Nove teme dolaze, no stare ne odlaze. Da bi “otišle“, odnosno da ne bi opterećivale naše razgovore o sadašnjosti i budućnosti, valja za to stvoriti pretpostavke. Mandat da to učini dobilo je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, čiji je način, tempo i cilj rada aktualiziran skidanjem ploča u Zagrebu i Jasenovcu, kao i brojnim svakodnevnim reakcijama o tim i sličnim pitanjima.
Što će Vijeće zaključiti, vidjet ćemo. Nadati se je da neće potpasti pod utjecaj stereotipa, posebice ne onih kojima se nakon 1945. opravdavala vlastita “bolja” prošlost. Povijest ne treba opravdavati, nego razumijevati. A da bi se to moglo, treba prije svega poći od činjenice da djelovanje nedemokratskih režima tijekom Drugoga svjetskoga rata i poraća ima razloge i uzroke u političkoj stvarnosti od 1918., ali i u prilikama prije toga.
Pritom se mora imati na umu i političke pokrete i projekte na crti ideje velike Srbije (Načertanije, Crna ruka, četnički pokret, Orjuna, Moljevićeva koncepcija i sl.) i pokušaje njezine realizacije, tijekom kojih je nanizan podug popis zločina, kojih je kvintesencija 20. lipnja 1928. U znamenitom govoru “Kako će filozofija kulture prosuđivati našu sadašnjost?“ održanom 1942. u HAZU akademik dr. Stjepan Zimmermann (1884.-1963.), čuveni naš filozof i teolog, upozorio je: “Ne bi se mogao smatrati objektivnim sucem tko se sablažnjava nad izvjesnim pojavama samo na jednoj strani, dok je spokojne savjesti ostao nad jednakim pojavama na drugim stranama“, padajući tako u žrvanj “fabriciranja tobožnjih istina“. Posebice to vrijedi kada je riječ o zločinima i zločincima, pri čemu svakako treba zadržati poštovanje prema svakoj žrtvi bilo čijeg terora i prijekih ili montiranih suđenja.
Uopće, dobro je izbjegavati generalizacije i analogije. Istodobno treba imati na umu da razrožne političke ideje i pokreti mogu imati iste ili slične uzroke, razloge i motive djelovanja, primjerice ustanak komunista i ustaša u Lici 1929. odnosno 1932. ili antifašizam u Istri.
No temeljno je pitanje ovo: postoje li dodirne točke između glavnih (inter)nacionalnih političkih struja u kontekstu težišnog povijesnog stremljenja hrvatskoga naroda za svojom državom, gdje su se komunistički i ustaški formirali i 1941. iskočili kao vršci amplituda političkih vrenja prethodnih desetljeća na hrvatskoj ljevici i desnici, oba pod snažnim opterećenjima rata te totalitarnih ideologija i diktatorskih režima.
U tim i takvim okolnostima, sa svim mogućim nesretnim posljedicama, oni, svaki na svoj način, traže putove ostvarenja “moguće“ hrvatske države: ustaški pokret per occasionem u savezništvu s totalitarnim državama Osovine, a hrvatski komunisti, per naturam suam, u jugoslavenskom internacionalističkom sklopu pod patronatom totalitarnog SSSR-a. Akademik Hodimir Sirotković (1918.-2009.) u svome govoru “ZAVNOH u državnopravnoj povijesti Hrvatske“, održanom u HAZU prigodom 60. obljetnice osnivanja ZAVNOH-a, sažeo je to ovako: “Stjecajem niza povijesnih okolnosti, u Drugom svjetskom ratu sukobila su se dva oblika državnosti Hrvatske: nacionalističke Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i partizanske Hrvatske, u sklopu nove Jugoslavije“, pri čemu je “ideja Nezavisne Države Hrvatske... imala svoj povijesni kontinuitet i nacionalno-politički legitimitet“, uz “podršku širokih slojeva hrvatskog naroda”. S druge strane, “držim da je korisno podsjetiti na povijesnu ulogu ZAVNOH-a u konstituiranju temeljnih elemenata Federalne Države Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi.
ZAVNOH je bio temelj na kojemu se kasnije gradila Narodna Republika Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska (1959.-1990.).“ Drugim riječima, i NDH i FDH nominalno su bile, a stvarno težile biti državom, svaka pak u svom političkom (po)ratnom okviru ograničena suvereniteta. Tuđmanova je najveća zasluga što je, unatoč negativnim aspektima i tragičnim iskustvima tih “mogućih“ realizacija hrvatske države, znao, kao matematičkom operacijom množenja dvaju povijesnih minusa u budućnosni plus, povesti hrvatski narod u stvaranje Republike Hrvatske, koja, za razliku od prethodnih tvorevina, nema per se nikakvih negativnih popudbina.
Tuđman je još 1966., posjetivši Hrvate u SAD-u, shvatio da i hrvatska intelektualna emigracija želi političku pomirbu i demokratsku Hrvatsku pa je nakon toga utvrdio platformu koju je već bio razvijao (a prihvaćali su je Holjevac i dio budućih “proljećara“): samostalnu Hrvatsku moguće je stvoriti samo sintezom nacional(istič)ne i internacional(istič)ne vizije “moguće“ Hrvatske. (Uostalom, to dvojstvo i traženje sinteze nacional/istič/nog i internacional/istič/nog hrvatstva u naravi je našega povijesnog duha oduvijek, tako i danas.) Stoga je upravo on već tada od pronicavijih umova bio prepoznan kao čovjek nove, konačne Hrvatske. Ne treba pritom zaboraviti da su tih desetljeća, osim ustaške i komunističke vizije hrvatske države, i druge vizije kolale političkim prostorom.
Sve su one više-manje tražile putove, oblike i sadržaje afirmacije i emancipacije hrvatskoga državnog prava, ne samo u političkoj realizaciji na podlozi starih “pravica“ i starčevićanstva nego i u socijalnoj dimenziji na baštini gupčevsko-radićevske “čovječanske“ vizije društva kao republikanske zajednice jednakopravnih slobodnih osoba (zato palac gore Trgu Republike Hrvatske – još bi bolje bilo da je “hrvatske republike“, kao civilizacijski, a ne politički pojam).
Vjerovati je da će Vijeće biti dovoljno mudro i neće pasti u zamku da se bavi zabranama stvari koje su ionako passé. Naglasak treba staviti na odgoj za povijest u duhu “magistra vitae“: za poštivanje svačijeg povijesnog sjećanja i žrtve, za demokraciju i za državu koja će biti sredstvo i prostor slobode, odnosno afirmacije i egzistencijalne sigurnosti svake osobe. Ili, kako je bio zaključio akademik Sirotković: “Odbacivanje totalitarnog nasljeđa nacifašizma i boljševizma nužno je za demokratsku legitimaciju suvremene države Hrvatske. Prošlost ne smije biti program mlađih generacija, već samo poduka za mnoge ‘strahote zabluda’. Manihejske kategorije dobra i zla iz naše prošlosti treba smiriti...
Sadašnja Hrvatska država mora se razvijati na demokratskim, humanim i socijalnim načelima prema standardima Srednje Europe, kojoj hrvatski narod – prema svojoj povijesti i duhovnom obzorju – trajno i pripada.“ To je utoliko važnije imati na umu jer se iz raznih krugova od 1990. do danas kojekakvim operacijama pokušava kompromitirati samu ideju hrvatske države i prikazati ju kao povijesni i pravni provizorij.
Najveća je žrtva te kampanje mlada generacija koja, po naravi nestrpljiva, napušta zemlju zavedena tipičnom liberaloidnom zabludom da ekonomsko-socijalni status automatski rješava egzistencijalno pitanje. Naše nacionalno pitanje nikada nije bilo “treba li nam država“ nego “za što nam država treba“.
Svi problemi od kojih danas patimo proizlaze iz činjenice da se nismo do kraja suočili s činjenicom da imamo državu pa samim time kvalitativno nismo konzumirali suverenitet. Koliko hrvatski narod i svi građani koji vole Hrvatsku ponovno, kao 1990., prihvate odgovornost za Hrvatsku kao jedini prostor svoje suverenosti, slobode, egzistencije i identiteta, toliko će odgovor na pitanje “za što“ biti jasniji.