Imamo mamo sve manje djece, a sve više superodlikaša. Godine 2014. imali smo 504.476 ocijenjenih učenika u osnovnim školama, a 73.137 od njih prošlo je s 5,0; dvije godine kasnije, 2016, na 485.559 đaka bilo je 78.117 onih s čistom peticom; 2018. broj učenika je pao na 468.764, ali su superodlikaši skočili na 79.994; 2020. razrede u osnovnoj završilo je samo 456.962 klinaca, ali je onih s 5,0 bilo čak 99.044. Zapanjujući je porast rast superodlikaša: u školskoj godini 2013./14. bilo ih je već dovoljno nerealnih 14,50 posto, ali do 2020. stigli su do nadrealnih 21,67 posto. K tomu je više od pola učenika nastavnu godinu završilo s odličnim uspjehom, a ni oni ostali nisu baš previše strogo ocijenjeni, jer inače nacionalni prosjek ne bi bio vrlo visokih 4,38.
Nedavno sam na internetu prelistavao objavljene dokumente svoje osnovne škole i iz njih saznao da je prosječna ocjena, davnih 1970-ih kad sam je pohađao, bila čvrsta trojka. Logično! Prema Gaussovoj krivulji, kojoj bi se trebale podvrgnuti školske ocjene, najvjerojatnija je srednja vrijednost bilo čega, a one ekstremno dobre ili loše vrijednosti veoma su rijetke. Dapače, zahvaljujući Gaussu, valjda najvećem matematičaru svih vremena, točno znamo koliko bi trebalo biti koje ocjene u normalnim okolnostima: ocjenu dobar trebalo bi imati oko dvije trećine djece, a jedinicu ili peticu samo 2,3 posto. Eto, u to su vjerovali u socijalizmu, a to su uvjerenje naslijedili iz Austro-Ugarske: ako je neko znanje dobro, onda je to stvarno dobro! Oni iznad toga moraju se po nečemu isticati, i samo su ti zaslužili veoma dobar ili čak odličan.
Nije jasno kako se u razredu čak polovica učenika ističe – u odnosu na koga, na drugu polovicu koja je ocijenjena s vrlo dobrim? A nije jasno ni to kako nijedna od silnih institucija što nadziru školstvo nije primijetila da odlikaša ima 20 puta više nego što bi bilo očekivano, kao i to da će, nastave li se superodlikaši množiti istim tempom, najkasnije do 2045. svi učenici završavati sve razrede s prosjekom 5,0, što će označiti konačni slom sustava ocjenjivanja. Nije da nigdje nitko nije budan. Engleska sveučilišta uočila su da im ocjene kontinuirano rastu, a da se to još pogoršalo tijekom pandemije, zbog online nastave i gubitka dodira sa studentima.
Prije deset godina najviše ocjene dobivalo je 16 posto studenata, do pandemije to se popelo na 29 posto, a u zadnje dvije godine skočilo je za čak 25 posto, tako da sada imaju 38 posto odlikaša. No nisu to shvatili kao djelo sudbine protiv koje se ništa ne može, nego su odlučili svesti inflaciju ocjena na pretpandemijske razine.
Njihov je problem ipak lakši nego naš jer na fakultetu ocjene i nisu toliko važne kao u školi. One studentima omogućuju bolji posao, no osnovci i srednjoškolci zbog jedne četvorke mogu ostati bez studija svojih snova. To je izvor sve naše nevolje: ocjena je mjerilo svega, a nema nikakvih mjerila za ocjenjivanje – pa se, eto, privatnim intervencijama mogu mijenjati i nakon što su zaključene, kako je pokazao slučaj predsjednikove supruge koja je zbog sinovljeve ocjene urgirala u školi. Sistem propisuje ocjene kao uvjet za upis u željenu školu, a ne propisuje uvjete za ocjenjivanje, pa su svi u žrvnju lobiranja: djeca se grebu oko nastavnika, roditelji maltretiraju učitelje, a profesori popuštaju pritiscima. Ocjena je neizmjerno vrijedna moneta, a ne mora imati pokrića – kao vaučer za upis ima neizmjernu vrijednost, moć da promijeni nečiji život, a krivotvori se veoma lako.
Ministarstvo obrazovanja ima sličnu ulogu kao i središnja banka, samo što je ne ispunjava: kao što Narodna banka kontrolira likvidnost komercijalnih banaka, da se ne zaigraju izdavanjem mjenica bez pokrića i ne uruše monetarni sustav zbog pohlepe, tako bi i ministarstvo ili neka agencija trebali kontrolirati imaju li svjedodžbe pokriće ili ne. Ako zakaže nadzor banaka, nastane inflacija novca, a ako zakaže nadzor ministarstva, nastane inflacija ocjena – a sad je već galopirajuća.
Poticaj inflaciji ocjena daje iluzija našeg obrazovnog sustava da svi moraju biti dobri u svemu. To se naziva ravnomjerni razvoj čovjeka, što zvuči dobro, ali je smrtonosno kad se ta ravnomjernost počne vrednovati – to je taj famozni opći uspjeh, najveće zlo naših škola. Budući da je rijetko tko dobar u dvije ili tri stvari, a nitko u svemu, škola vrši nasilje nad djecom kad računa opći uspjeh; to je i matematički besmisleno, jer dobijemo prosjek kemije i tjelesnog, matematike i glazbenog, hrvatskog i fizike. Upravo su zbog toga svi u lovu na ocjene na sve strane, a taj se apsurd može prekinuti doslovno preko noći – uvesti standardizirane testove, limitirati broj odlikaša, ukinuti opći uspjeh
VIDEO: Uvode se probni ispiti za petaše i osmaše, te probne mature
Jos je zanimljiv fenomen kako je svake godine u redovnim programima sve više učenika po prilagođenim programima i s asistentima.