Svijet je na putu u još jednu humanitarnu intervenciju, ovaj put u Iraku i Siriji protiv boraca terorističke organizacije koja mijenja svoj službeni naziv učestalije nego Dinamo tijekom 1990-ih, a sada je poznata kao Islamska država. Koncept međunarodnog vojnog uplitanja u unutarnje stvari neke zemlje, s UN-ovim mandatom ili bez njega, ne s ciljem osvajanja teritorija nego s proklamiranim ciljem ispunjenja pravde ili sprečavanja genocida, u modernom obliku prvi je put testiran na Kosovu, kada je NATO 1999. bombardirao Srbiju. Taj koncept “pravednog rata” definirao je tada mladi britanski premijer Tony Blair. Blair je detektirao pet kriterija za opravdanu vojnu intervenciju: (1) postoji li dobar razlog, (2) je li diplomacija doživjela neuspjeh, (3) hoće li vojna akcija biti uspješna, (4) jesu li se zemlje koje interveniraju spremne posvetiti tome dugoročno, (5) koristi li to (njihovim) nacionalnim interesima.
Nakon Kosova, koncept humanitarne intervencije primijenjen je, manje-više bezbolno, u Istočnom Timoru i Sijera Leoneu. Zatim je u izvanrednim okolnostima neposredno nakon 11. rujna 2001. primijenjen u Afganistanu. No, potom su ga Tony Blair i George W. Bush uzeli i divljački iskoristili u Iraku, svjesno koristeći laži za odgovor na svih pet navedenih kriterija. Na Kosovu je građena, ali u Iraku je ozbiljno narušena vjerodostojnost koncepta “pravednog rata”. Nakon Iraka, recentni primjer spektakularnog neuspjeha primjene koncepta humanitarne intervencije je Libija.
Brojni iskreni promatrači na zapadu, poput bivšeg američkog veleposlanika Petera Galbraitha koji je to precizno opisao u jučer objavljenom razgovoru za Večernji list, slažu se da su zapadni saveznici zloupotrijebili mandat koji su dobili u UN-u za zračne napade u Libiji, rastegnuli taj mandat po slobodnom nahođenju i time potaknuli Rusiju da izvlači svoje vlastite cinične zaključke o tome kako je manipulacijama i lažima moguće intervenirati, proizvesti kaos u nekoj zemlji, a zatim se nekažnjeno izvući. Ruski predsjednik Vladimir Putin danas uredno navodi štetnu američku invaziju na Irak kao neku vrstu opravdanja za svoje štetne postupke Ukrajini.
Sve to, međutim, ne znači da u globaliziranom svijetu treba potpuno dići ruke od ideje o potrebi postojanja koncepta humanitarne intervencije. Da, taj koncept je zloupotrebljavan, ali to ne znači da je u osnovi loš i da ga ne treba pokušavati primjenjivati i u budućnosti, samo bolje, pravednije i vjerodostojnije. Potrebno je, međutim, detektirati pet novih kriterija, ponešto izmijenjenih u odnosu na Blairovih pet kriterija iz 1999. godine. Najvažniji od tih kriterija je odgovor na ovo pitanje: kako konkretna intervencija završava? Ne manje važni su i ovi kriteriji: je li zakonita, je li moralno opravdana, ima li takva akcija podršku u domaćoj javnosti zemlje koja sudjeluje u intervenciji, ali i u najširoj međunarodnoj javnosti. Ali najvažnije je znati kako završava, odnosno koji su ciljevi intervencije i jesu li uopće ostvarivi. Bez unaprijed analiziranog jasnog odgovora na ta pitanja, svaka buduća humanitarna intervencija, pa i ova koja se vrlo vjerojatno sprema u Iraku i Siriji, u opasnosti je da dugoročno nanese više štete nego koristi.
Intervencija sa svrhom zaustavljanja etničkog čišćenja na Kosovu, nakon Hrvatske i BiH trećeg etničkog čišćenja i agresije koju je Srbija pokrenula pod Slobodanom Miloševićem, zadovoljavala je taj ključan kriterij. Odgovor na pitanje “kako sve završava” bio je – rušenjem Miloševića, njegovim otpremanjem u Haag, otvaranjem procesa demokratizacije Srbije i nezavisnošću Kosova. Intervencija u Iraku nije imala odgovor na pitanje “kako sve završava”. Odgovor koji su nudili američki jastrebovi – da će Irak nakon Sadama postati uredno, demokratsko društvo, da će okupacija biti kao u Njemačkoj nakon II. svjetskog rata te da će promjena u Iraku zapaliti iskru demokracije u svim arapskim zemljama – bio je posve nerealan, pogrešan i izgrađen na lažnim premisama. Nakon summita NATO-a, dijele nas vjerojatno tjedni od intervencije protiv IS-a u Iraku, a vrlo vjerojatno i u Siriji, što otvara novi set ozbiljnih pitanja: pomaže li to sirijskom predsjedniku Assadu ili kako izvoditi zračne udare u Siriji pored snažne sirijske protuzračne obrane? No, najvažniji kriterij po kojemu će se suditi uspješnost te moguće akcije jest pitanje kako sve završava, koji su ciljevi i jesu li ostvarivi.
>>'Kurdi su kao Hrvati u Jugoslaviji i zato je dobro da im pomažete oružjem'
Nema nikakve "humanitarne intervencije". Kosovo ima ogromne prirodne resurse (Bakar, olovo itd.), Irak je drugo najvece nalaziste nafte, Libija takodjer jedna od najvecih nalazista nafte, Ukrajina ima ogromna rudna bogatstva i nalazista plina, prema tome nikakvih "humanitarnih intervencija" nema niti ih je ikad bilo. Sve su to pljacke prirodnih resursa. Humanitarna intervencija bi bila bombardiranje Izraela radi sprecavanja masakra u Gazi, medjutim "humanitarci" su to podrzali, a zna se zasto, jer se od obale gaze nalaze nalazista nafte i plina koje Izrael i njegovi zastitnici na zapadu zele za sebe, tako da je masakr u tom slucaju opravdan. Toliko o "humanitarnim intervencijama". Najbolje rezultate vidimo u Iraku i Libiji, a Kosovo se bavi trgovinom organima.