Godine 2020. u Hrvatskoj će se trošiti 50 posto više energije koja se troši danas, tvrdi se u nacrtu Strategije energetskog razvoja Hrvatske. Struktura proizvodnje i potrošnje energije tada će biti drukčija, a kako će se iz tolikoga povećanja potrošnje ostvariti smanjenje ispuštanja ugljikova dioksida 10 posto prema potrošnji iz 2001.-2005., ostaje pomalo nejasno. Energetska rješenja trebali bi biti međunarodni plinovodi i naftovodi, o čijim pravcima međunarodna politika još licitira, terminal ukapljenoga plina, koji bi plin doveo i na udaljena područja poput otoka i u krajeve s malo stanovnika, termoelektrane-toplane na plin, kameni ugljen – i nuklearka.
Idealno smo odlagalište otpada
Skinite svih 87 stranica Bijele knjige i provjerite našu analizu na originalu (Na ovaj link kliknite desnim gumbom, i onda idite na "Save Target As")
Za gradnju nuklearke hodogram je vrlo detaljan, pa sve pripreme
za donošenje odluke o njenoj gradnji moraju biti dovršene do 2012.
godine. Gdje će se ona graditi ne govori se izravno, ali se odbacuju
područja u stranim zemljama. To znači da otpada lokalitet uz Skadarsko
jezero u Albaniji, pogotovo jer se na nju mršti i Crna Gora. Otpada
također lokalitet na Dunavu u Dalju, zbog rijeke koju dijelimo sa
Srbijom, a s našim istočnim susjedom tek se očekuju granični pregovori
o crti i kome pripada koja ada, otok i rukavac. Preostaju samo dva
lokaliteta s kojih treba otpuhnuti prašinu, jer se i u vrijeme gradnje
Krškoga s tim lokalitetima računalo.
Vir otpada zbog preizgrađenosti i mnoštva drugih nejasnoća. Sama
nekadašnja kandidatura toga otoka dovela je do toga da lokalno
stanovništvo počne masovno prodavati zemljište, a kupovali su ga oni
koji su znali da upravo zbog elektrane tu neće biti donošeni planovi.
Pa su gradili kako su htjeli i mogli, a Vir sada izgleda kako izgleda.
Preostaje jedino Prevlaka, oštar zavoj Save otprilike 30 kilometara
nizvodno od Domovinskog mosta u Zagrebu, koji se lako nađe južno od
sredine zračne linije između Rugvice i Ivanić Grada.
Dokument od 87 stranica, koji sam sebe naziva i Bijelom knjigom, a u
čiji smo posjed došli, trebao bi se pred saborskim zastupnicima
pojaviti na jednoj od posljednjih ljetnih sjednica uoči razlaza na
odmore.
Okvir u strategiji koji treba odrediti hrvatsku energetsku budućnost
mora proći još politički filtar, ali je, čini se, sažetak svega što o
tome može domisliti energetičarska struka. Nastao je po narudžbi Vlade,
a uz pomoć UNDP-a. Valjda i uz tamošnje kritičko oko.
S obzirom na to koliko se dugo radio, o čemu već nekoliko mjeseci
govore glasine, dokument je vrlo svjež. Uzima u obzir ne samo lanjsko
raketno-tobogansko kolebanje cijene nafte nego i sigurnost opskrbe
prirodnim plinom, s obzirom na siječanjski opskrbni triler između
Rusije i Ukrajine, zbog čega je cvokotala i strepila cijela Europa. Mi
se uzdamo u alternativne plinovodne pravce i LNG terminal.
Dokument je moderan i po tome što su u njemu na svim potrebnim mjestima
vrlo pažljivo uvedena mjerila EU i tom govoru pripadajuća frazeologija.
Često se spominje i održivi razvoj, a obnovljivi izvori energije
ravnopravno se stavljaju uz bok velikim klasičnim energetskim objektima.
Ipak, iz brojki, slova i postotaka stječe se dojam da su neke bilance i
na njima temeljene projekcije precizne, a druge, posebno o
potencijalima obnovljivih izvora energije i o efektima uvođenja
tržišta, na nekoliko su mjesta zanemarene kao – “nepredvidive”.
Uvodi se STE
Pristupanje Europskoj uniji obvezuje nas da do 2012. godine uvedemo
tzv. sustav trgovanja emisijom CO2 (STE). To praktično znači da će se
za velike energetske i gospodarske subjekte, iz onoga na što se
obvezala država, derivirati obveza o tome koliko u prosjeku godišnje
svaki mora smanjiti ispuštanje ugljikova dioksida. Uspješni će se
poticati olakšicama, neuspješni će se kažnjavati opterećenjem, a jedni
i drugi moći će trgovati svojim minusima i plusevima u uspješnosti
prilagođavanja.
Hrvatska će se, piše na mnogo mjesta, s Europom “usklađivati”. Kako u
uređenju područja energetike, u uvođenju tržišta energije, slobodnom
poduzetništvu, informacijskoj otvorenosti, pojednostavnjivanju
procedure, tako i u strogoći standarda zaštite okoliša. Na žalost, ni u
poglavlju “Izazovi i prilike” ne nalazimo da se zagovara napredak
ispred standarda EU, a ima područja razvojnih potencijala u kojima bi
Hrvatska prednjačila, našla svoje mjesto i korist. Oni ne leže samo u
zemljopisnom i geostrateškom položaju Hrvatske kao prirodnom križištu
energetskih pravaca.
Suradnja u Europi i regiji dat će Hrvatskoj veću sigurnost u opskrbi i
razmjeni energije, a socijalni ključ u manje razvijenim zemljama
ispravljat će cijene energenata koje donese tržište. Siromašniji će
plaćati manje. Studija se ipak plaši našeg prihvaćanja europskih
strogih mjerila zaštite okoliša jer sumnja da će se naši susjedi s
osobitim žarom držati tih restrikcija, čime bi nas u tržišnoj utakmici
pretekli u konkurentnosti.
Danas se u Hrvatsku uvozi 50 posto svih energetskih potreba. Od toga
uvoza 80 posto čini nafta. Zbrojeno s domaćim, sve slabijim izvorima
nafte, crno zlato nam posredno ili izravno pokriva čak pola svih
energetskih potreba. Četvrtinu nam pokriva prirodni plin, a o
izdašnosti domaćih izvora nema optimističkih predviđanja. Zato se
snažno zagovara dobavljivost i nafte i plina iz što više različitih
izvora. A nešto bi se zaradilo i u njihovu tranzitu za druge zemlje
potrošače.
Na tranzitu električne energije se, kaže studija, danas ne zarađuje pa
se iz tih prihoda ne može obnavljati prijenosna mreža onom brzinom
kojom je načinje zub vremena.
Kada studija govori o vizijama energetske budućnosti, naglašava se da
se pri njihovu planiranju za budućnost svi oblici i izvori energije
uzimaju u obzir bez diskriminacije. Ne govori se, međutim, o oblicima
energije koje bi trebalo diskriminirati i potiskivati. Čini se da u
takvim vizijama ima i malo kaosa. Kad se govori o energetskoj
sigurnosti, svi se izvori elaboriraju naširoko, a obnovljivi se izvori
ne bilanciraju niti su uvršteni u kriterije o sigurnosti sustava. O
njima na kraju pišu samo tri retka!
Autoplin se neće poticati
Zanimljivo je da se za promet, koji troši 30 posto svih energetskih
potencijala, spominje uvođenje do 10 posto goriva iz obnovljivih
izvora, biodizela i bioetanola, ali se izričito naglašava da se
ukapljeni plin za promet neće poticati! Svašta! Netko od stratega tko
se drži najnovije mode iz EU i prenaglašeno vidi samo ugljikov dioksid
valjda zaboravlja da se s izgaranjem benzina i dizela u zrak ispuštaju
nimalo bezazleniji dušikovi i sumporni oksidi, a s ukapljenim naftnim
ili prirodnim plinom toga je zagađenja znatno manje.
Upitna je i zaboravljivost onoga tko je za proizvodnju metanola znao
nabrojiti žitarice i kukuruz, a posve je zaboravio mnogo izdašniji
izvor alkohola za gorivo – šećernu repu.
Među obnovljivim izvorima energije kojima ćemo se koristiti 2020.
godine kraljuje biomasa. Ona bi već sljedeće godine trebala činiti 16
posto sve obnovljive energije, da bi 2020. briketi iz piljevine i
slična goriva imali udio od čak 33 posto! Koliko je to zapravo vidi se
kad studija predviđa da bi energija iz hidroelektrana imala udjela od
samo 22 posto. Govori se samo o jednoj velikoj infrastrukturnoj
hidroelektrani, Lešću. Plominu bi se definitivno namijenio uvozni
kameni ugljen.