Obrazovanje i znanost ističu se kao bitni ciljevi svih stranaka pred izbore, ali samo dok se svjetla pozornice ne ugase. Problemi su brojni i ne rješavaju se, a ovdje bih se zadržala samo na jednom od njih o kojem se premalo govori, a mogao bi imati dalekosežne posljedice. Naše društvo iz visokoškolskog obrazovanja isključuje one čiji materijalni status ne dozvoljava podmirivanje visokih troškova studiranja! Plaćanje školarina samo je jedno od brojnih financijskih opterećenja studenata. Ministarstvo plaća školarine za studente prvih godina studija. Ako u prvoj akademskoj godini student postigne 55 i više ECTS bodova država će za njega platiti školarinu i za iduću akademsku godinu. Ako to ne uspije proporcionalno broju (ne)ostvarenih bodova platit će dio ili iznos cijele školarine. Školarina dakako nije jedini trošak studiranja. Velika većina studenata bit će prisiljena raditi i tako osigurati sredstva za studij. To pak povlači izostanke s predavanja, vježbi i konačno nedostatak vremena za ozbiljno studiranje. Teško da će postignuća tih studenata doseći 55 ECTS bodova u prvoj godini studija! Ne zato što su lijeni, nesposobni, nezainteresirani i što svojim sposobnostima ne bi mogli odgovoriti zahtjevima studija nego zato što ovo društvo nije prepoznalo da financiranje visokog obrazovanja ne znači samo plaćanje školarina za početak studija. Zanimljivo istraživanje prof. dr. sc. Vlaste Ilišin iz 2010. provedeno na studentima hrvatskih sveučilišta donosi porazne podatke da više od 75% studenata ima prihode po članu domaćinstva do 3500 kn, a čak 21,6% do 1500 kn što znači da je ovaj posljednji dio studenata na rubu egzistencije. Samo je petina studenata obuhvaćena nekim vidom stipendije što znači da je visoko obrazovanje uistinu dostupno samo malom dijelu onih bogatih. Još 1999. šanse za upis na studij djece svih slojeva bile su podjednake, a 2010. čak 62% studenata potječe iz obitelji gdje bar jedan roditelj ima fakultetsku diplomu! Broj studenata nižeobrazovanih roditelja i iz ruralnih sredina u dramatičnom je padu! Činjenica da 21.6 % studenata ima prihode do 1500 Kn po članu domaćinstva, govori o velikom odricanju brojnih obitelji u Hrvatskoj. Nažalost, budućnost tih studenata u sistemu visokog obrazovanja nije nimalo svjetla ma kako oni marljivi i talentirani bili. Kao uostalom niti onih 33.8 % čiji su prihodi po članu domaćinstva između 1500 i 2500 Kn. Nedavno je premijer savjetovao studentima da krenu put zapadne Europe po iskustva koja bi po povratku u zemlju mogli iskoristiti za dobrobit našeg društva. Vrlo dobra preporuka ali za dobrostojeće. Vladajući bi ovdje spomenuli ERASMUS program koji omogućuje razmjenu studenata diljem Europe. Činjenica je pak da student za boravak iz tog programa dobiva 200- 400 Eura mjesečno uključujući i putne troškove. Premalo za život u inozemstvu pa će opet razliku morati podmiriti roditelji. Nemoguće za one s prihodima do 3500 Kn po članu domaćinstva a takvih je više od 75% ! Dragocjena znanja i iskustva u inozemstvu skupljat će opet oni zavidnog materijalnog statusa.
Nijedna vlast dosada nije se ozbiljno pozabavila problemom jednake dostupnosti visokog obrazovanja svima. Nisu se trudili u osmišljavanju mehanizama kroz koje bi npr. moćne tvrtke ali i pojedinci jedan dio svojih pozamašnih profita do kojih su došli uz pomoć hrvatskih građana ulagali u fond za stipendiranje studenata. Nije bilo truda niti u osmišljavanju kreditiranja studenata uz povoljne uvjete i tako i na studentskim kreditima banke dobro zarađuju!
Visokoobrazovane osobe su one koje će se naći na vodećim položajima u društvu i privredi kroz sljedeća desetljeća. Je li nas strah naše vlastite budućnosti kada smo svjesni da je u visokom obrazovanju na djelu selekcija studenata prema materijalnom statusu? Ako veliki dio populacije slabijeg materijalnog statusa isključimo iz procesa visokog obrazovanja veliki će dio najsposobnijih ostati bez mogućnosti da doprinesu razvoju ovog društva u punoj mjeri. Moglo bi biti prekasno kad shvatimo da bogati nemaju samo moć koju im daje novac, nego i moć koju im daje diploma. Znanje, vještine i kompetencije mnogih od njih bit će (ispod)prosječne, daleko od onih koje su potrebne za vodeće položaje koje će preuzeti u društvu. Mnogi sposobniji od njih bez formalnog obrazovanja ostat će na marginama društva. Kakva je budućnost takve Hrvatske?
Zanimljivo ali oni ''dobrostojeći'' ili oni iz ''prihvatljivih obitelji'' uvijek nekako polože ispite, misterija.