Unatoč tomu što su katastrofičari govorili o slomu pravne države, krahu borbe protiv korupcije, te koristili presudu Vrhovnog suda u slučaju Fimi medije kako bi ocrnili sudstvo i umanjili osjećaj pravne sigurnosti, sudeći po izbornim programima stranaka pravosuđe nam baš i nije u tako lošem stanju kako se činilo tih tjedan dana nakon ukidanja presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu. Još su svježa sjećanja na medijska izvješća koja su paušalno naše sudstvo smještala na dno europske ljestvice sudske učinkovitosti. Koliko smo samo puta od gospodarstvenika i investitora čuli argumentirane prigovore o sporosti pravosuđa i pravnoj nesigurnosti. I unatoč svemu, pravosuđe je sada posve periferna tema izbornih kandidata. Što nam to govori o pravosuđu, njegovoj kvaliteti i ulozi u društvu, a što o vjerodostojnosti kritičara?
Doduše, od onih kojima se pravosuđe bavi nije se ni moglo očekivati da će u svojim programima ponuditi pravosudnu revoluciju. Isto tako i vladajući da to smatraju potrebnim, kako se moglo zaključiti iz njihovih čestih uplitanja u rad sudstva, ne mogu imati radikalan pristup jer bi time samo isprovocirali pitanje što ste radili četiri godine. Dvije vodeće predizborne koalicije fokusirale su se na svima uočljive probleme ste se u tom smislu ciljevi pravosudnih politika nisu promijenili već nekoliko izbornih ciklusa - smanjiti broj neriješenih predmeta i duljinu trajanja sudskih postupaka odnosno povećati učinkovitost pravosuđa i pravnu sigurnost građana.
Vladajući se hvale postignutim, smanjenjem broja neriješenih predmeta za 32 posto (sa 827 na 559 tisuća), te skraćivanjem trajanja prvostupanjskih sudskih postupaka (građanskih i trgovačkih) sa 457 dana 2012. na 380 dana 2015. godine, usklađenjem zemljišnih knjiga i katastra te smanjenjem vremena uknjižbe s 35 na 23 dana, uz isticanje učinaka legalizacije.
Domoljubna koalicija obećava stabilan zakonodavni okvir i dokidanje preklapanja nadležnosti. Što je veliko obećanje jer ako se to i ostvari, puno bi se učinilo za pravnu sigurnost građana i investitora. Kao i sa materijalnim i kadrovskim jačanjem trgovačkih sudova te Državnog odvjetništva i USKOK-a.
Dok je aktualna vlast pokušala izmjenama zakona promijeniti percepciju o “zaštićenim sucima kojima nitko ništa ne može”, Domoljubna koalicija obećava onemogućiti svaki utjecaj politike na postupak imenovanja pravosudnih dužnosnika.
S druge strane, loša medijska i javna percepcija pravosuđa, te za najveći dio javnosti neočekivani tijek procesa u nekim od kapitalnih sudskih predmeta, otvorilo je mogućnosti “trećim putovima” da se bave pravosuđem. Ali i ako su neki to iskoristili, riječ je o nerazrađenim idejama. Živi zid se u programu ne bavi pravosuđem ali Ivan Vilibor Sinčić najavljuje kako će tražiti smjenu glavnog državnog odvjetnika i članova Državnog sudbenog vijeća (sedmero sudaca te po dvojica profesora i saborskih zastupnika). Pri tomu bi očito samo po sebi trebalo biti razumljivo zašto to traži, a i izvedivost tog utopijskog projekta, s obzirom na normativne zadatosti.
Iako je MOST-u temeljni izborni poriv reforma regionalne i lokalne samouprave, u njihovu se programu navodi: “Reforma pravosuđa ključna je za reformu cijelog hrvatskog društva”, ali tu misao ne razrađuju tako da se ne vidi po čemu se njihovi pogledi razlikuju od onih vodećih koalicija.
Ovlasti ministra pravosuđa
I MOST najvećim problemom smatra predugo trajanje sudskih postupaka, neujednačenu sudsku praksu i neuravnoteženu opterećenost sudaca. Što su bili neki od temeljnih razloga zbog kojih se išlo u organizacijsku reformu sudstva i državnog odvjetništva od 1. travnja, te se po sva ta tri kriterija ministar pravosuđa Orsat Miljenić može pohvaliti već ostvarenim rezultatima. MOST obećava i informatičku povezanost sudaca što je infrastrukturni projekt koji provodi već više vlada. Koalicija zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića pravosuđem se bavila tek toliko što su predstavili svoju ministricu Andreu Šulentić, aktualnu gradonačelnikovu savjetnicu. IDS-u je preokupacija decentralizacija, a HDSSB-u poljoprivreda i regionalizacija, a što se pravosuđa tiče, ono se više bavi njima.Ivo Josipović je kao predsjednik države osobito za polemike s Ivanom Turudićem pokazao interes da mijenja aktere u sudstvu, ali u kampanji se očito ne misli baviti pravosuđem. “Naprijed Hrvatska” u tom se pogledu zadovoljava tezom da je spora pravda najveća nepravda te da uz mehanizme koji jamče neovisnost pravosuđa, valja ojačati stručnost i odgovornost pravosudnih dužnosnika. Floskula koja vrijedi uvijek i bilo gdje.
Dakle, očito je na djelu “potpuni nedostatak političke volje da se odlučno zagrize u kiselu jabuku pravosuđa”, i dalje je aktualna misao koju je prije osam godina u svome radu napisao prof. dr. sc. Ivo Josipović. Tada je napisao i da ministar pravosuđa, prema ovlastima koje ima, za reformu pravosuđa može učiniti relativno malo. Polazeći od toga da svaku reformu treba početi od ljudi - sudaca, zaključio je kako im treba osigurati motivaciju, promociju i nagrađivanje za iznimne rezultate te istodobno osigurati da svi suci koji ne udovoljavaju visokim stručnim i moralnim kriterijima smjesta napuste pravosuđe. I tada je govorio kako je oko neefikasnog i nekvalitetnog pravosuđa izgrađen “kineski zid nedodirljivosti”. U komentaru za telegram obraćajući se sjajnim sucima i tužiteljima, kakvih je većina, rekao je da oni znaju “kako funkcionira Državno sudbeno vijeće, kako se biraju suci, kako se odgovara ili ne odgovara za loš rad...”. Prozvao je dobre suce jer šute, te politiku “koja sve ovo ili ne vidi ili neće da vidi”, te reformu pravosuđa svodi na kozmetičke promjene. Josipović je sam sebi i kolegama političarima očito najbolji kritičar. A za potkrjepu njegovih teza evo primjera za političku raspravu.
DSV je 1. listopada objavio odluku o imenovanju sudaca Visokog trgovačkog suda. Imenovane su sutkinje Maja Bilandžić (ukupno 148,5 bodova) i Lenka Ćorić (145,25) koje su bile 5. i 6. na Listi prvenstva kandidata, a nisu imenovane sutkinje Katarina Petrović (150,86, sutkinja u Virovitici) i Boška Pavičić (150,5) koje su bile 3. i 4. s tim da je u ocjeni obnašanja sudačke dužnosti razlika još veća (gotovo 10 bodova Petrović - Ćorić), jer su imenovane kandidatkinje ostvarile više bodova za razgovor s članovima DSV-a. Sutkinja Pavičić na posudbi je na Vrhovnom sudu, a Petrović je sutkinja u Virovitici od 1991., bila je voditeljica radionica pravosudne akademije, educirala se... Predsjednik DSV-a Željko Šarić (sudac Vrhovnog suda) u opširnom obrazloženju kaže da se primjenom numeričkih pokazatelja ne može stvarati kompletna slika o kvaliteti (intelektualnog) sudačkog rada, a uz to suci različitih sudova rade u uvjetima koji nisu isti u pogledu stupnja opterećenosti, vrste predmeta i drugih objektivnih čimbenika o kojima ovise rezultati rada. Uzgred, a svim sucima istog ranga plaća je ista! Stoga prividno objektivno bodovanje po istim metodološkim odredbama može dovesti do prikrivene diskriminacije zbog nemogućnosti uvažavanja vanjskih čimbenika, tumači Šarić.
“Nenumeričke” kvalitete suca
I tu kao spas na scenu stupaju članovi DSV-a koji bodove uzimaju kao temelj, polazište za svoju odluku, ali ne i kao diktat da moraju imenovati baš onoga s većim brojem bodova. Njihov je zadatak da uspostave, kako kaže, razumnu ravnotežu između tih i pokazatelja koji se ne mogu numerički iskazati. Pokriće za taj stav DSV ima i u odluci Ustavnog suda iz svibnja u povodu ustavne tužbe upravo Lenke Ćorić koja je imala bolje “nenumeričke” kvalitete. Dok je na natječaju za suca VTS-a 2010. imala više bodova od imenovanog protukandidata, ali ni Ustavni sud u tomu nije našao ništa nepravično jer DSV ne bi bio neovisno tijelo ako bi suce morao birati isključivo temeljem bodova.
Ali, DSV tada nije imao mogućnost ocjenjivanja razgovora sa sucima, što sada ima čime se uvodi dvostruka subjektivnost, pri ocjeni razgovora i kod konačne ocjene, premda je cilj zakonodavca bio suziti subjektivni dio ocjene. Samo sjednicu prije te pri izboru predsjednika sudova “nenumerički” kriteriji nisu bili odlučni.
Bivša predsjednica suda u Opatiji Vesna Katarinčić, koja je obavljala poslove sudske uprave, unatoč mišljenju ministra pravosuđa i predsjednika Vrhovnog suda nije izabrana nego bivši predsjednik suda u Crikvenici (iako nije prošao na prvom natječaju!?) Domagoj Vučkov, inače i nogometni sudac. I za Općinski sud u Novom Zagrebu, gdje je Nikola Ramušćak (sudac od 1999.) radio poslove sudske uprave, nije izabran već Ivana Mašić (sutkinja od 2011.) koja je u srpnju ove godine premještena iz Općinskog radnog suda da bi dva mjeseca kasnije postala predsjednicom novog suda!
Ako to nije za politiku, što jest?
>> Što je rekao Vrhovni sud? Najvažniji izvaci iz odluke u slučaju Fimi Media
Cijelo pravosuđe se ne spominje a to je rak rana društva