Točno su 302 godine otkako slobodni zidari na svakom meridijanu zidaju svoj paralelan svijet u kojem se brane od znatiželjnih pogleda, 302 godine otkako ovo društvo, koje laici pogrešno nazivaju tajnim, u svojim redovima okuplja slobodoumne ljude “na dobrom glasu”. Jer ovo društvo nije tajno, ali da posjeduje tajne... to svakako.
Utjecaj koji su u posljednja tri stoljeća stekli uistinu nije mjerljiv, tek pojedini povjesničari modernog slobodnog zidarstva tvrde da su pri formiranju NATO-saveza sudjelovali američki slobodni zidari, dok su pri osnivanju EU nazočili europski slobodni zidari. I tako još od 1717., kada su se na dan sv. Ivana Krstitelja u londonskoj pivnici “Guska i roštilj“ okupile četiri slobodnozidarske lože. Utemeljili su tada Veliku londonsku ložu, a slobodno zidarstvo hitro se proširilo diljem Europe kao moderan oblik liberalnog protestantizma. Slobodno zidarstvo jedna je od najstarijih svjetovnih bratovština. To je udruga ljudi najrazličitijeg podrijetla koji, pak, imaju zajedničke predodžbe o moralnim i duhovnim vrijednostima. Već prva izvješća spominju zabranu da se na masonskim sastancima raspravlja o religiji ili politici. Ta dobro promišljena zabrana ljudima različitih rasa i uvjerenja omogućuje da se okupljaju u harmoniji i pritom otkrivaju ono što ih veže, a ne ono što ih razdvaja.
No neodgovorena pitanja ostaju kad, gdje i zašto je ono nastalo. Mnogi su se masonski učenjaci trudili odgovoriti na to pitanje. Uspjeh je, međutim, bio slab, jer su prva svjedočanstva vrlo oskudna. Obred pokazuje da je slobodno zidarstvo postojalo još u vrijeme kad je kralj Salomon gradio hram u Jeruzalemu, no obred je pak alegorija i simbol, a ne povijesna istina. Polazeći od sličnosti u načelima i simbolima, pokušavalo se slobodno zidarstvo dovesti u vezu s klasičnim misterijima, egipatskom religijom, srednjovjekovnim templarima, pripadnicima tajnih teozofsko-mističnih i reformatorskih društava 17. i 18. stoljeća i kabalističkim školama. Međutim, mnoge od tih teza nisu potvrđene u znanstvenim istraživanjima.
Danas su učenjaci uglavnom suglasni kako slobodno zidarstvo izravno ili neizravno potječe od zidara koji su gradili velike katedrale i dvorce u srednjovjekovnoj Britaniji. Pri pomnom istraživanju razdoblja za koje se vjeruje da je doba nastanka slobodnog zidarstva – kraj 16. i početak 17. stoljeća – uviđa se da je to vrijeme žestokih sporova, osobito religijskih i političkih, koji su razdvajali ljude i doveli do engleskoga građanskog rata. Pretpostavlja se kako je slobodno zidarstvo smišljeno kao sredstvo koje će ugovornim stranama omogućiti da se sastaju (a da to ne priječe razlike među njima) te poduzimaju nešto da se ipak može skladno živjeti i zajednički raditi na boljitku čovječanstva.
Ma koji mu izvori bili, slobodno je zidarstvo započelo organizirano djelovati nedaleko od glasovite katedrale sv. Pavla, u jednoj zabitoj uličici koja je krila neuglednu jednokatnicu iznad čijih ulaznih vrata visio je metalni znak koji je upućivao na krčmu “Kod guske i roštilja”. Mračnim i zavojitim stubištem izlazilo se iz bara na kat koji je zauzimala oveća prostorija s četiri prozora. U toj prostoriji na sam Dan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja 1717., ujedinjavanjem četiriju manjih loža, utemeljena je Velika loža Londona, prva velika loža na svijetu, čime je naposljetku preobražena radna u intelektualnu masoneriju. Prvi veliki majstor Velike lože bio je Anthony Sayer koji je na povijesnom sastanku izabran većinom glasova.
“Pred ručkom je najstariji zidar majstor kao predsjedavatelj predložio Anthonyja Sayera za velikog majstora (Jakob Lamball, stolar, i Josip Elliot, satnik, postali su veliki nadzornici), a nakon što je zaodjenut znakovima časti i vlasti, skupština mu je primjereno čestitala i iskazala počast”, zapisao je povjesničar prve velike lože James Anderson. Na prvom je sastanku dogovoreno da će se braća iz svih četiriju loža svaka tri mjeseca sastajati s velikim majstorima i nadzornicima “kako bi širili slobodno zidarstvo davanjem ovlasti za osnivanje novih loža”. Velika loža Londona postajala je sve utjecajnija i prodornija, pa je već osam godina kasnije okupljala 45 loža da bi 1726. postala Velika loža Engleske. Tih godina utemeljena je Velika irska (1725.) i Velika škotska (1736.) loža, a upravo Britanske velike lože bile su one koje su slobodno zidarstvo proširile diljem svijeta. Slobodnozidarske ideje sa svojim filozofskim stavom da su svi ljudi braća, moralnim naukom o poštenju i časti te grubim stavom o srednjovjekovnoj političkoj i crkvenoj zaslijepljenosti zaintrigirale su istomišljenike u cijeloj Europi.
Engleska posebnost ogleda se u organiziranju loža pojedinih profesija, od novinarskih i vojničkih do loža koje okupljaju aristokraciju, sindikalne vođe, industrijalce i bankare, a tijekom tri stoljeća engleskoj su masoneriji, između mnogih, pripadali fizičar, matematičar i astronom Isaac Newton, admiral Nelson, književnici Walter Scott, Rudyard Kipling, Thomas Eliot i Oscar Wilde, zoolog Alfred Brehm, državnik Loyd George pa i sam Winston Churchill.
Sredinom 18. stoljeća lože su, osim na europskom tlu, formirane i u sve brojnijim sjevernoameričkim kolonijama, u zapadnoj Indiji i na Karipskom moru... Duh slobodnog zidarstva najviše su po svijetu širili britanski vojnici i časnici, trgovci i politički bjegunci. No postoji mnoštvo razloga da se upravo Francuskoj posveti najveća pozornost jer je ona uz Englesku bila prva europska država u kojoj je slobodno zidarstvo postiglo velik uspjeh, širok odjek i društvenu ulogu, navodi Branko Šömen u knjizi “Mudrost”. Općenito, 1725. prihvaća se kao datum osnivanja prve pariške lože “Sv. Toma” (“Saint Thomas”) u Ulici de la Boucherie, a utemeljio ju je engleski grof Charles Radclyffe od Derwentwatera, s lordom Harnousterom i filantropom Andre-Francoisom Lebretom, velikim dobrotvorom siromašnih.
Jedna za drugom, niču lože u Bordeauxu, još jedna pariška i treća u dvorcu Aubigny koje su sedam godina kasnije udružile snage u prvu Veliku ložu Francuske. Ovdje se već pojavila osnovna razlika između anglosaksonskih i romanskih slobodnih zidara. Jurgen Holtorf piše da se u Engleskoj slobodno zidarstvo razvijalo u toleranciji s državom i s državnom religijom, dok se u romanskim zemljama, naprotiv, uglavnom borilo s utjecajem Katoličke Crkve. U francuskim ložama redale su se stalne, zanimljive i odlučujuće rasprave. A u ložama viđenija lica: barun Charles Montesquieu, pisac i enciklopedist Denis Diderot te filozof Helvetius, čiju je knjigu Duh inkvizitor javno spalio na trgu.
Među članovima su i liječnik Joseph Ignace Guillotin, izumitelj giljotine, general i političar, markiz Marie Joseph Lafayette i vođa Francuske revolucije Georges Jacques Danton. U pariškim ložama radili su i Mirabeau, Beaumarchais, Robespierre, a onda je 1778. u pariškoj loži Devet sestara, u nazočnosti 250 braće, obznanjeno kako je želju za ulazak u bratstvo izrazio i sam Voltaire. Činjenica da je ovaj glasoviti književnik, povjesničar i filozof postao slobodni zidar značila je mnogo za francuske slobodne zidare jer je, kao i ostali enciklopedisti, vjerovao u slobodu i moć izražavanja, stoga je izrekao i glasovitu misao: “Ne slažem se s onim što govorite, ali branit ću do smrti vaše pravo da to kažete.” Slobodno zidarstvo iz Engleske je preko oceana stiglo i u SAD.
Lože se osnivaju u Bostonu, Philadelphiji i New Yorku, a od tih dana slobodni zidari bivaju najistaknutiji borci za američku neovisnost pa masonski povjesničari ne bez ponosa ističu “da su slobodni zidari prvi dali ideju za ujedinjenje američkih kolonija u jednu zajednicu i za njihovo odcjepljenje od Engleske”. Slobodnim zidarima pristupaju utemeljitelj Amerike Benjamin Franklin 1731., dok dvadesetak godina kasnije u kolo ulazi i prvi predsjednik SAD-a George Washington, a među 56 potpisnika Deklaracije o nezavisnosti, kojom je prekinuta kolonijalna vezanost uz Englesku, njih čak 51 bili su masoni.
I drugi političko-pravni akt oslobođenih i ujedinjenih američkih država – Ustav SAD-a – napravljen je i izglasan masonskim glasovima. Svi prvi guverneri trinaest saveznih država bili su slobodni zidari. Nakon Washingtona, gotovo svi američki predsjednici bili su pod jakim utjecajem članova bratstva, a među njima masoni su bili i James Monroe, Andrew Jackson, Theodore Roosevelt, Franklin D. Roosevelt, Harry S. Truman i Gerald Ford. Svi oni nisu krili svoju pripadnost slobodnozidarskom savezu, a tijekom pogreba Abrahama Lincolna 1865. više od 500 masona defiliralo je u javnoj povorci s ritualnim znakovima svojih loža, izražavajući žalost, ali i odlučnost da se, američkim Ustavom primijenjena Montesquieuova misao o podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, očuva i proširi.
Također je poznato da su slobodni zidari na čelu s legendarnim Simonom Bolivarom, borcem za neovisnost Južne Amerike, pokrenuli oslobađanje tamošnjih republika, navodi Zoran D. Nenezić u knjizi “Masoni u Jugoslaviji 1764. – 1980.”. Tada napredna i demokratska klima slobodnozidarskog utjecaja, razumljivo, danas je u izmijenjenim povijesnim okolnostima, osnova za mnoge totalitarne režime Latinske Amerike, koji preživljavaju uz golemu pomoć svojih sjevernoameričkih prijatelja i “braće”. Taj tzv. američki duh masonerije nije se zaustavio samo na političkim ličnostima.
U stvari, najznačajniji, ali i najbogatiji američki slobodni zidari bili su industrijalci, bankari, veliki farmeri, vlasnici basnoslovnih bogatstava, poput Vanderbilta, Rothschilda, Carnegieja, Rockefellera, Citroena. Posebnost američke masonerije ogleda se i u njezinoj simboličkoj prisutnosti u životu svakodnevice. Prvu američku zastavu načinila je udovica masona Johna Rossa, a kada je u New Yorku podignut Kip slobode, tadašnji je veliki newyorški majstor Brody u javno održanom govoru dao je na znanje da je podizanje kipa djelo slobodnih zidara.
“Nema ustanove koja je učinila više od masonstva za unapređenje slobode i oslobađanje ljudi od zabluda i okova neznanja i tiranije i mi, kao bratstvo, pošteno se ponosimo time što polažemo kamen temeljac pijedestalu Kipa slobode koji ima svijetliti svijetu.”
Otuda se čini da nije nimalo slučajno da novčanica od jednog dolara, izdana na inicijativu potpredsjednika SAD-a Henryja Wallacea tijekom predsjednikovanja Franklina D. Roosevelta, a čiji je likovni tvorac ruski emigrant Markonovski, nosi simbole “koji očevidno potječu iz kabalističko-masonske tradicije, premda ta činjenica nije dovoljna osnova za spekulacije u terminima povezivanja dolarske hegemonije za interese moderne masonerije”, navodi Dragoš Kalajić.
U lijevom uglu novčanice od jednog dolara nalazi se masonska piramida od 13 cigala, na čijem se vrhu nalazi svevideće oko u trokutu koji “izdvojen, lebdeći iznad zaravnjene piramide kao simbol svjetskog poretka ostvarenog ‘slobodnim zidanjem’, izražava masonsku ideju o predodređenosti masonerije da bude elita i da komandira, kao ‘izabrani narod’, dok iznad piramide stoji masonski moto od 13 slova “Annuit coeptis” koji “potvrđuje da su oni na vrhu izabrani, odvojeni od baze”. S desne strane novčanice od jednog dolara nalazi se američki grb, orao sa štitom na kojem je 13 pruga, a koji u desnoj kandži drži grančicu bagrema kao simbol mira, “svetog drveta masonerije s 13 listova i 13 cvjetova”.
U istom smislu djeluje i simbolika koju američki masoni pridaju izboru ljudi koji su sa zapadne strane ili uopće preletjeli Atlantik (Charles Lindbergh), poletjeli u Svemir (John Glenn), stupili na tlo Mjeseca (Neil Armstrong i Edwin Aldrin). Tako su Lindbergha “na njegov prvi vratolomni let otpratila braća masoni, koja su mu u avion ugradila njegovu masonsku diplomu”, dok se Aldrin zadovoljno smiješi s fotografije na kojoj je njegov autogram i natpis da je mason 33. stupnja. Slobodni zidari u SAD-u su, čini se, prvi shvatili važnost masovnih komunikacija i njezinih mogućnosti za propagandno urezivanje masonskih simbola u svijest ljudi, čime su pokušali stvoriti dojam o svojoj sveprisutnosti.
Sve navedeno dovodi do javnih masonskih procesija, do toga da u Americi “svaki slobodni zidar ponosno i vidno nosi svoju masonsku značku jer se time identificira među braćom”. Stječe se dojam da su ovakvoj podjeli uloga masoni iz raznih područja javnog života dobili sasvim određenu ulogu, pa ne iznenađuje među njima ni ime Johna Waynea, Olivera Hardyja, Walta Disneya, Charlieja Chaplina... Stoga ne trebaju čuditi riječi Theodorea Roosevelta izrečene u jednoj loži 1917. kada je, govoreći o Buffalo Billu, istaknuo da je on utjelovljenje masonske hrabrosti, snage i odlučnosti.