Zdravstvena politika jedno je od najvažnijih pitanja svake države. Bolest je jedan od glavnih životnih, ali i socijalnih rizika koji zahtijeva medicinsku i javnozdravstvenu aktivnost te socijalnu brigu države. Država se brine o riziku nadziranim sustavima zdravstvenog osiguranja i cjelokupnom organizacijom zdravstvene zaštite. Bolest čovjeka nije ideološki obojena, ali bolest sustava jest. Poremećaj u sustavu vrijednosti društva proizlazi iz nametnutog političkog sustava koji ne vrednuje čovjeka i njegove osnovne ljudske vrijednosti, već ideologije i ideje koje nisu općeprihvaćene, nego su nekom od izbornih metoda (prijevara) nametnute. Osnovno je pitanje na koji način najučinkovitije organizirati zdravstvenu zaštitu i kako je financirati. Autor ovog feljtona, inače voditelj odjela anestezije na Klinici za anesteziologiju, reanimaciju i intenzivno liječenje u KB-u Dubrava, o tome će odgovor potražiti ovim tekstovima.
Zdravstveni je sustav postao paradigma odnosa u društvu. Rasprave o zdravstvenoj politici i reformama u zdravstvu počinju pretpostavkom da je pristup zdravstvenoj zaštiti za sve jednak, što nam govori i 58. članak Ustava RH, i besplatan, jer je takav sustav postojao u bivšoj državi i zadržao se u populaciji kao neotuđivo pravo. Javnost, a i politička elita, brkaju spomenuta etička načela o zdravstvenoj zaštiti s ekonomskim zakonima koji djeluju u zdravstvu bez obzira na to što je zdravstvena zaštita prijeko potrebno društveno dobro posebnih obilježja.
Zdravstvo se, u ekonomskom smislu, bez obzira na model financiranja, sastoji od desetak tržišta (rada, lijekova, medicinske opreme, raznih oblika zdravstvene zaštite i osiguranja i druga). Poremećaj u bilo kojem tržištu na osnovi nejednakosti cijena dovodi do financijske neodrživosti cjeline. Reforme koje su od ‘90-ih rađene u Hrvatskoj, u zdravstvu su redom: prebacivanje troškova na građane pa se kratkoročne mjere sele iz jednog dijela zdravstva u drugi, smanjenjem doprinosa i ograničenjem beneficija povećava se udio privatne zdravstvene potrošnje (2000.-2002.), obuzdavanje najbrže rastuće potrošnje u zdravstvu, potrošnje lijekova (2006.), uvođenje novog načina obračunavanja neposredne zdravstvene usluge u kojem je nerealno postavljen sustav vrednovanja zdravstvenih usluga temeljen na plaćanju po terapijskom postupku.
Nestao cijeli proračun
Svaka je reforma bila popraćena “Strategijom razvoja zdravstva”. I svaki takav dokument ima iste, gotovo doslovno prepisane, odlomke koji nam donose red statistike, red epidemioloških podataka, red analiza, red slabosti sustava i napokon red mogućih i željenih pravaca koje bih ja preveo kao red dobrih želja s malom vjerojatnošću u ostvarenje. Za najnoviju Nacionalnu strategiju 2012.-2020. govore kako je najkvalitetnija do sada jer ima najbolju analizu sustava. Strategiji nedostaje ono što imaju europske strategije, a to je poglavlje o izvedbi ili neposrednom djelovanju pod naslovom: Prepoznavanje i eliminiranje nepotrebnih troškova.
SZO je globalno procijenio da se za neposredno liječenje bolesnika koristi oko samo 25% zdravstvenog novca. Za Hrvatsku je procjena da sredstva koja se gube iz zdravstvenog sustava i koja se, zapravo, uskraćuju pacijentima iznose oko 20% zdravstvenog novca ili oko pet milijardi kuna godišnje. Nepotrebne zdravstvene usluge i preveliko propisivanje lijekova čine oko 40% balastnih troškova, sukob interesa i korupcija čine 20%, loša i neučinkovita organizacija 20%, nedostatak preventivnih akcija 10% i ostalo 10%. Kad bih htio biti malo zločest, a ne želim, izračunao bih da je godišnje zbog sukoba interesa i korupcije u privatne džepove otišla milijarda kuna. Puta dvadeset godina i evo cijeli jedan godišnji zdravstveni proračun. Jeste li ga vi uzeli?
Najnovija strategija zaostaje za vremenom i realnim potrebama. Ponavlja se retorika rješavanja fundamentalnih pitanja i problema u hodu. KoHOM (Koordinacija hrvatske obiteljske medicine) smatra da treba najkasnije za godinu dana donijeti, i to konsenzusom, “Praktični izvedbeni oblik strategije zdravstva 2012.-2030”. Čijim konsenzusom? Kako je moguće da se sustav zloupotrebljava na štetu bolesnika kada ga regulira 29 zakona i čak 69 podzakonskih akata (podaci HLK). Tu nisu ubrojeni Zakon o radu i Kazneni zakon. I tko ga zloupotrebljava?
Zdravstveni sustav je 1991. bio stabilan. Država je imala potpunu kontrolu, imala je i jedan fond zdravstvenog osiguranja s podružnicama koji je imao zdravstveni novac, ali je raspodjela sredstava bila potpuno pod kontrolom države. Doprinosi prikupljeni od zaposlenih bili su dovoljni za pokrivanje troškova sustava. I tada je sve krenulo nizbrdo. Iako u tom trenutku nije bilo potrebe za reformama unutar zdravstvenog sistema, po uzoru na njemačku reformu, započele su i hrvatske reforme. Privatizirala se primarna zdravstvena zaštitu, i to tako da je uveden sustav plaćanja po bolesniku, “glavarina”, pa je otjerana primarna zaštita u zakup prostora u domovima zdravlja. Ugovor se mogao potpisati samo s HZZO-om pa se o visini glavarine nije moglo pregovarati i primarna je postala privatna samo po privatnom računu. Tadašnji ministar nije prepisao sve iz njemačkog sustava pa se primarna zdravstvena zaštita ubrzo pretvorila u poštanski ured kad su se doktori dosjetili da pišu uputnice i šalju osiguranike u bolnice. A dobivena glavarina bila je više nego dovoljna za život jer, ako si prikupio više osiguranika, veća je bila lova, a najveći dio posla je obavio netko drugi i napravio sebi i društvu trošak. To u ovoj godini pokušava popraviti aktualni ministar zdravlja izmjenama glavarina kako bi zaposlio liječnike primarne zaštite i smanjio pritisak na sekundarnu i tercijarnu zaštitu.
A 1992. su ukinuti domovi zdravlja. Kakav je to bio majstorski potez rezati granu na kojoj sjediš, pokazuje sljedeći potez ondašnjeg ministra. Kad je postalo vidljivo da troškovi bolnica rastu brže nego što se itko nadao, spasonosna ideja da se smanje troškovi bolnica nađena je u ukidanju amortizacije. I tako je ostalo do danas. Vrijednost bolnica smanjuje se za vrijednost aparata, a ulaganja u objekte i u novu opremu nedostatna su kompenzacija. Tko koliko radi na određenom aparatu, kojom kvalitetom, postalo je i ostalo nevažno. Ali je postalo važno tko će i kako nabaviti te silne, moderne aparate i potrošni materijal i lijekove i još sto stvari. Ograničavanje potrošnje bolnica putem “limita” dodatno je pogoršalo situaciju jer je neodgovorno vodstvo bolnica loše vodilo svoje ustanove. Da je tome tako, pokazuje pokušaj sanacije 2007. i bankrot bolničkog sustava u 2013. Uvođenje tržišnih elemenata na hrvatski način započinje davanjem dozvole za rad prvoj privatnoj ordinaciji za rendgenologiju. I tako je počelo. Sve su institucije u zdravstvu dobile nova upravna vijeća koja je odobrio ministar te koja su izabrala nove ravnatelje, koje je pak odobrio ministar. Novi ravnatelji izabrali predstojnike, pročelnike, voditelje - koje je odobrio ministar. Svaki od njih koji je držao do sebe otvorio je vlastitu ordinacije, poliklinike. Svi su novi ravnatelji postali politički pravovjerni i sve daljnje administracije s tim su računali.
Štrajk ogolio sustav
Vlada je 21. ožujka 2013. proglasila bankrot bolničkog sustava i donijela odluku o sanaciji devet bolnica. I to je bio samo početak jer je odlučila sanirati sve bolnice koje to zatraže. Sanacija zdravstvenog sustava je izmišljena u RH i postala uobičajeni dio bacanja para u bunar. Sanacija zdravstvenog sustava 2007. koštala je 1,7 milijardi kuna. Ni jedna sanacija nije imala dugoročno pozitivan učinak. Trenutačni efekt upozorava na nužnost preispitivanja sustava financiranja i uvjeta poslovanja ustanova. Sada se država obvezala da će podmiriti dug koji je nastao do 31. prosinca 2012. i traži da vodstvo bolnica ne stvara nove dugove. Sanacija koštat će 5,3 milijarde kuna.
Sanacija se provodi prema Zakonu o sanaciji javnih ustanova, koji je vrlo jasan i određen. Tko su stečajni upravitelji? To su isti oni ljudi koji su napravili i nastavili raditi dugove. Ovaj štrajk zdravstvenih radnika ogolio je do kosti sustav. U središtu svega je novac i, prema našem resornom ministru, štrajk bi trebao trajati neograničeno jer se manje troši. Ministar nije spomenuo da bolnice od sredine lipnja pa do sredine rujna rade sa 50% kapaciteta. A nije bilo štrajka doktora. Nije bilo konca za šivanje rana, nije bilo potrošnog materijala, nije bilo ugradbenog materijala, nije bilo reagensa... Pacijentima su se operacije odgađale na neodređeno. Resorni je ministar naredio da se mora štedjeti. To su pitanja za resornog ministra. Nitko mu ih nije postavio. (Kraj)
>> Ministar Ostojić priznao: Mi smo mala država, ali rasipna