Ideološke podjele hrvatskih građana na “lijeve“ i “desne“, odnosno na “partizane“ i “ustaše“, posljedica su Drugoga svjetskog rata, tadašnje ideološke opredijeljenosti, slučajnog ili svjesnog odabira strane za koju su se borili. Obitelji hrvatskih predsjedničkih kandidata nije, dakako, mimoišla takva podjela. Istražili smo za koga su se i u čijim redovima borili očevi i prvi rođaci sadašnjih hrvatskih predsjedničkih kandidata.
Ante Josipović, otac predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, kao 18-godišnjak je otišao u partizane iz rodne Baške Vode.
– Ja sam rano, od mladih dana, otišao u partizane na Biokovo, 1942. godine. Poslije sam otišao na Hvar pa onda na Vis, potom u El Shatt. Bio sam organizator života u El Shattu, poslan po zadatku, a kad sam se vratio, obnašao sam dužnosti u Vrgorcu i okolici – prisjeća se 85-godišnji Ante Josipović.
Njegova postrojba bio je, zapravo, partizanski odred koji je poslije prerastao u Biokovsku brigadu, službeno osnovanu 6. listopada 1943. u selu Korica. Poslije je ta brigada prerasla u 11. dalmatinsku brigadu u sastavu 26. dalmatinske divizije.
Tijesno na Visu
Krajem 1943. i početkom 1944. pred jakom njemačkom ofenzivom, kad su Nijemci zauzeli gotovo cijelu Dalmaciju, 30-ak tisuća civila s dalmatinskih otoka, Makarske i Dalmatinske zagore, bojeći se odmazde, prebjeglo je na Vis. Kako na Visu nije bilo moguće prihvatiti toliko ljudi, odlučeno je da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u južnu Italiju, a potom u Egipat, budući da su se vodile žestoke borbe Nijemaca i savezničkih trupa na jugu Italije. Evakuirano stanovništvo boravilo je u izbjegličkom logoru El Shatt na Sinaju pokraj Sueskog kanala od ljeta 1944. do početka 1946.. Ante Josipović je bio član partizanske postrojbe koja je imala zadatak urediti život u logoru. U El Shattu su, osim oca i članova uže obitelji, bili i mnogi bliži i dalji rođaci Ive Josipovića.
No, rijetko koja obitelj je, poput obitelji predsjedničkog kandidata Nadana Vidoševićeva, za Drugog svjetskog rata bila toliko podijeljena ideološki i politički. Nadanov otac Ante je bio domobran koji je jedva izvukao živu glavu s križnoga puta, a ujak Tomislav je, pak, poginuo braneći Tita u Drvaru.
Prije početka Drugog svjetskog rata Ante Vidošević, otac predsjedničkog kandidata Nadana, kao srednjoškolac je bio gorljivi HSS-ovac. No, za rata, zajedno s bratom, završio je u postrojbama NDH, u hrvatskom domobranstvu. Druga polovica Vidoševićeve obitelji, s majčine strane, završila je u partizanima.
– Za Hrvatsku su se borili i jedni i drugi. Splitska familija borila se protiv talijanske okupacije, a otac je bio vojnik svoje domovine – obrazlaže Nadan Vidošević.
– Otac i stric su prošli strahote križnoga puta. Otac je pri povlačenju prema Austriji zarobljen na granici sa Slovenijom te je, s drugima, pješačio do Kovina na rumunjskoj granici. Oslobođen je općom amnestijom koja ga je zatekla u Kovinu – priča Vidošević.
Nakon završetka rata, Vidoševićev otac i stric imali su sreću te su nastavili školovanje u Splitu. Sreća Vidoševićeva oca može se tumačiti i činjenicom da je oženio Mariju Tudor iz poznate splitske partizanske obitelji.
Ostala bez brata
Obitelj Vidoševićeve majke Marije Tudor iz Splita, i Kučići iz Komiže, bile su, pak, partizanske do kraja.
– Majka Marija je izgubila brata Tomislava u desantu na Drvar, kad se branila Titova špilja, bio je polaznik partizanske podoficirske škole, imao je samo šesnaest godina. I djed Miljenko Tudor je bio u partizanima, vratio se kao invalid iz rata. Stradali su i majčini rođaci, sinovi mamine tete, braća Dollci, Aldo i Edo – priča Vidošević, napominjući da je njegov rođak Aldo Dollci bio prvi grafički urednik Slobodne Dalmacije na slobodnom teritoriju planine Mosor. Njegov brat Edo Dollci bio je najmlađi strijeljani skojevac u Dalmaciji, Talijani su ga strijeljali na splitskome groblju, nakon mučenja.
Skrivao se u šumi
– Neopisivo je kakva su zvjerstva nad tim djetetom radili, imao je 14-15 god. Aldo se, želeći osvetiti brata, prijavio u borbene jedinice, no četnici su ga pokraj Livna zarobili i ubili. To je po liniji Kučića jer se moja baka Milka djevojački prezivala Kučić. U Drugom svjetskom ratu poginuo je i moj rođak Mirko Kučić. Njega su ubili Nijemci. Feđa Tudor, sin majčina strica, također je poginuo, pa Boris Rosić, koji je poginuo u borbama za Trst – priča Vidošević. Te su tragedije, slušajući ih u obitelji, 90-ih godina prošloga stoljeća bitno odredile političko opredjeljenje Nadana Vidoševića i njegova brata Tomislava, koji su se zbog Tuđmanove ideje pomirenja priklonili HDZ-u.
Stjepan Mikšić, otac Borisa Mikšića, nakon uspostave NDH, kao pilot Jugoslavenske kraljevske avijacije, priključio se Zrakoplovstvu NDH, koje je bilo u sastavu Hrvatskog domobranstva, te dobio brojno ordenje za hrabrost. Baza mu je bila u zračnoj luci Lučko, a najčešće je pilotirao zrakoplovom Ju(nkers)-88.
– Najčešće je letio za Sarajevo i Sofiju, prevozeći razne terete. Sjećam se da je govorio kako je u Sarajevu bilo teško i zahtjevno slijetati zbog konfiguracije tla. U Lučkom je jednom, pri slijetanju, bio ranjen, umalo je poginuo. Zrakoplov je, dok su slijetali, izgorio a oni su se nekako uspjeli izvući, priča Boris Mikšić.
Pri padu NDH i povlačenju hrvatskih postrojbi, Mikšićev otac je poslušao savjet jednog hrvatskog generala koji mu je pokraj Celja rekao da sa svojom satnijom pobjegne u šumu. Stjepan Mikšić se skrivao nekoliko mjeseci, a onda se vratio u Zagreb. Nije se smio vratiti u rodni Karlovac jer se bojao odmazde ratnih protivnika, komunista, koji su osvojili vlast.
– Otac se bojao osvete Vece Holjevca s kojim je išao u školu, bili su u istom razredu – kaže Boris Mikšić čija se obitelj nikad nije otrgla iz zagrljaja politike jer je i njegov djed Mihovil bio gorljivi član HSS-a.
Akademik Eugen Pusić, otac Vesne Pusić, prije početka Drugog svjetskog rata bio je pripadnik jedne europske pacifističke udruge te u Zagrebu prije početka Drugog svjetskog rata surađivao s poznatim ljevičarskim aktivistom Krstom Ljubičićem.
Pošta zašivena u rukav
– Moj otac za rata nije bio u partizanima, iako je bio antifašist. Kao antifašistički ilegalac bio je u domobranima u Zagrebu. Čak se oženio u domobranskoj uniformi – priča Vesna Pusić. Da je kao komunistički ilegalac bio i te kako aktivan u Zagrebu za Drugog svjetskog rata, dokaz su funkcije koje su mu povjerene nakon završetka rata. Pusić je, naime, 1945. imenovan načelnikom odjela za socijalne poslove zagrebačkog Gradskog narodnog odbora te postao pomoćnik republičkog sekretara za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske (1946.-1955.). Poslije se posvetio znanosti. Kao profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu bio je često pozivan na inozemna sveučilišta.
Milan Kajin, otac predsjedničkog kandidata Damira, nije bio u ratu, ali su u ratu bili aktivni njegovi djedovi.
– Moj djed Frane, po ocu, bio je u partizanima nakon pada Italije, a Antun Toni Klarić, djed po majci, također je bio u partizanima. Bili su u postrojbama u sastavu 43. istarske divizije – govori Kajin. A njegova je majka, tvrdi, iako rođena 1937., kao djevojčica bila partizanski kurir. Kako je to moguće?!
– Nosila je poštu zašivenu u rukav. Jednom, dok su Nijemci prolazili pokraj nje, pala je i plakala. Bojala se da će Nijemci, ako uhvate poštu, sve pobiti. No, jedan Nijemac, kad ju je vidio uplakanu, samo ju je pogladio po kosici – prepričao je Damir Kajin obiteljsku priču.
Otac Slavka Vukšića, Mirko, za Drugog svjetskog rata bio je mlad, rođen je 1924., te se nije borio ni u jednoj vojsci.
– Moj djed Marijan se borio u Prvom svjetskom ratu. O tome je često pričao kad bi se napio. Tetak mi je bio pilot, poginuo je s Jurom Francetićem. Vjerojatno sam po njemu sklon letenju – kaže predsjednički kandidat Vukšić iz Slavonije, vlasnik kamenoloma i sportskog zrakoplova kojim često leti.
A veselio se golu...
Andrija Hebrang, otac predsjedničkog kandidata Andrije Hebranga, poznati je hrvatski komunist. Za Drugog svjetskog rata postao je prvi čovjek Komunističke partije Hrvatske i partizanski vođa. Nakon završetka rata, optužili su ga za nacionalizam i to je bio početak njegova kraja. Uhićen je 1948., odveden u beogradski zatvor Glavnjača i ubijen, vjerojatno 1949.. Ni danas se ne zna točno gdje, kada ni kako je ubijen.
>> KOMPLETAN ČLANAK PROČITAJTE U NEDJELJNOM VEČERNJEM LISTU! <<
Zašto ne napišete da je stric Ive Josipovića bio trideset godina u UDB-i zadužen za kler?