Da postoji fenomen Vladimira Šeksa u hrvatskoj politici, ne mogu osporiti ni njegovi politički protivnici ni pobiti politički neistomišljenici. I za prijatelje i za neprijatelje, koji su se u pola stoljeća okupili u velikom broju oko njegova lika i djela, on je jedna od važnih ličnosti hrvatskoga otpora Jugoslaviji i jedno od zaštitnih lica nove hrvatske države.
Temeljne činjenice nitko ne može promijeniti. U opsežnoj biografiji o političkome fenomenu Šeksa i Šeksu kao fenomenu u politici, pedantni bilježnik i analitičar, povjesničar Ivica Miškulin, razmatra vrijeme i okolnosti, a ne samo karijeru jednoga političara, i otkriva kako je bilo teško pucati na metu koja se stalno kreće. S burnim političkim životom u dvije države i u burnim vremenima njihova povijesnog sudara, nije Šeks završio u nekome od koševa povijesti, gdje su vlasti obično odbacivale svoje istrošene ili poražene protivnike. Imao je puno prilika da odustane od opasnoga života; volio je uzbuđenja koja su ga izvodila na različite vjetrometine i doživio političku mirovinu. Poslije svega, nije miran. Ljudi bi rekli: ne da mu vrag mira, i pogodili da se i o nemirnome karakteru radi! Kinezi bi u njegovu slučaju citirali svoju slavnu izreku da se „visokih planina boje samo lijeni ljudi“, i ne bi ni oni bili u krivu da je živio kao buntovnik s razlogom! Traži li se osobni(ji) ključ za otvaranje Šeksove enigme, možda bi ga se našlo u sudbini njegova oca: Aleksandar Šeks nije u ratu bio do kraja ni na jednoj strani; u sektaškoj logici novih vlasti, kad nije bio s njima, bio je protiv njih, pa su ga poslije oslobođenja po brzome postupku osudili na smrt. Kako protiv njega nije bilo ozbiljnijih dokaza o kolaboraciji, to su intervencije dobrih ljudi pomogle da osvetoljubive vlasti odustanu u zadnji čas od izvršenja kazne. Tako je i njegov sin u svome životu poslije svake revolucije bio osuđivan, neke je kazne i odslužio, ali je, ukupno uzevši, najveći dio proveo na uvjetnoj slobodi.
Za drugu je državu, hrvatsku, Šeks ratovao, protiv prve je vodio rovovsku borbu. Stvarno je intrigantno kako je uspijevao toliko provocirati režim u bivšoj Jugoslaviji, u posljednjem desetljeću sa starim Titom, kad je vlast htjela dokazati da će i poslije Tita biti Tito, i u desetljeću poslije njegove smrti, kad je postajalo bjelodano da poslije Tita u Jugoslaviji neće biti nitko, a da nije i gore prošao. Iako se bacao u sve tadašnje virove, (o)držao se dugo na površini, da bi, kao poslije sloma Hrvatskoga proljeća, tonuo u nemilost gubitka odvjetničke profesije, različitih progona, a na kraju borbe s totemima totalitarnog režima, i najgorega, zatvora. I kad je bila slaba, komunistička vlast bila je dovoljno jaka da se svojim protivnicima cinički udvara i da ih nemilosrdno kažnjava kao svoje „klasne neprijatelje“. Nešto je uvijek, i tada, i kasnije, u njegovu slučaju virilo iznad površine: njegov prkos, jaka individualnost, nevjerojatna energija i nesalomljiva ambicija. Je li pri tome bio i oportunist koji je iz straha ili iz interesa, trpeći najgore udarce režima, istodobno bio na „vezi“ s njegovim najspornijim službama? S tim krimenom dugo politički živi, godinama ga zbog toga progone njegovi protivnici.
U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
‘Država se ne ruši u kavani’
U tome je Šeksova drama: bio je izopćenik, uhićenik, zatvorenik, dakle, žrtva režima; bio je borac za ljudska prava, za slobodu mišljenja, protivnik verbalnog delikta, štićenik Amnestyja, dakle disident; bio je na listi „neprijatelja naroda“, na režimu praćenja i prisluškivanja, nije mogao dobiti ni poslove grobara ili lučkog radnika, branio je „proljećare“, dakle, nacionalist. A cijeli njegov buran i bogat život svodi se samo na taj detalj (ne)dokazane suradnje s političkom policijom. Francuzi su Jeana Moulina, legendarnu ličnost Pokreta otpora (do samoga De Gaullea) sahranili u Panteonu, sa svim sumnjama da je bio „čovjek Moskve“. Šeksov biograf ne bježi ni od tamnijih strana jedne supersadržajne karijere, istražuje iz „svih dostupnih izvora“ priče o „suradnji“, koje su se, inače, širile u opasnim krugovima, što usmenom predajom, što (na)pisanim radovima, s ključem i bez njega; nije našao „temelja u relevantnoj dokumentaciji“ koja bi potvrđivala da je u toj spornoj vezi sa „službama“ bilo išta više od kontakata koji su upućivali na „obostrano nepovjerenje“. „Nije jasno” – zaključuje Miškulin najsporniji dio Šeksove biografije – “koju bi korist režim imao od suradnje s čovjekom koji je svakodnevno radio na njegovoj destrukciji“.
Nije sigurno da će razuvjeriti nevjerne Tome koji ga drže, i prže, na žeravici koju su mnogi potpaljivali i po oprobanome sistemu vraćanja milo za drago. Nije Šeks bio nježan prema svojim oponentima, iz političkih i novinarskih redova pogotovo, da bi mogao od njih očekivati nježnosti. Za njega bi se, poslije svega, moglo reći da je buru sijao, i da je buru žeo. Je li koristio i druge „žeteoce“, i sa srpom i s čekićem, ili oni njega, za lukavu psihološku igru: tko će koga nadmudriti i bolje iskoristiti? Ni Šeks, ni njegov biograf, ne niječu da je u jednome razdoblju bivše države, kad je osjetio opasnosti da bude uvučen u planove o terorizmu, radije prihvatio da se „ispovijedi“ o tome što je čuo, nego da s takvom tajnom živi dalje opasan život. Šeks tada nije amater u pitanjima prava i države koja se nije držala zakona kao pijan plota; odvjetnik i tužitelj znao je što bi za nj i za njegovu javnu i političku kampanju značilo da ga uhvate s prstima u takvoj kaši. Čovjek koji se inače nije plašio bacao je sa sebe teret (saznanja o terorizmu) koji ga je mogao odvesti u tamnicu. Tako, s njegove strane, počinje i završava priča koja se vrti koliko i Šeksova politička karijera da je živio pod tuđim imenima („Sova“, „Kolega“, kako li sve). Biograf je istražio sve što mu je bilo dostupno, i nije našao dokaze koji bi Šeksa teretili da je bio među redovnim doušnicima nekadašnje ozloglašene tajne policije, što (pre)naglašavaju njegovi protivnici; kontakti sa „Službom“ niti su imali doušnički karakter, niti su bili regularni i regulirani. Više su, tvrdi Miškulin, Šeksa tajno nadzirali, pratili i uhodili nego što je on mogao u nekoliko kontakata pomoći Službi išta više nego da razjasni neke svoje izjave, uglavnom kavanske, i u nekom nekontroliranom stanju, ili da skine zastore s nekih ljudi, koji su je posebno zanimali. Branio se duhovito da se država ne ruši u kavani. U našoj memoriji tajne su službe nanijele suviše zla da bi se – kad već nije provedena lustracija – opraštale i sumnje. A sumnje su, po definiciji, mač s dvije oštrice. Zato je Šeksu toliko stalo da se opere od stalnih sumnji da je paktirao s ozloglašenim službama koje su Hrvatima ostale u lošoj uspomeni kao najcrnje ovce bivše države i njezina represivnog sistema. Probleme toga tipa, s kojim se susreće i Šeksov biograf, još je Franz Kafka dobro postavio: „U četiri oka nema svjedoka“. Jedino svjedočanstvo mogu biti dokumenti: povjesničar Miškulin uložio je velik profesionalni trud da što temeljitije i što objektivnije rekonstruira politički fenomen – ne samo karijeru – Vladimira Šeksa, znajući da iza njegovih uspona i padova ne ostaju „crne kutije“.
Neke su činjenice nesporno utvrđene, i svjedoče o jednome vremenu, ne samo o jednom ljudskome životu ili karijeri: u jugoslavenskoj fazi, Šeks vodi neprekidnu borbu s vlastima, i to u tri faze: u prvoj, mladi javni tužitelj u Osijeku, pod dojmom razmontiranja Rankovićeva sistema, i u nadi da su s Hrvatskim proljećem potaknuti demokratski procesi u društvu i otvoreno nacionalno pitanje u državi, naivno, donekle i nadobudno, vjeruje da može mijenjati režim; zato službeno počinje svoju prvu veliku ofenzivu, s tužbom koju pokreće protiv Službe državne sigurnosti zbog (masovnoga) kršenja tajnosti pisama, i ulazi u javni život bombastično, na velika vrata koja su ga vodila u prve velike probleme, profesionalne i političke (koji su u totalitarnim sistema uvijek vezani u isto klupko). To je Šeks kritičar režima. Kad su ga poslije sloma Hrvatskoga proljeća izbacili kroz prozor, i iz državne službe, i iz privatne odvjetničke ordinacije, s ritualnim izbacivanjem iz Partije, kritičar režima postaje njegov protivnik; tad je razoružani Šeks uvjereni borac protiv jednopartijskoga sustava, za ljudska prava u ideologiziranoj državi, za emancipaciju naroda u proturječnim odnosima jugoslavenske federacije. A kad ga režim šalje na robiju u Staru Gradišku, postaje njegov neprijatelj koji ima u svome programu samo jedan cilj – rušenje države i promjenu sistema. Prema van je disident koji propagira svoje slobodarske ideje, brani žrtve režima, a iznutra diverzant koji čeka svojih pet minuta da sam udari čavao u lijes države koja ga je lišila slobode, ostavila bez posla i bez profesionalne perspektive. Takve biografske podatke o disidentu koji brani liberalnu „beogradsku šestorku“, a sam u „svome“ procesu uživa visoku zaštitu liberala Srđe Popovića, stvarno je teško uskladiti s njegovim „suradničkim“ statusom.
Ni u hrvatskoj fazi Šeksova javnog i političkog djelovanja nema očekivane idile. Izlazeći iz katakombi paralelnog svijeta komunističkoga poretka na javu demokraciju nacionalne države, ni za priznatog osnivača vladajućeg HDZ-a i pretplaćenog aktera nove vlasti nije sve pravocrtno, nekonfliktno, ni bezopasno. Ukupno gledano, jedan od najutjecajnijih ljudi Tuđmanova režima i za vrijeme života prvog hrvatskog predsjednika i poslije njegove smrti, vodio je opasan život. Ne s glavom u torbi, nije u opasnosti bio fizički, ništa više nego drugi političari koji su se kretali ratištem (on sigurno više, jer je vodio ratni stožer u Slavoniji), ali nije bio siguran politički: njegova karijera, sa stalnim sumnjama predsjednika HDZ-a i države i ljubomorom stranačkih konkurenata, imala je nešto od njegova karaktera koji se volio kretati na žici i nad najdubljim provalijama. Da nije bio odvjetnik i političar, izvodio bi opasne figure na trapezu. Kod ozbiljnog i strogog Franje Tuđmana nikad nije stekao puno povjerenje, a kod njegovih suradnika nije razbio sumnju da želi naslijediti – i prije toga srušiti – samoga Tuđmana! Bilo je to vrijeme sumnji, koje su podgrijavali Tuđmanovi kritičari i slijeva, i zdesna. Kod predsjednika je postojao vidljivi zazor, nepovjerenje prema Šeksu, a da nije do kraja jasno je li ga iščitavao iz njegova buntovničkog karaktera ili iz nekih fantomskih spisa koji su samo njemu bili dostupni. Čudan je odnos vladao između dvojice bliskih suradnika; Tuđman je upozoravao Žarka Domljana, o čemu piše i prvi predsjednik višestranačkog Sabora u svojim svjedočanstvima, da ne ostavlja Šeksa samoga, a na „partijskim“ sastancima samo što ga nije maknuo s funkcija zbog „puča“ koji mu je izrijekom pripisivao! Nije jasno, ni Ivica Miškulin to ne objašnjava, kako su tako teške optužbe o „pučističkom ponašanju“ mogle proći samo s drugarskom kritikom! Sistem malo toplo, malo hladno omogućavao je Tuđmanu da ima uz sebe – a ne protiv sebe – pravnika koji zna oblikovati njegove političke ideje, a Šeksu da prolazi kroz kapi kiše, a da se ne smoči do kože. Trebali su jedan drugome, i jedan drugoga; to ih je držalo na okupu, svim nepovjerenjima (obostranim) unatoč.
Zadaje nokaut ili ga prima
Na Šeksa se mogla odnositi cinična definicija Oscara Wildea da postoje dvije tragedije u ljudskome životu: jedna kad ne ostvari snove i druga kad ih ostvari. S prtljagom nepomirljivog oponenta koju je nosio iz bivše države, njegov je položaj i u novoj državi bio na stalnoj kušnji, ponovno je bio uključen na uređaje za prisluškivanje, možda su to činili i isti ljudi, koji su se u međuvremenu prešaltali na novu struju. Uglavnom, Šeks se održavao na trapezu svoga visokoga položaja i u stranci i u vlasti; koliko zbog zasluga što je s osječkom karavanom pomogao Tuđmanu da se kod formiranja HDZ-a oslobodi konkurencije Marka Veselice, a koliko zbog potrebe za njegovim pravničkim uslugama. Kad je novoj državi trebao novi ustav, Šeks je bio na čelu tima istaknutih pravnika koji je De Gaulleovo polupredsjedničko odijelo prilagođavao Tuđmanovim mjerama; kad je političkim odlukama o raskida veza s Jugoslavijom trebalo dati zakonitu pravnu formu, opet je Šeks uzimao pero u ruke, i kod prve, i kod druge povijesne diobe stare i nove države; kad je prema nediscipliniranim i neposlušnim kritičarima države trebalo obavljati i prljaviji dio poslova za državnoga poglavara, Šeks je nanovo bio najbolja adresa, iako ga je to stajalo više nego samog Tuđmana koji je sa Šeksovom rukom zagrijavao ionako užarene odnose s novinarima. To ga je održavalo na političkom životu, ali nije bilo dovoljno da Tuđman skine svoju hipoteku, ni da mu mediji zaborave teške riječi na njihov račun. Da je bio boksač, vjerojatno bi svoje borbe rješavao nokautom, bilo da protivnike baca na pod, bilo da sam na podu završava. I ne posljednje, na Šeksov su se pravnički obraz, zato što se naširoko vjerovalo da drži banak (ne)zakonitosti i kad su drugi dijelili karte, lijepile sve moralne prljavštine koje su nastajale kad je pravni sustav žmirio pred najnižim i najtežim zločinima, kakvi su ubojstvo obitelji Zec, zločini u Pakračkoj Poljani i u Osijeku (gdje je, nominalno, bio iznad Branimira Glavaša, kao što bi „guverner Slavonije“ bio iznad „slavonskoga ministra“). Šeksu i njegovu biografu stalo je da s njega skinu odgovornost za „velika“ ubojstva, pogotovo na Zagrebačkoj gori; hrvatsko se pravosuđe može izvlačiti na proceduralne pogreške zbog kojih su ubojice Mihajla Zeca, još više Marije Zec, a najviše Aleksandre Zec (ako se ubojstva uopće mogu i smiju gradirati) prošli bez kazne. Za takav moralni pad hrvatskih vlasti, Šeks ima formalnu ispriku da propusti nisu učinjeni u njegovu mandatu javnog tužitelja, niti ih je on mogao ispravljati, ali moralnoga opravdanja nemaju ni on ni drugi nositelji političkih funkcija. Hrvatsku državu ni jedan drugi zločin nije teže opteretio.
S novinarima bez primirja
Malo je javnih ličnosti koje su i u jednoj i u drugoj državi postali simboli njihove prepoznatljivosti: u Jugoslaviji je mladi Vladimir Šeks dobar obrazac za ostvarenje tadašnjeg sna, od dobrog studija, lukrativnog članstva u Partiji do prvog perspektivnog posla u državi; malo iskusniji i zreliji Šeks odbija se ponašati kao slijepac pored zdravih očiju, pa poslije prvih „aranžmana“ s vlastima, ulazi u sukobe u kojima je mogao pobijediti tek s padom režima. Hodao je po žici, ali nije pao u najdublju provaliju zato što je povijest doživjela takvo ubrzanje da je nemoguće, na njegovu sreću, postalo moguće. U Hrvatskoj, iskusni i zreli Šeks postaje od početka jedan od nositelja državne vlasti: u Domovinskom je ratu, kako dokazuje njegov biograf, bio radikalniji od Tuđmana, sve do toga da je braneći nacionalnu državu prelazio crtu političke tolerancije – „mi ili oni“ (Srbi)! Manje je, po svemu, vjerovao u mirno rješenje „hrvatskoga pitanja“ (zapravo, i „srpskoga pitanja“ u Hrvatskoj) od Tuđmana, sam ga je poglavar i zbog toga svrstavao u svoje „desno krilo“. U stankama od ratovanja bio je spreman na rat protiv „kriminalne privatizacije“, koji su pripadnici „tehnomenadžerske strukture“ u Vladi doživljavali kao „čisti boljševizam“. Domoljub i nacionalist mogao je razočarano (u)vidjeti da „zlo najbolje napreduje iza ideala“ i da u hrvatskoj nacionalnoj revoluciji postoje „ptice koje ruše vlastito gnijezdo“, kako je, u jednom drugom ratu, opažao Karl Kraus. Posebna je priča Šeksov odnos s novinarima, u kome su se neprekidno miješali rat i mir, bez primirja, s jedne i s druge strane, visoke emocije bez ikakve ljubavi, čak i bez poštovanja; za njega su novinari bili „psi“, „hijene“, „zagađivači“, on za njih „veliki diktator“ koji ih hoće pokoriti sumnjivim platformama o „odgovornoj slobodi“ i „kritičkoj objektivnosti“. Ako je previše govoriti o uzajamnoj mržnji, još manje o ljubavi, nije pogrešno reći da se radilo o nepodudarnosti karaktera ili o uzajamnoj nepodnošljivosti.
Pošto je nadživio Tuđmana i preživio sve stranačke „pučeve“ koji su mu bili pripisivani, Vladimir Šeks je tek u eri Ive Sanadera doživio da u Saboru ne bude samo HDZ-ova dragocjena Katica za sve, nego i uvaženi predsjednik visokoga doma. Osnivač stranke puštao ga je za života do položaja drugoga čovjeka, što govori da je cijenio njegove sposobnosti, ali nije prihvaćao njegov karakter, možda i radikalna politička uvjerenja, plašio se njegovih ambicija, možda i biografije, s kojom je mahao, ali je nikome nije pokazivao. Nekadašnji general nije mu, očito, do kraja vjerovao. Tuđmanov nasljednik u HDZ-u radije je, kao i Tuđman, imao Šeksa uz sebe nego protiv sebe, ali mu je Sanader ispunio životnu želju da politički vlada Saborom, u kome je do tada dominirao pravničkim vještinama; bila je to Sanaderova kruna na Šeksovu karijeru, ali i nagrada za uslugu koju su Šeks i Branimir Glavaš, njegov tadašnji veliki prijatelj i rival, pružali u stranačkoj borbi protiv Ivića Pašalića. Na glasu da je predvodnik „tvrde linije“ Šeks se stavio u službu modernizacije HDZ-a koji se prvi put otvara za nacionalne, vjerske i druge različitosti, uz reklamne poruke da Tuđmanova stranka time ne napušta Tuđmana i njegovo naslijeđe. Možda su se Tuđman i Šeks mrzili tajno; voljeli su se javno. I sa Sanaderom je idila bila ograničena, jer Šeks nije znao držati jezik za zubima kad je vođa stranke izabrao Veronu umjesto Vukovara. Javno mu je rekao da nije trebao ići u grad romantične smrti dvoje mladih zaljubljenika, nego u grad gdje je tisuće ljudi stradalo u surovoj agresiji! Kocka je bila bačena, i nije stala na Šeksovu broju. Vrijeme u njegovu slučaju ne djeluje toliko kao fiksir, koliko kao razrjeđivač. Razumljivo je što je Šeksu jako stalo do toga da sredi vlastitu prošlost, da se za prvo vrijeme pomiri sa svojim brojnim protivnicima koje je i sam uspješno proizvodio; tako je obnovio odnose s Ivom Sanaderom, kome dugo nije mogao oprostiti što ga je degradirao na rang dopredsjednika Sabora u korist Luke Bebića, i sa samim Bebićem, kojemu nije opraštao što je zauzeo njegov predsjednički položaj. Teže će se pomiriti s Tomislavom Karamarkom koji ga je uklonio iz čelništva Sabora kao da ondje u 25 godina nije izrastao u ikonu parlamentarizma, a ni s Kolindom Grabar-Kitarović, koja ga je s Pantovčaka maknula istom lakoćom kojom je uklonila Brozovu bistu. Lakše bi mu, čini se, bilo priznati da je bio loš političar, ili da je činio političke greške, nego da je bio loš pravnik. Najradije spaja, ako ih ikako može spojiti, sudbinu pravnika sa strašću političara.
Odvjetnici počinju revoluciju...
Nema aktera u hrvatskoj politici koji ima dulji vijek trajanja od Vladimira Šeksa: od samoga osnivanja državotvorne stranke, potom i države, i prije, računa li se njegova borba iz političkog predživota iz Jugoslavije, pa do naših dana kad je preuzeo pero rimskih careva da sam napiše kronike svojih ratova. Riječ je o fenomenu hrvatske politike; za to je Ivica Miškulin dao mnogo poznatih, manje poznatih i nepoznatih dokaza iz kojih je moguće zaključiti da je Šeks fenomen hrvatske politike i da se uklapa barem jednim dijelom u formulu slavnoga povjesničara Françoisa Fureta po kojoj odvjetnici počinju revoluciju, a vojnici završavaju.
lociranja uhićenja i transferiranja. Toliko o Šeksu.