. U Dorsetu u Britaniji, na Bretagni ili u okolici Nantesa u Francuskoj imate zemljanih putova koje su ljudske stope udubile i do dva metra - toliko je više mrtvih nego živih njima prošlo.
Stazice kroz otočku makiju o kojima govorim nisu tako stare, vjerojatno tek pokoje stoljeće, ali ipak je tužno da i taj trag ljudske prisutnosti pomalo nestaje. Sve uopće na tom dalmatinskom škojiću odaje osjećaj propadanja. S mukom izgrađene terase za vinograde i vrtove zauzelo je divlje bilje, a kameni zidovi koji opasuju otok, i čuvaju da se dragocjeno tlo ne isipa u more, iz godine u godinu su sve urušeniji pod upornim udarcima valova – nema ruke koja bi ih svake sezone obnovila, kao što se to činilo naraštajima.
Pod tim sam dojmom pročitao lijepe rečenice australske književnice Patti Miller o tome zašto nas fasciniraju staze u prirodi. Ponajprije, staza je znak da je netko ovdje već prošao, što znači da je put i za nas siguran. Također, staza nas uvjerava da nekamo vodi i da, kako Miller kaže, barem nakratko u životu nismo izgubljeni.
Čim stupimo i na najmanju stazicu, dobro primjećuje ona, postajemo dio neke priče koja ima početak i kraj, i koja ima smisao – jer put bez cilja zapravo i nije put. I najbezazlenije bauljanje kroz zelenilo pretvara nas u hodočasnika, zaključuje Patti Miller, koji je krenuo na neki put da bi napredovao u duhu. Upravo je iz hodanja postojećim stazama nastala naša ideja o nekom životnom putu koji bi bio pravi, ili barem bolji od drugih, i zato se, smatra ona, svaki putnik nada da će na cilj doći kao drugačija osoba od one koja je krenula.
POVEZANI ČLANCI:
To je, razmišljam ja, zapravo i poriv svakog turista, i to je ono što nepregledne milijune pokreće da se ovih vrućih dana sele na neko drugo mjesto. No kako se taj industrijski turizam u pravilu otkriva kao nešto naporno, preplaćeno i isprazno, ljudi utjehu traže u starijim oblicima putovanja.
Sve je više onih koji lutaju prirodom, slijedeći neke stare staze, ili ponovno otkrivaju drevne hodočasničke putove, čemu ima zahvaliti enormnu popularnost Camino, srednjovjekovno hodočašće u Santiago de Compostelu. U ovo doba masovnosti, i jedno i drugo ima neželjene posljedice: čak je šestero alpinista zaglavilo zadnjih dana u švicarskim Alpama, a u Composteli su očajni jer ih godišnje zatrpa čak 300.000 turista, i ne znaju kako da ih se riješe.
Ima ona slavna pjesma slavnog američkog pjesnika Roberta Frosta, o čovjeku koji je neodlučan stao na račvanju dviju staza. Obje su jednako vijugale u nepoznato, ali jednu je morao izabrati, pa je to na koncu i učinio, svejedno razmišljajući o onoj drugoj dok je putovao svojom. Kako bi rekla Patti Miller, svaka je staza samo uski koridor s kojeg vidimo to što vidimo, i moramo se odreći svega ostaloga. No to je naša sudbina, pa je tako i pjesnik znao da je njegov izbor neminovan i neopoziv. A on je, i u tome je veličina te pjesme, izabrao put kojim je išlo manje ljudi. Nikad nije lako izabrati stazu kojom se rjeđe ide, ali danas nam ih se barem nudi sve više.
Bilo je lijepo pročitati vaš članak, kao i uvijek. Odmor od svakodnevnice.