Obračun s fašističkim diktatorom: je li španjolski putokaz smjer i za Hrvatsku?

Svi veliki diktatori, uključivo i Francisca Franca, kojega Španjolci vade iz groba, nastajali su u kombinaciji posebnih okolnosti i jakih ličnosti. Odgovornosti su obično podijeljene, iako pobjednici uvijek odrede tko je (naj)odgovorniji. „Stado“ je uvijek trebalo „pastira“, nekad s batinom, ne samo sa štapom. S promjenom okolnosti, redovito iskrsava teško pitanje: što s diktatorima? Franco se od ostalih fašističkih diktatora razlikovao po tome što je vladao još tri desetljeća poslije sloma fašizma: umro je u krevetu, nisu ga ubili, kao Mussolinija, niti se sam ubio, kao Hitler. Sahranjen je uz sve državne i vojne počasti tako zaštićen betonom i zakonima da je trebalo nekoliko odvažnih sudaca da se može isprazniti mauzolej, gdje je sam sebi odredio mjesto, uz tolike žrtve koje ne bi izabrale da budu sahranjene uz njega, da su mogle birati. Iskopavanjem Francova tijela sigurno će se narušiti pomirenje, kako ga je on konstruirao po svojoj mjeri; vrijeme će pokazati počinje li stvarno pomirenje među Španjolcima čiji su preci u građanskom ratu stajali s dvije strane barikade.

Povijest je Francu sudila nešto blaže nego drugim diktatorima jer je u ključnim godinama Drugog svjetskog rata ostao po strani, iako mu ni taj sud nije mogao dati nikakvu prolaznu ocjenu. Borba za Republiku i protiv Republike, koju je on na kraju dobio na štetu Republike, jer je uživao moćniju podršku tadašnjih fašističkih sila nego republikanci od zbunjenoga ostalog svijeta, bila je krvavi uvod u Veliki rat. Bio je fašist, ali ne najgori. Franco je, zapravo, predstavljao probni poligon za ono tragičnije što će se dogoditi u Europi poslije njegove borbe. Svjestan da bi pobjedu u građanskom ratu teško ostvario bez zdušne pomoći fašističkih moćnika, poslije rata oduživao se tako da je služio kao odstupnica ili kao zaštitnica preživjelim fašističkim vođama. Nešto bi o tome mogli svjedočiti i hrvatski Poglavnik i još neki ustaški bjegunci koji su se, dulje ili kraće, skrivali pod Francovim skutima. Ideologiju u takvim pitanjima nije lako odvojiti od ljudske radoznalosti: Pavelićev grob u Madridu jedno je od zabranjenih mjesta i za njegove protivnike, iako pristalice, koliko ih ima, na Mirogoju prolaze pored groba oca i sina Kvaternika kao da prolaze pored turskoga groblja. Povijest će ostati zatrovana sve dok se ne objasni valjano i dok akteri ne dođu na mjesta rezervirana za povijesne ličnosti, pozitivne ili negativne, kojima je istekao rok upotrebe. Španjolska se (ne)očekivano našla pred takvim izazovom da se s velikim zakašnjenjem suoči s vlastitom fašističkom prošlošću.

Odlazak iz Doline palih

Ako bi se i u španjolskoj klimi dan po jutru mogao poznavati, Franca na izlasku iz mauzoleja čeka neizbježan i neizvjestan proces demistifikacije. Dugo je bio nedodirljiv, i živ, a pogotovo mrtav. Sve je bio predvidio, čak i tko će ga naslijediti. U europskim razmjerima, nitko 1945. godine nije, kao španjolski diktator, ostao na položaju a da mu ni dlaka nije pala s glave. Nije bio nevažna karika u fašističkom lancu, a opet se držao kao da se njega ne tiče što su njegovi saveznici učinili sve u Europi i što je sve on učinio u Španjolskoj. Bio je izvan radara pobjednika. Održao se dugo, gotovo četiri desetljeća, na vlasti u poluzatvorenoj zemlji, štiteći tako samoga sebe od odgovornosti za zločine koje su njegove snage počinile nad republikanskim borcima.

A nakon prirodne smrti, sljedećih 50 godina njegovo mrtvo tijelo počiva u nadrealističkoj konstrukciji u Dolini palih, u mauzoleju koji je sebi i za sebe dao sagraditi za života. Nije bio visok čovjek (163 cm) ali, poslije svega, nije ispao ni sasvim mali državnik, usprkos njemu i usprkos desecima tisuća njegovih žrtava. Vladati je vještina, čak i ako se dobro vlada. A vladati tako dugo je umijeće, čak i da se vlada diktatorski. Nije Franco bio sam u toj klasi; bio je poseban među istaknutim diktatorima prošloga stoljeća jer je uspostavio režim koji su jedni zvali „pluralnom autokracijom“, a drugi „pokroviteljskom diktaturom“. Imao je potpunu vlast u državi, bio je pokrovitelj nacije, generalissimus vojske i zaštitnik Katoličke crkve. Školovao je Juana Carlosa za svoga nasljednika koji je u demontaži frankizma učinio više nego što se očekivalo, ali manje od onoga što je trebalo, da Franco ne bi posmrtno opterećivao zemlju. Koji će proces prevagnuti, ovisi najviše o tome kakav je omjer snaga između liberalne Španjolske, koja bi se htjela riješiti frankizma, i konzervativne Španjolske, koja nije imala većih problema s Francovim nasljeđem. Hoće li se, i koliko, uvažiti poruka koju je španjolski pisac Fernando Arambru nedavno izložio hrvatskoj javnosti da „sve žrtve nisu na istoj razini jer su neke žrtve bile i agresori“?

Preseljenjem na brisani prostor počinje ispitivanje svih njegovih ostataka, treće razdoblje Francisca Franca kad će se ispod ploče izvlačiti i drugi mučni ostaci njegove vladavine. U društvu koje je povjerovalo da je s Francom pokopalo i frankizam, a da nije izvršilo svu potrebnu kritičku analizu o tome što zapravo sahranjuje, javlja se klasični problem znatiželje: što se sve nalazi u kovčegu? Kad su Englezi, 20-ak godina poslije Napoleonove smrti, sa Svete Helene, gdje je imperator umro u zatočeništvu, slali u Francusku njegovo tijelo, zaštitili su ga s četiri sloja olova, da ništa i nitko ne prodre do njegova skeleta. Jednom je Napoloen bježao s drugoga otoka, ali tad je bio živ. Zašto je s mrtvim imperatorom trebalo misterij sahranjivati u pariškom Domu invalida? Moderna forenzika ima alata da prodre u dubine, i da izazove zabunu: nalazi li se Napoleon uopće u strogo zaštićenom kovčegu? Povjesničari ne dijele takve dvojbe, niti ih više zanimaju senzacije na račun esencije: što je ostalo iza Napoleona? Nitko do pojave Adolfa Hitlera nije zapasao toliki „životni prostor“ u Europi; iza njemačkog kancelara ostale su samo milijunske žrtve i sveopća tragedija nacističke „revolucije“, od koje se Europa još oporavlja; iza francuskoga osvajača ostale su i neke pozitivne vrijednosti građanske revolucije koje su obogatile Europu. Zato je Hitler zabranjena figura, ne samo u Njemačkoj, dok Francuzi drže Napoleona na jednom od najistaknutijih mjesta u Parizu. Jedni i dalje misle da je to previše, s obzirom na zlo koje je ostajalo iza njegovih bitaka, a drugi da je zaslužio i više od jedne male ulice u glavnom gradu kojemu je dao Trijumfalna vrata i Elizejsku palaču (i obelisk, dovučen iz Egipta).

Što Španjolska može dobiti time što će kosti jednog od svojih spornih i osporavanih vladara preseliti na obično groblje? Neće zemlja i drugi put započeti građanski rat zbog Franca, ali se, iz prvih reakcija na odluku Vrhovnoga suda da omogući prijenos Caudillovih posmrtnih ostataka, ne čini ni da će to biti korak prema pomirenju nacije, 80 godina nakon završetka građanskoga rata. Za mnoge nastupa svojevrsni šok – suočavanje s prošlošću koja nije toliko prošla da potomci s jedne i s druge strane nekadašnje fronte ne bi uzeli riječ, ovako ili onako. Previše je Španjolaca poginulo, za Franca i protiv njega, da bi se posmrtno spuštanje Caudilla s konja na magarca moglo obaviti u ravnodušnosti nacije. Puno se Španjolaca iselilo iz zemlje, da se i taj uteg u ponovljenoj sahrani ne bi stavljao na vagu. Kad se mauzolej iz Doline palih sasvim i do kraja otvori, mogli bi otuda izići i svi drugi leševi frankizma, koji su se ondje skrivali pod lažnim imenom pomirenja. Ako je netko ozbiljno mislio da i u Hrvatskoj može u istu grobnicu položiti kosti partizana i kosti ustaša, mogao bi se uskoro uvjeriti da se i mrtvi mogu buniti preko svojih potomaka.

Kopanje po prošlosti i Španjolcima bi se moglo pokazati kao težak rudarski posao koji neće dovesti do zlatnog rudnika povijesnog pomirenja. Povijesti država, naroda i nacija ne mogu se mijenjati, kao ni prošlost pojedinih ličnosti koje su povijest oblikovale. Ništa se suštinski ne mora dogoditi time što će Francovi ostaci iz mauzoleja biti preneseni na javno groblje; politički će to biti značajna gesta jer će bivši diktator izgubiti status zaštićenog državnika koji je uživao u ustavnoj španjolskoj monarhiji. U političkoj semantici, fašizam se tretira kao (naj)teži oblik diktature; svoje zločinačke namjere, fašizam je objavio kroz sve zvučnike, za razliku od komunizma, koji je idealizirao, zapravo kamuflirao, svoje planove; njegovi su se zločini događali više kao odstupanje nego kao postupanje. Komunistički diktatori još se drže mauzoleja, čak i kad im države propadnu.

De Gaulle probio blokadu

Franco je bio jedan od totalitarnih odgovora na „krizu demokratskog moderniteta“, blaži nego što je bio Hitlerov i drukčiji od Mussolinijeva. Bio je u izolaciji i od zapadnih državnika, koji su ga držali u karanteni, da ne bi zarazio njihova otvorena društva, i od komunističkih vladara, koji mu nisu opraštali brutalni obračun s komunistima. Nije dovoljno objašnjeno zašto je general De Gaulle probio blokadu, posjetivši Franca 1970. godine; nije bio na vlasti, ali je uživao autoritet vođe francuskoga Pokreta otpora, da bi išao na noge jednom fašističkom diktatoru. Njegov potez nisu razumjeli ni njegovi najbliži prijatelji, poput katoličkog pisca, nobelovca Françoisa Mauriaca: „Lagao bih kad bih rekao da me De Gaulleov posjet Francu čini ravnodušnim. Doživio sam ga kao uvredu“.

Za liberalne umove, i zdesna i slijeva, Franco je jednostavno bio diktator s kojim nije trebalo tikve saditi. Uskoro bi mogao biti i drugi put sahranjen, i ostaviti u Dolini palih prazan mauzolej, ali pune grobove svojih žrtava na kojima bi se mogao napisati Semprunov epitaf: „Osjećam se bliže mrtvima nego živima“. U to je stanje mrtav Franco doveo svoj narod. Koliko je dobar prorok u svojoj zemlji bio Fernando Arambru kad je nedavno rekao Hrvatima: „Građanski ratovi traju dok ne završe. I još sto godina!”.