Punih 48 sati proveli smo na autocesti. Zbog čestih stajanja na odmorištima, benzinskim postajama ili zaustavnom traku, toliko nam je trebalo da se provezemo kosturom Hrvatske od Lipovca do Vrgorca kako bismo pronašli 25 priča o ljudima različitih profesija, sudbina i puteva, odnosno o zanimljivim lokacijama na 700 kilometara. U jednom smjeru. Testa radi pet smo puta duž Posavske autoceste stali na zaustavnom traku. Nije bilo potrebno čekati ni desetak minuta: ekipe pomoći na cestama već su, bez obzira na to što poziva nije bilo, stigle do našeg automobila.
– Teško je, ali se mora – kazali su nam radnici. I nije im bilo lako pronaći riječi kojima bi opisali radni dan na uzavrelom asfaltu. Neki od njih na autocesti provode i 10 sati, a za svoj rad ne primaju plaću. Poput zaposlenika Hidrocommercea koji zarađeni novac nisu dobili puna četiri mjeseca.
– Imam 55 godina i sad moram razmišljati o tome da pokupim stvari i probam naći neki posao u inozemstvu. Italija mi se čini najprihvatljivijom, ondje sam već radio. I ako ništa drugo, dani će mi biti isti, radit ću jednako, ali barem će me platiti – požalio se radnik kojem su na gradilištu nadjenuli nadimak Doktor te dodao kako banke, vodovod i elektra ne pitaju kasni li mu plaća. Za našega puta duž cijele dionice A3 i A1 nije bilo nijedne prometne nesreće, a da je turistička sezona loša, svjedoče i Slavonci i Dalmatinci.
– Sada je nešto bolje, ali srpanj je bio katastrofa – kažu radnici s naplatnih kućica dok stranci koji dolaze na odmor hvale ljepote naše zemlje. Ističu da imamo i odlične autoceste pri čemu, srećom, ne znaju za slučajeve preplaćena bojenja tunela ili preskupih mostova i vijadukata.
Ukleti tunel
Iako je tunel Sv. Marko dug samo 265 metara, prišivena mu je etiketa ukletog i to zbog groblja koje se nalazi odmah iznad tunela, objasnili su mještani koji su prosvjedovali prije njegove gradnje. U 2009. u tome su se tunelu u četiri mjeseca dogodile četiri nesreće – gorio je autobus, stradala su djeca, bilo je poginulih i ozlijeđenih...
U kamionu 23 godine: Evo, prezalogajite malo
Prošlo je 15 sati otkako je 43-godišnji Zoran Filipović na autocesti. Od toga je 13 izgubio čekajući u koloni u Srbiji kako bi napokon uspio prijeći granicu i zaustaviti se na prvom odmaralištu od Bosiljeva – Spačvi. Prekinuli smo ga u jelu, podlošku rajčica, nešto narezaka, sa strane luk. Nudi nas, vjerujući da smo gladni. Ose koje ga oblijeću i ne primjećuje, one su mu najmanji problem. Puno veći jest to što će s teretom koji vozi u Italiju zakasniti 24 sata.
– Previše je prošlo. Počeo sam još u doba Jugoslavije, sjećam se kao da je jučer bilo, prvu turu odvozio sam do Samobora – kazao je Filipović koji kamion vozi 23 godine.Dodao je kako je slučajno počeo voziti. Trebao je neki posao, nešto novca, uhvatio se prve ponude i odvozio rutu. Od tada je u kamionu. Iz kabine trešti radio. Glazba ga, jer vozi sam, jedino drži budnim. U jednome mjesecu kući će s obitelji, bude li sreće, provesti tri, najviše četiri dana. Ostalo su tereni. Obitelj se naviknula na njegov posao: nitko ne kaže ništa, samo čekaju da se vrati s terena. Mjesečno zaradi tisuću eura i kaže kako je to bila dobra plaća, ali se sada i s tim teško živi u Srbiji. – Sve je teže izgurati mjesec – zaključio je Zoran Filipović.
– Previše je prošlo. Počeo sam još u doba Jugoslavije, sjećam se kao da je jučer bilo, prvu turu odvozio sam do Samobora – kazao je Filipović koji kamion vozi 23 godine.Dodao je kako je slučajno počeo voziti. Trebao je neki posao, nešto novca, uhvatio se prve ponude i odvozio rutu. Od tada je u kamionu. Iz kabine trešti radio. Glazba ga, jer vozi sam, jedino drži budnim. U jednome mjesecu kući će s obitelji, bude li sreće, provesti tri, najviše četiri dana. Ostalo su tereni. Obitelj se naviknula na njegov posao: nitko ne kaže ništa, samo čekaju da se vrati s terena. Mjesečno zaradi tisuću eura i kaže kako je to bila dobra plaća, ali se sada i s tim teško živi u Srbiji. – Sve je teže izgurati mjesec – zaključio je Zoran Filipović.
Motor za drugi medeni mjesec
U braku su 23 godine, no tek kad su se djeca osamostalila, supružnici Matevž (48) i Irena (46) priuštili su si motor za putovanja. Njime su iz Slovenije preko Slavonije krenuli za Banju Luku, pa će u Sarajevo, Mostar, Međugorje, a onda u Split, Zadar i gdje god još požele. – Ovo je naš novi medeni mjesec. Motorom putujemo drugu godinu. Djeca idu svojim putem pa mi možemo uživati – govore nam na odmorištu u Lipovljanima. Matvež je bivši vozač kamiona koji je motorom odlučio proći trasu kojom se nekad vozio kamionom, ali i obići mjesta koja su mu najljepša u Hrvatskoj.
– Poznajem ove krajeve. Ovdje sam se uvijek dobro osjećao i zato se vraćam – kaže Matevž. Dio svog putovanja provest će u iznajmljenom smještaju, dio u šatoru kako bi maksimalno uživali u prirodi kojoj se divi Irena. – Nema godišnjeg do onog na motoru. To je sasvim drukčiji osjećaj, uživamo punim plućima – kažu. Put ih, dodaje, ne košta puno, jeftinije je nego krenuti u Austriju ili Mađarsku. – Uostalom, ondje i nemamo što vidjeti, a i uvjereni smo da se nigdje ne bismo odmorili kao ovdje – zaključuju.
Šljakaju od jutro do sutra, a plaće nema
Kao da smo mi bitni. Bitna je lova – rekao je čim je ugledao fotoaparat radnik kojega svi poznaju pod nadimkom Doktor. Godinu dana na toj dionici radi se prilazna cesta za prodajni centar. Doktoru je 55 godina, radio je i u Bagdadu, Njemačkoj, Italiji, a sve teže podnosi ekstremne vrućine. Deset je sati na terenu i 34-godišnji Miodrag Vuletić, vozač bagera. Obojica, kažu, šljakaju od jutra do sutra, sunce ih doslovno prži, no već četiri mjeseca nisu dobili plaću. Ali i dalje se, čim sjedamo u auto i odlazimo iz Ivanje Reke, obojica primaju posla.
Studentice zaradile za more
Posljednji je dan kako dvije Martine, studentice, zarađuju novac na benzinskoj postaji u Slavonskom Brodu. Mlađoj (21) to je prvi studentski posao, starijoj (23) prilika da zaradi džeparac za ljetovanje. Obje će na odmor odmah nakon odrađena posla. Jedna u Vodice, druga u Biograd, a u 15 dana pranja stakala automobila zajedno su zaradile 6000 kuna. Kažu i kako je sezona loša: znatno je manje vozila nego prijašnjih godina.
Emili je poželjela sladoled, mama Diana vozi uz njene pjesme
Emili je trebala predah. Umorila ju je vožnja od Ljubljane, a poželjela je i sladoled. Tek su joj 2,5 godine i s majkom Dianom (29) prolazi Hrvatskom na putu za BiH. Sreli smo ih u Lipovljanima, a rutu prođu dva puta godišnje kada posjećuju svoju obitelj. – Idemo na zasluženi godišnji – kaže Diana koja će vjerojatno do kraja putovanja slušati kako Emili pjeva svoje omiljene pjesme.
Stopiranje je prava avatura
Autostopiranje je navika i njegov jedini način putovanja već šest godina, bez obzira na to što ima i vozačku i automobil. – Uopće ne znam koliko košta karta od Zagreba do Županje – kaže 29-godišnji Saša Tanacković. Uz pomoć palca najdalje je otišao do Skoplja, a nikada nije imao neugodna iskustva. Štoviše, još je u kontaktu s prijateljem iz Turske koji ga je povezao i pokazao mu svoj putni ritual. – Zaustavio se na ugibalištu, izvukao male stolce i skuhao nam čaj. Mislim da ću se toga uvijek sjećati – kaže Tanacković. Autostopiranje je, dodaje, prava avantura, a možete upoznati i zanimljive ljude. Ovoga je puta na putovanje nagovorio i prijateljicu Tanju Baotić (23) koja radi i studira u Zagrebu. – Nikada se sama ne bih usudila stopirati, ali sve vrijedi probati – kaže Tanja. Prijevoz su, kada smo ih susreli u Ivanjoj Reci, čekali pola sata.
Vozimo vam grožđe, naranče, kivi, limun.. Posao nije kao nekad, ali ne žalimo se
Dvodnevni put počinjemo u Slavoniji. Polazišna su točka naplatne kućice u Lipovcu, u neposrednoj blizini granice sa Srbijom gdje smo upoznali Jovana (58) i Branislava (31) Lazova iz Makedonije. Otac i sin u Zagreb voze sezonsko voće i povrće za supermarkete. Preko granice godišnje prevezu nekoliko tisuća tona proizvoda i kažu da je to njihov kruh. – Posao dobro ide, ionako vama uvozimo ono čega uglavnom nema na vašem tržištu, grožđe, naranče, kivi, limun... Ipak, osjetili smo i mi krizu. Nije kao prije, ali ne žalimo se – kaže otac Jovan.
U vučnoj službi možeš naučiti jezike
Na dionici od Velike Kopanice do Nove Gradiške svakoga dana 26-godišnji Arijan Zvačko provodi minimalno osam sati, a ako zatreba i više. Pomoć djelatnika vučne službe u sezoni dnevno zatraži barem desetak ljudi. Električar po struci u vučnoj službi radi godinu dana, a za posao na autocesti kaže kako je “i više nego zanimljiv”. Upoznavajući ljude iz različitih zemalja naučio je jezike, a za dobru uslugu uvijek će dobiti napojnicu. – Mogu tako zaraditi i do 20 eura na dan – kaže dok na benzinskoj postaji čeka poziv za intervenciju i dodaje da najviše posla vučna služba ima od četvrtka do nedjelje navečer kad su na autocestama najveće gužve.
Moramo se truditi, od ovoga živimo
Zbog fiš-paprikaša, čobanca, graha s kobasicom ili sendviča, dnevno će se kod restorana Ribarska kuća u Brodskome Stupniku zaustaviti dvjestotinjak ljudi. Objekt odiše nekim starim vremenima, uredan je i održavan. – Živimo od ovoga i uvijek se moramo više truditi. Drugog izbora nema – kaže 31-godišnji Krunoslav Dikanović, koji u restoranu koji vodi njegova obitelj radi već 12 godina. Objekt je na tome dijelu autoceste od 1968. godine kada se pisao kao društveno vlasništvo, a obitelj Dikanović preuzela ga je 2001. godine. Posla je bilo više dok je uz restoran radila benzinska postaja koja je zatvorena pod izlikom da nije profitabilna.
Kolegama stalno čuvaju leđa
Izloženi velikim opasnostima na dionici Kutina svakodnevno autocestu održava 45 radnika te baze. Danas je na redu košnja trave, uključujući nadzor nad autocestom. – Nije lako, ali se mora. Ne pita nitko kolika je temperatura, kako je na žegi ili hladnoći. Više ne pitamo ni mi, jednostavno smo se naviknuli – kažu nam na izlazu Popovača. Dio radnika postavlja signalizaciju, drugi ih štite. – Svjesni smo koliko moramo biti oprezni jer svaki tren možemo stradati – kažu.
Nasmijana za šankom
Za šankom najpoznatijeg odmorišta na A1, Žir Macole, radi Anka Mataić. Ondje je od otvorenja, punih šest godina. Njoj je 55 i kaže kako posao konobarice ne bi mijenjala ni za što na svijetu. – Volim raditi s ljudima – govori nasmijana od uha do uha. Na tome je području radila i za rata kada se, priznaje, svega nagledala i naslušala. Imala je kafić odmah uz vojarnu pa pamti gotovo svakog vojnika iz 9. gardijske, 118. i 112. brigade. Iako je znaju i kao uspješnu direktoricu hotela, vratila se za šank jer se ondje osjeća puno prirodnije nego u šefovskoj poziciji. Među 80 je ljudi koji rade na odmorištu Macola, na kojem u sezoni zastane do dvije tisuće ljudi na dan.
Najviši vrh kod Gornje Ploče
Najviši vrh autoceste dio je kod čvora Gornja Ploča. Upravo ta dionici, sve do Maslenice, najčešće se zatvara zbog bure pa se promet nerijetko preusmjerava na okolne ceste.
Svih 5679 metara Svetog Roka
Najduži tunel na A1 je Sveti Rok – 5679 metara. U sklopu međunarodnog programa testiranja tunela u konkurenciji 13 europskih zemalja 2010. godine zauzeo je treće mjesto u kategoriji sigurnosti. Za to se brine istrenirano tunelsko osoblje koje dežura 24 sata na dan.
Ovdje se vjetar rađa
Odmah nakon izlaska iz tunela Sveti Rok odmorište je Marune s hotelom u kojemu baš svaka soba ima pogled na more. Ipak, zadržavanje na tome odmorištu zna biti naporno jer, reći će brojni putnici, vjetar ondje kao da se rađa.
Most poznat po buri
Maslenički most jedan je od najvećih armirano-betonskih lučnih mostova na svijetu. Dužina mu je 377 metara, a raspon je 200. Najpoznatiji je jer se često zaustavlja promet zbog udara bure.
Ajme, kakav pogled!
Po cijeloj dužini A1 nema ljepšeg pogleda od onoga koji puca s odmorišta Krka na Skradin. Putujete li na krajnji jug Hrvatske, ondje morate zastati jer se ubraja i među najurednija odmorišta na autocesti. Usluga je i više nego vrhunska, a ni cijene nisu pretjerano visoke.
\'Bili\' će pobijediti
Posljednje odmorište na autocesti Zagreb – Dubrovnik jest Rašćane Gornje. Ondje srećemo Hajdukove navijače – Antu, Tomu, Antu i Vjeku – koji putuju u Split. Uopće nema rasprave o pobjedi, kažu, “bili” će dobiti s dva gola razlike.
Zbog EU bolje - Na granici
Iako svake godine dolazimo u Hrvatsku, ovaj nam je put najlakši. Granicu smo prošli bez problema, nema više gužve. Sada će zbog vašeg ulaska u EU biti puno bolje – kaže Baldsz Mađar, koji je sa suprugom Anastazijom te sinovima Davidom i Tomasom krenuo na dvotjedni odmor na Murter. Zatekli smo ih na naplatnim kućicama Lučko. Objašnjava nam kako pod tim “boljim” podrazumijeva brži prijelaz preko granice jer su u Hrvatskoj lijepe planine i more, a ostalo je “prosjek”.
Dolazimo zbog partyja
Urška, Sara, Ines i Manuela jedva čekaju da stignu u Vodice. Putuju iz Slovenije, a na odmoru će biti pet dana. Na stajalištu u Lučkom zapričali smo se o EU koja je, kažu, katastrofa, posebice jer nema posla. U Hrvatsku dolaze često jer su partyji odlični, ali bi konobari trebali biti ljubazniji.
Stoj na rukama u vodi
Jednostavno je. Uzmeš dah, zaroniš i staneš na ruke – trudi nam se objasniti kako pravilno napraviti stoj na rukama u vodi osmogodišnja Mara koju smo zatekli na Macoli. S bakom Snježanom vraća se s ljetovanja, odmarale su se na Šolti. – More je tak-tak. Ni toplo ni hladno – informira prije nego li će kući u Zagreb.
Odmorište kao naručeno
U autu su već osam sati, pa je odmorište Dobra došlo kao naručeno. Šestero ih je zauzelo drveni stol i izvuklo svu hranu koju su ponijeli: domaće kiflice, nareske, namaze, svježi sir. Putuju od Njemačke, najprije će do Crne Gore, a onda do Albanije. Kući. Razgovaramo samo s ocem i sinom, žene sa strane čekaju dopuštenje za slikanje. – Može – odobrava glavni u obitelji Munishi. Govori kako je posebno naporno bilo proputovati Austriju, no sada je lakše.
Najljepši vijadukt
Vijadukt Mokro polje nalazi se na dionici tunel Mala Kapela – Žuta Lokva. Dug je 650 metara i na okolnim odmorištima kažu da je najljepši vijadukt na A1.
Jurim, ostali su u kvaru
Cijeli sam radni vijek za volanom. To je moj ured – kaže Robert Tomić (40), vozač vučne službe. Po zanimanju je tokar, a zatekli smo ga na odmorištu Mosor. – Jurim klijentima dostaviti zamjensko vozilo jer su ostali u kvaru – kaže pozdravljajući nas.
Zadnja postaja
Napokon smo završili turu duž naše dionice od Lipovca do Vrgorca. Umor je učinio svoje pa smo silazak s autoceste na kojoj smo proveli dva dana vozeći od Slavonije do krajnjeg juga Hrvatske uz česta zaustavljanja dočekali i više nego sretni.
>>Reportaža iz Beograda: Pogledajte kako se živjelo u Jugoslaviji