Od magarca do saborskog zastupnika

U vrijeme moga djetinjstva klincima je glavna atrakcija na ljetovanju bila uslikati se s magarcem na plaži. Danas je djeci glavna fora fotografirati se sa saborskim zastupnikom Ivanom Pernarom ispred škole. 
Zašto nam je magarac, životinja koju nismo imali priliku često vidjeti, bio tako zanimljiv? Osim što je sam po sebi drag, vjerojatno mu je dodatnu draž davalo to što je bio karikaturalno utjelovljenje onoga što ne bismo trebali biti – tvrdoglav, neposlušan, nepredvidljiv.

Uz magarca su se vezali izrazi poput “magareća klupa”, “magareće godine”, “izvlačenje ušiju” i brojna druga metaforika u svijetu djetinjstva i škole, koja se održala i u gradovima gdje više nismo mogli imati iskustvo pravog magarca. 
Ivan Pernar, kao današnji poželjni “partner” na fotografiji, savršena je negacija svega što bi škola navodno trebala biti i prenositi: obrazovanje, kompetencija, kultiviranost, odgovornost. Pa ako hoćete i odijevanje prikladno kontekstu, a ne nošenje bijelih frotirnih čarapa i tenisica na odijelo, što je izašlo na vidjelo dok su redari Pernara iznosili kao mladu preko saborskog praga.
No posljednja poglavlja Pernarijade barem pokazuju kako na političkoj sceni ipak postoji netko tko se bavi mladima. Pernar je prvo pokušao nenajavljeno ući u nekoliko srednjih škola u Zagrebu i održavati alternativnu nastavu. Mediji su izvijestili kako je “nasilno ušao, ometao nastavu, zatvorio se u razred s učenicima te objavio fotografije maloljetnih učenika”. Zgranuti ravnatelji istaknuli su da je Pernar prekršio Zakon o zaštiti osobnih podataka, Zakon o odgoju i obrazovanju i Konvenciju o pravima djeteta.

Na taj neočekivani problem koji je snašao ionako bremenito hrvatsko školstvo reagirala je i pravobraniteljica za djecu. Nakon što su mu zabranili ulaz u škole, Pernar je promijenio taktiku i sada obilazi oko srednjih škola i nagovara mobitelom učenike da izađu i slikaju se s njime.
U dobra stara vremena su se oko škola motali manijaci, a sada uvaženi saborski zastupnik pred ulazom vreba selfie s učenicima. Nekada su likovi na toj mentalnoj razini službeno obilazili škole i dobivali svojih 125 minuta ili čak i duže. Možda bi ravnatelji ipak trebali naći neki okvir unutar kojeg bi učenici mogli poslušati Pernara i tako steći kompletniju sliku o društvu u kojem žive, a čiji dio čine i birači koji su ga izabrali u Sabor. 
U moje osnovnoškolsko vrijeme su nas uobičavali povodom dana oslobođenja zatočiti u školsku dvoranu, gdje bismo morali slušati kako stari prvoborac dipli o narodnooslobodilačkoj borbi.

Krkljavi starac, kojeg smo nazvali “drug Tekovina”, preko lošeg razglasa objašnjavao je satima kako je pobijedio fašizam, točnije kako su on i drugovi goloruki slomili kralježnicu deseterostruko brojnijoj njemačkoj vojsci i domaćim izdajnicima. Zbog posljedica prvoborčeva moždanog udara i lošeg razglasa razumjela bi se svaka deseta riječ, najčešće samo lajtmotiv “ožeži mi, ožeži oni”. To je bila slika koju smo u školi mogli steći o državi Jugoslaviji i njezinim institucijama.
 Danas je hrvatskim školarcima najbliži susret s političarima Ivan Pernar, naravno, ako su te sreće da dođe baš pred njihovu školu i pozove ih da iziđu na slikanje.
Novi duh vremena najbolje ilustrira ovotjedno sms-dopisivanje saborskog zastupnika i učenika zagrebačke VII. gimnazije.

Na Pernarov poziv da siđe na slikanje, učenik odgovara da je na satu, a on ga zatim nagovara: “Pa šta ako je sat. Ako mogu zastupnici ne ic u sabor i doc u skolu onda mogu i djeca valjda se spustit sa sata”. Na kraju dopisivanja uvaženi saborski zastupnik nagovara srednjoškolca da ode na WC i tako zbriše sa sata.
Nekada je bilo zamislivo da se saborske zastupnike koji ne dolaze redovito na sjednice kritizira riječima – ako mogu djeca sjediti satima u školskim klupama, možete i vi u Saboru, dok danas Pernar umjesto da bude u Saboru, obilazi škole i nagovara djecu da slijede njegov primjer i bježe s nastave. 
Što on hoće s tom djecom?

Izgleda neku vrstu dječje revolucije. Najprije ih je preko društvenih mreža pozvao pred Sabor, no odziv je bio vrlo slab. Nekoliko srednjoškolaca koji su se pojavili nisu pušteni unutra, a potom su dodatno kažnjeni Pernarovim dugačkim izlaganjem pred vratima Sabora u kojem je, između ostalog, oborio i teoriju evolucije ističući kako im u školi lažu da je krava sišla u more pa se iz nje nekako razvio kit jer nema ostataka prijelaznih oblika.
 Kakvu im on poruku šalje? Summa summarum, može se reći da Pernar školarcima govori isto ono što i nekada šezdesetosmaši ili da samo radikalizira ono što im danas šećeri pedocentrični pristup. Oslobođenje od autoriteta, neodgovornosti, nedisciplina, raditi samo ono što im se trenutačno sviđa i što je zabavno. Uvjerava ih kako su oni već rođeni pametni, a škola je gubitak vremena. Najbolji dokaz te teze je sam Pernar, pametan sam od sebe, a pretjerana ga škola nije iskvarila. Ako je on mogao postati saborski zastupnik, i oni mogu ostvariti sve. Na slici uz magarca smo se nekada osjećali pametno, danas, uz veliko dijete, koje je ušlo u 32. godinu, učenici srednje škole ispadaju ozbiljni. 
A možda samo panično traži pozornost?

Još bolje nekoga kome može prodati priču i sutra ga povući za sobom? Neki od srednjoškolaca će uskoro postati punoljetni, dakle potencijalno biračko tijelo. 
Je li Pernar neka vrsta političkog frulaša iz Hamelina, koji će ih svojom svirkom koja godi dječjim ušima povući na stranputicu neodgovornosti na kojoj će se kad-tad fatalno nasukati na hrid realnosti. Jer stvarni svijet je bliži slici svijeta odraslih, a dječji svijet je lažni svijet koji im u privremenom staklenom zvonu omogućuju i održavaju isti ti roditelji.
Problem nije Pernar sam po sebi, već činjenica da je, takav kakav jest, dobio dovoljno glasova da uđe u Sabor. U javnosti sve prisutniji refleks gnušanja nad svime što se događa oko njega dijelom je antidemokratski, jer teško je prihvatiti činjenicu da toliko ljudi u cijeloj izbornoj ponudi nije imalo nikoga za koga su smatrali da može bolje zastupati njihove interese i vrijednosti od Pernara.

Nije on nikakvo strano tijelo unutar Sabora, već je i on njegov organski dio, ako Sabor sagledamo kao zastupničku presliku biračkog tijela. Među nama žive oni koji u njemu vide svoga zastupnika. I treba se priviknuti na tu realnost.
 Spoznali smo i da je njegova vizija puno šira od granica Hrvatske. Tako je u srijedu otišao u Tuzlu, gdje je također htio propovijedati u školi, ali se nebo smilovalo i spustilo takav smog da zbog te elementarne nepogode nije bilo nastave. Pa je hrvatski saborski zastupnik samo porazgovarao s ravnateljem tuzlanske Elektrotehničke škole, a nekoliko okupljenih učenika ga je iznijelo na rukama simulirajući njegovo iznošenje iz Sabora. Svakom je očito draga tuđa bruka. Ne treba stoga sumnjati da će Pernar nakon Tuzle nastaviti turneju po školskim ustanovama širom, što bi rekli na HTV-u, “regije” ili “ovih prostora”.


Nije sporno da Pernar školarcima prodaje uvredljivo plitku priču. No uznemirenost koju stvara možda je posljedica i toga što on, lišen bilo kakvog celofana, nesvjesno raskrinkava postupak većeg dijela političke elite. Što je sljedeće? Hoće li Bernardić u vrtićima objašnjavati kako će SDP biti “zadnja brana politici revizionizma” koja će hrabro zaustaviti fašizaciju Hrvatske. Ili će Pernar u jaslicama uvjeravati ekipu kako je EU živ i zdrav i da je Federica Mogherini jako važna osoba?
Nije, dakle, stvar u sadržaju, već u formi. Sadržaj koji Pernar prodaje djeci nije ništa plići ni naivniji od većine onoga što nam podvaljuju važniji politički igrači. Samo mu je forma karikaturalna.
 Budući da je najavio kandidaturu za gradonačelnika Zagreba, uskoro nas očekuje gigantomahija Pernar – Bandić kao vrhunac hrvatskog političkog cirkusa. Mogla bi se dogoditi i bizarna situacija da takav Pernar dobije više glasova nego, još uvijek nepoznati, kandidati dviju najvećih stranaka. E, onda bi se tek postavilo pitanje tko je tu ispao magarac.