Ovih dana redateljica Nora Krstulović u ZKM-u završava rad na predstavi “Priroda i društvo”, čija je premijera zakazana za subotu, 5. ožujka. Unatoč tome, i unatoč njenom portalu Teatar hr. u javnosti je naprisutnija kao jedna od istaknutih kulturnih radnika s nezavisne scene koja je svoj glas digla protiv novog ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića. Na pitanje vidi li svjetlo na kraju tog tunela odgovara:
- Ja sam liječeni optimist. Uvijek se nadam. U protivnom bih digla ruke i otišla.
Kada je sve počelo koji je bio vaš prvi motiv, vaša prva misao zašto treba dići glas, reagirati?
Željela bih da moj sin živi u boljem svijetu od onog u kojem sam ja živjela, a sve što se zadnjih neokliko mjeseci, događa u političkoj realnosti Hrvatske, ne pokazuje da stvari idu u tom smjeru.
Dakle vaš razlog je bio doboko intiman, a ne materijalistički, da ne kažem uhljebski?
Doista duboko intiman, mislim da svaki čovjek stvari treba straviti bolje od onog kakvim ih je zatekao i mislim da mi svi, kao društvo, premalo radimo na tome. Živimo u dobu ogromne sebičnosti, a moj motiv, osim brige za budućnost vlastitog djeteta, je bila i činjenica da ne podnosim laž i nepravdu. I pokušavam sve raditi dosljedno na toj liniji. Ne tvrdim da sam uvijek u pravu i priznat ću rado grešku, ali mislim da smo svi zajedno kao društvo dovedeni u situaciju u kojoj u javnom prostoru više nema normalnog dijaloga. A to je nedopustivo. Trebalo nam je skoro dvadeset godina da dođemo do neke civilizacije razine, jer razumljivo je da to ne ide lako poslije rata i ratnih trauma, ali sada ne smijemo dozvoliti da to izgubimo i da cijeli taj proces moramo proći ponovo.
Je li u tako postavljenoj slici realnosti ministar kulture samo vrh ledne sante?
On je samo u funkciji, jer smo kao društvo u situaciju totalno poremećenih svih vrijednosti, u kojoj pošteni rad više nije na cijeni. Vlada posvemašnja površnost i zato mislim da je najviše što svatko od nas može napraviti je to da pošteno radi svoj posao. U tom smislu radimo i ovu predstavu, kao i svaki drugi naš umjetnički iskaz. Kroz nju pokušavamo progovoriti o svijetu koji nas okružuje, a činjenica da smo uz to i doista nezavisni, da ne dobivamo finacije iz javnog sektora, i da u svoj rad ulažemo vlastita sredstva daje drugu vrstu slobode našim izborima. Naravno, to nam otežava život, jer sav novac koji sam uložila u predstavu mogla sam uložiti primjerice u uređenje svog stana. Ali ovo je moj izbor i ja sam mirna zbog toga, jer mislim da to radim pošteno. Protiv ministra kulture, na osobnoj razini, nema apsolutno ništa, ali mislim da je moja dužnost nekoga tko može dobiti javni prostor odgovorno koristiti taj prostor. Za mene to znači da ga ne bombardiram floskulama nego vrlo konkretnim i preciznim reakcijama na stvari s kojima se na slažem.
No, nije li situacija dovedena do apsurda ako vi, ili jedna Dunja Vejzović, radikalzirate javni prostor?
To jest bizarno, ali vrlo je kratkom vremenu, od programatskog intervjua Tomislava Karamarka do danas, stvorena je atmosfera u kojoj stvari nužno crno-bijele, i nevjerojanto pojednostavljene. U toj atmosferi svatko tko ima svoje mišljenje koje izlazi iz jedne jako uske ideloške pozicije - taj je izdajnik. Demokracija i društvo, za koje se ja želim boriti, su jako šareni, nipošto crno-bijeli, već s puno različitih mišljenja. A važno je da ta različita mišljenja mogu bit izražena u dijalogu bez vrijeđanja. Želim da danas, sutra, ali i svaki dan, mogu sjesti s čovjekom koji ima radikalno drugačiji stav od moga, ali da možemo razgovarati, razgovarati bez uvreda. Nažalost, zadnjih mjeseci svjedočimo tome da se ta vještina pristojnog razgovora i razmjene argumenata potupno izgubila iz javnog prostora. Ljudi koji su na najvišim fukcijama i imaju najviše medijskog prostora, svaki dan pokazuju da ne znaju razgovarati s neistomišljenicima. To je strašno i to cijelo društvo srozava u ponor netolerancije i neljudskosti, a ja mislim da to nitko ne bi trebao željeti našoj djeci.
Koja je vaša procjena broja ljudi koji su stali uz inicijativu kulturnjaka2016? Jeste li sretni što ih je toliko ili mislite da ih je malo?
Sretna sam da se događa bilo koja organizirana akcija kulturnjaka, jer je to dugo vremena bilo neizvedivo. Ljudi su s jedne strane egizistencijalno ucjenjeni, a s druge su strane letargični. Sretna sam da su se konačno trgnuli. Mislim da ih je još uvijek premalo, ali me ohrabruje što se to uopće događa. Sjetite se, kada je kultura dobila proračun od 0,48 posto nitko nije raagirao. Kulturnjaci su čudna sorta, ali ja ipak u njih polažem nadu.
Postoji li strah da je imenovanje ministra kulture tek bačena kost oko koje se glođemo...u to sam potpuno sigurna...... dok tu istu kulturu politički vrh ove zemlje doživljena kao “igračku za djecu”, totalno nevažnu ovom društvu?
Kultura može biti jako korisna svakoj zemlji i može biti jako opasna. Tu je glavno pitanje koliko prostora slobode joj želite dati i vrlo je jasno da je taj prostor u našoj zemlji sužan. Zato je posao nas koji se kuturom bavimo da ga kontinuirano širimo. Čak i u najidelanijim okolnostima svi bi mi stalno trebali zahtijevati što veću slobodu, jer to je kultura po svojoj definiciji. I zato nitko od nas ne smije pristati na cenzuru, autocenzuru i sužavanje tog prostora slobode. Ali istovremeno bi trebali biti puno solidarniji jedni prema drugima, reagirati iz svojih izričaja i iz svojih profesija. Kada mi izađemo na prosvijed tada djelujemo kao građani, a ne djelujemo u našem profesioalnom prostoru. No, žlosna je istina da su ovake političke situacije jako umjetnički inspirativne, pa se nadam procvatu hrvatske kulture baš zbog namjera da joj se smanji prostor slobode.
Koliko će tome doprinjeti predstava “Priroda i društvo”, koju radite u ZKM-u?
Ideja i poticaj za ovu predstavu došli su od ZAMP-a. Oni su željeli umjetnički projekt koji se bavi autorskim pravima u digitalnom dobu. Kako smo mi Snježani (Abramović Milković, ravnateljici ZKM-a, op.a.) već bili u programu, činilo nam se da bi to bila dobra suradnja. Snježana se odmah zainteresirana, popričali smo o formalnim okvirima produkcije i vrlo brzo dogovorili. Mi se temom autorstva, doduše na neki drugi način, bavimo već jako dugo i sada smo to željeli taviti u kontekst digitalne ekonomije i generacije naše djece. Dobili smo otvorene ruke oko glavne narudžbe da to bude autorski projekt o autorstvu. Meni ej bilo najvažnije da radimo predstavu, a ne reklamu.
I kako su onda autorska prava prerasla u kapitalizam za početnike, što stoji u najavama predstave?
Istražili smo temu, razgovarali sa više od sto ljudi, svih generacije, svih profila i svih pozicija u tom procesu, dakle korisnika, posrednika i autora, od onih koji su za apsolutno ukidanje koncepta autorskog prava do onih koji su gorljivi zagovornici i branitelji postojećeg stanja. Tako smo ustanovili da ekonomski meganizam koji postoji i zbog kojeg je koncept autorskog prava uopće izmišljen, ljudima nije jasan, a čak i ako se ne slažete s koncepcijom plaćanja autorskog prava morate shvatiti kakvu posljedicu- ekonomsku i političku - cijelo društvo ima zbog tog neplaćanja. Posljedice po autore su ogromne, a mi to govorimo iz vlasitog iskustva, jer znamo što to nama znači i za egzistenciju i za mogućnost daljnjeg rada, jer mi vlasitita stredstva ulažemo u nove projekte. A to je tema o kojoj se u medijima malo govori.
Kako teku pripreme za premijeru? Vidjela sam fotografije s proba i sve izgleda vrlo zahtjevno, ima pjevanja, plesa...
Bilo nam je važno da u predstavi koja se bavi autorstvom glumački ansambi bude i autor, a ne samo izvođač. Oni to i jesu, a da bi to funkcioniralo u kazališnom mediju oni moraju bit jako vješti izvođači. Tako već dva mjeseca svakodnevno imamo dramske, sviračke, sada i plesačke probe i ova e predstava za glumce iznimno naporna. Uz to glumački ansambl ZKM-a je san svakog redatelja. Kada smo dogovorili ovu suradnju održali smo trodnevnu radionicu na koju je mogao doći svatko tko je želio. Dogovor je bio: neka vide naše metode, teme koje mislimo istraživati, a tko želi neka ostane. Tako u ansambl imamo šestoro ljudi (Anđela Ramljak, Dora Polić Vitez, Edvin Liverić, Jasmin Telalović, Mia Biondić i Zoran Čubrilo, op. a) koji ovo žele raditi. To je sasvim drugačija vrsta rada i angažmana nego kada nekome kažte da nešto mora.
Zašto ste temu stavili u format TV emisije? Je li to ustupak tinejdžerima kojima je predstava namijenjena?
Ako tinejdžere sudim po svom sinu oni uopće ne gledaju televiziju. Tako smo i formu TV emisije odabrali kao paradigmu medijskog tretmana ove tema. Mi imamo vrlo bizarnu TV emisiju, takvu kakvu ne možete vijeti nigdje ni na jednoj od hrvatskih televizija.
>>Premijeru dali apel za smjenu Hasanbegovića: 'On nije ni demokrat ni antifašist'
Parafrazirat ću gđu. Krstulović: U toj atmosferi (stvorenoj od Milanovića i drugih lažnih antifašista) svatko tko ima svoje mišljenje koje izlazi iz njihove jako uske ideloške pozicije - taj je ustaša. Zar ne, gospođo Krstulović? Po toj osnovi pripadnici te vrlo uske ideološke pozicije - uključujući i Vas - prozivaju i progone ministra Hasanbegovića. Po toj osnovi svi koji se usude dovesti u pitanje tu "industriju antifašizma" na kojoj njezini pobornici i širitelji već desetljećima odlično žive postaju automatski fašisti, ustaše, mrzitelji itd. Vidite, gđo. Krstulović, i moja je želja da moja djeca žive u društvu u kojem će moći reći da je režim bivše države bio totalitaran i da je odgovoran za mnoge zločine koji su ostali nekažnjeni. I želim da žive u društvu koje te zločine neće opravdavati, već će se jasno prema njima odrediti i osuditi ih. Želim da žive u društvu u kojem neće biti moguće da jedna istaknuta političarka mrtva-hladna izjavi kako "...svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, već mu samo sudskim procesom nije dokazana krivnja" - i ne postane istoga trena nakon te izjave politički mrtvac. Želim društvo u kojem se neće izvikivati parole "Ili mi ili oni!" i u kojem će i vjernik moći biti ministar. Želim i za sebe i za svoju djecu društvo dijaloga. Želite li to i Vi? Onda ne prozivajte minisra Hasanbegovića na osnovu svoje jako uske ideološke pozicije, prozivajući istovremeno DRUGE za istu.