Od nacionalnog pitanja do europske vojske?

Razvijajući kroz povijest prvenstveno gospodarsku, a potom i političku integraciju na europskom kontinentu, EU je paralelno razmatrala mogućnost definiranja svoje uloge u europskoj sigurnosnoj arhitekturi, no to je oduvijek činila oprezno. Tradicionalno je nad sigurnosnom dimenzijom u Europi prvenstvo imao NATO, a osim što je bilo upitno do koje mjere EU može razviti institucionalnu i vojnu sposobnost za izvođenje operacija u praksi, zbog kompleksnosti i osjetljivosti pitanja sigurnosti, bilo je teško pomiriti razne nacionalne interese, zauzeti zajedničko stajalište članica EU-a prema ključnim sigurnosnim izazovima i na njih djelotvorno odgovoriti.

Političke promjene koje su uslijedile u Europi nakon završetka Hladnoga rata, kao i jačanje međunarodnog terorizma, suočile su EU sa sigurnosnim krizama na koje ona u nedostatku jedinstvene političke pozicije i adekvatnih mehanizama nije mogla utjecati. Posljedično, u zadnja dva desetljeća EU je počela ubrzanije razvijati svoju sigurnosnu i obrambenu politiku, koja danas predstavlja vojnu i civilnu dimenziju njezine zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
Temeljni instrument vanjske i sigurnosne politike EU-a za rješavanje konflikata i dalje ostaje diplomacija, poduprta, prema potrebi, trgovinskim dogovorima ili pružanjem razvojne pomoći.

No istovremeno, EU je od 2003. godine do danas kroz sigurnosnu i obrambenu politiku uputila preko 20 civilnih i vojnih misija u krizna područja Europe, Zakavkazja, Bliskog Istoka, Azije i Afrike. Svojim djelovanjem EU nastoji ispuniti tzv. „peterburške zadatke“ koji uključuju spriječavanje konflikta prije izbijanja krize, pružanje humanitarne pomoći i organiziranje operacija spašavanja tijekom krize te razrješavanje kriznih situacija i uspostavljanje i očuvanje mira u post-kriznom razdoblju.

Neke od vojnih operacija EU-a, u kojima od 2007. godine sudjeluje i Hrvatska, su EUFOR-ova misija stabilizacije u BiH i EU NAVFOR-ova misija za borbu protiv piratstva u vodama Somalije, a od civilnih EUPOL-ova misija izgradnje učinkovite civilne policijske službe u Afganistanu te EULEX-ova misija uspostave vladavine prava na Kosovu. Osim navedenih, EU se angažirala i u kriznim sukobima u Iraku, Palestinskoj samoupravi, Kongu, Gruziji, te Čadu i Srednjeafričkoj Republici.
Članice EU-a odluke vezane uz obranu donose jednoglasno, no Lisabonski ugovor nudi mogućnost da manji broj država prema želji produbi suradnju u području obrane, što potencijalno može utjecati na dinamiku razvoja europske obrambene politike.

Sredinom 2004. godine, osnovana je i Europska obrambena agencija s ciljem da poboljša obrambene sposobnosti EU-a, promiče istraživanje i razvoj tehnologije u pitanjima obrane, ojača europsku suradnju u naoružanju, te stvori kompetitivno europsko tržište za vojnu opremu.
Pokretanjem Europske sigurnosne i obrambene politike, EU je pokazala namjeru da zauzme ulogu aktivnog čimbenika u oblikovanju međunarodne sigurnosti i da civilnim i vojnim sredstvima doprinese upravljanju kriznim situacijama.

No, danas područja sigurnosti i obrane još uvijek ostaju pitanje nacionalne suverenosti i u nadležnosti pojedinih država članica EU-a. U praksi to podrazumijeva da se EU u svojim misijama prvenstveno oslanja na vojnu snagu koju njezine članice, prema potrebi, stavljaju na raspolaganje, kao i da se europska obrana financira iz nacionalnih proračuna (u 2010. godini europske su države u obrambene svrhe utrošile ukupno oko 300 milijardi eura).
O mogućnosti da obrambena politika EU-a u budućnosti iznjedri europsku „vojsku“ u klasičnom smislu te riječi, zasada se samo raspravlja.