Potaknut člankom o slučaju priznavanja očinstva sina Saše Đekić, koji je objavljen u Večernjem listu u subotu, 10. kolovoza 2002. godine, odlučio sam se, kao postdiplomant pedagogije, osvrnuti na problem.
Sa Sašom me upoznala zajednička prijateljica za vrijeme njezine trudnoće. Došla je k meni u anksioznom stanju, s mnoštvom pitanja. Tog trenutka počela je sustavna briga za tada još nerođeno dijete, danas sina Leona. Leon je dijete rođeno izvan braka. Otac ga ne priznaje, što znači da ga psihološki poriče, nije ga spreman prihvatiti. To se očituje i na zakonskoj razini, izbjegavanjem utvrđivanja očinstva. Na žalost, u toj ideji nije osamljen.
Kao čovjek koji svoje životno poslanje posvećuje djeci i zastupa njihove interese, želim se obratiti svim očevima takve vrste. Djeca nisu i ne smiju biti zločinci (iz) strasti. Ne želim ulaziti u moralne kvalifikacije preljuba, nego podržati majku u njezinim nastojanjima da pruži djetetu nesmetan psihofizički rast i razvoj za koji su potrebni određeni uvjeti. U radu s mladima uočavam da je sve više onih koji imaju teškoća s nalaženjem identiteta, ne znajući pritom odgovoriti na dva temeljna pitanja: Tko sam i odakle dolazim? Kako pomoći djetetu u pronalaženju identiteta ako ga ne priznaje i ne prihvaća ni biće koje ga je prvo pozvano prihvatiti i voljeti? Pravo na spoznaju tko su mu (biološki) roditelji ide u biološka prava djeteta. O tome govori članak 7 i 8 Konvencije o pravima djeteta, koju je kao međunarodni pravni dokument potpisala i RH prije deset godina i time zajamčila ostvarivanje toga prava djetetu. Navedena prava trebaju biti integrirana i u postojeće zakone države potpisnice.
Slučajevi iz prakse o priznavanju očinstva govore nam da nemamo baš pretjerano razvijenu sposobnost moralnog mišljenja i moralne svijesti, dopuštajući da se očinstvo utvrđuje godinama. Time podržavamo (neodgovorne i nezrele) očeve koji se ne žele suočiti sami sa sobom, vlastitim problemom i odgovornošću, a dijete izlažemo višestrukim oblicima zlostavljanja koje ostavlja vidljive i dugotrajne posljedice u njegovu (emocionalnom) razvoju i funkcioniranju. To ne znači da će dijete koje raste bez oca, iz bilo kojih razloga, biti emocionalno oštećeno. Dijete u svojoj užoj okolini može naći i zamjenu za ulogu oca, ali dijete treba znati tko mu je otac. U jako ranom djetinjstvu neosporno je najvažnija uloga majke, dok uloga oca dolazi do izražaja kasnije i nije manje važna. Otac daje djetetu osjećaj sigurnosti, predodžbu o vanjskom svijetu, utječe na razvijanje slike djeteta o samome sebi i model je identifikacije za prihvaćanje spolne uloge kod muškog djeteta, ako je dovoljno dobar.
Očevi, gdje ste? Premda je razumljivo da ste i sami izloženi nepredvidivoj stresnoj situaciji, suočite se s njom i sa samima sobom. Pobijedite strahove zbog kojih bježite od sebe, pred vlastitom djecom i pred drugima. Djeca imaju razvijene sposobnosti za svjesnost, spontanost, intimnost i bliskost. Spremna su puno toga prihvatiti i oprostiti. Ne dopustite da ih izgubite. Vaša su i uvijek će biti.