Obrazac pandemija oduvijek je isti - bogati se liječe, sirotinja krepava

Pandemija korone prošle se godine uspoređivala sa španjolskom gripom 1918. - ali zapravo je treba usporediti s izbijanjem epidemije aidsa 1982. godine, te prve "postmoderne pandemije", kako ju je u svojoj knjizi "Povijest side" nazvao Mirko Dražen Grmek, profesor povijesti medicine na Zagrebačkom sveučilištu i Sorbonnei.

Dok sam ležao bolestan od korone, vrijeme sam kratio čitanjem te knjige, i zapanjio se koliko je sličnosti između epidemije aidsa i ove sada. Najprije, početkom 1980-ih, liječnicima je trebalo vremena da shvate da je pred njima neka posve nova bolest; još početkom 2020., od Kine do Hrvatske, liječnici su tumačili da je to "obična gripa". Suočeni s aidsom, gotovo svi politički odgovorni ljudi i socijalno-zdravstveni radnici, piše Grmek, u početku su reagirali s nevjericom; letovi iz Kine nesmetano su 2020., tekli u Europu i kad je bilo jasno o kakvoj se katastrofi radi, a u mnogim zemljama, od Brazila i Tanzanije, covid se negira i danas.

Kao nekad sifilis i tuberkulozu, neodgovorni i osvetoljubivi pojedinci širili su aids namjerno - nulti pacijent Gaetan Dugas, stjuard kompanije Air Canada, zarazio je 40 od 248 američkih pacijenata do travnja 1982., a do smrti 1984., imao je nezaštićene odnose s još oko 500 partnera.

I mi smo u današnje vrijeme svjedočili nevjerojatno nehajnom ponašanju mnogih inficiranih. I tada, kao i danas, počinje stigmatizacija bolesnika, a aids se, kao covid danas, počinje nazivati Božjom kaznom. I tada, kao i danas, počinju uhićivati bolesnike i zatvarati ih. I tada, kao i danas, tumačilo se da više ljudi strada u prometnim nesrećama nego od nove bolesti.

Claude Lejeune, predsjednik Association des Médecins Gais, i kroničar časopisa Gay-Pied, pisao je u travnju 1982., "Opasno je ljubiti se? Pa što, isto je tako opasno i prelaziti ulicu". Strah od aidsa uvjetovao je društveno odbacivanje homoseksualaca, narkomana i Haićana - bili su otpuštani s poslova, izbacivani iz stanova, nitko ih se nije usuđivao dodirnuti, slično kao što i danas vlada strah od dodira stranaca.

Svi su laboratoriji na svijetu 1980-ih krenuli u lov na virus, da razviju najprije testove, a potom cjepivo - da zarade brdo para i dobiju Nobelovu nagradu; ovih dana sve su se farmaceutske kompanije uzjogunile jer se od njih traži da se odreknu patentnih prava kako bi se lijek mogao proizvoditi i za najsiromašnije.

I tada i sada trebalo je nove bolesti nekako imenovati - i tada i sada izabrano je nepraktično i neizgovorljivo ime. I tada i sada potražilo se porijeklo novog virusa među životinjama - 1980-ih krivnja je pala na majmune, danas na šišmiše. I tada se govorilo da je virus humane imunodeficijencije (HIV) proizveden u laboratoriju, kao što se to sada govori o koronavirusu. I tada i sada konstatiralo se da se radi o "čudnoj bolesti". I tada se, kao i danas, optuživalo vlade da ne ulažu dovoljno u borbu protiv bolesti. Na koncu, aids je postao zaboravljena epidemija, a zacijelo će se to dogoditi i covidu.

Mi već sada, dakle, vidimo kako će izgledati iduća pandemija: najprije neće biti jasno da je već počela; bolest će biti čudna i ljudi će je negirati; potom će nastati panika i lov na lijekove; svi će optuživati sve, uzduž i poprijeko, od susjeda u ulici do velikih sila. Svaka bolest je drugačija i društvo će na nju drugačije reagirati. Kod aidsa nas je fascinirao spoj krvi i seksa, kod covida nas fascinira odnos slobode i odgovornosti. 

Aids je izazvao tektonski poremećaj spolnosti i znatno doprinio konzervativnosti novih naraštaja, postavljajući smrtonosnu zamku u moguće seksualne susrete. Koronavirus sada to isto čini za obične, svakodnevne odnose, sprečavajući ljude da se druže na najobičniji način. Zbog intimne naravi aidsa, HIV-pozitivni nisu nikad dobili nikakva ograničenja u životu.

Ali vrijeme se promijenilo, i ono što je nekad bilo nezamislivo, postaje poželjno - covid putovnice koje će dijeliti ljude na one koji imaju antitijela i na one koji ih nemaju. Mi znamo i što će izazvati iduću pandemiju, jer je izazvalo i prethodne, kako kaže Grmek: novi načini ponašanja, novo korištenje tehnologije, sve više putovanja, intenzivna miješanja ljudi - sve to remeti tisućljetne ravnoteže i pretvara stare, benigne bolesti, u nove opasne protivnike.

I još se jedna stvar nije promijenila od 1980-ih do danas, od HIV-a do korone: bogati se liječe, a siromašni krepavaju. Pa će tako biti i ubuduće.