Javnost je još u nevjerici zbog međimurskog trilera, ubojstva unutar obitelji i 19-godišnjeg skrivanja mrtvog sestrina tijela u ledenici, a jučer nas je zapanjio novi zločin. Otac je kroz prozor bacio svoje četvero male djece, rano ujutro ih prethodno izvukavši iz kreveta gdje su spavali.
Troje djece teško je ozlijeđeno nakon pada na popločano dvorište, a najteže sedmogodišnja kćerkica koja na zadarskoj intenzivnoj diše uz mehaničku pomoć.
I dok policija pretkazuje četrdeset godina zatvora za oca kojem se pomračio um, psihijatri tumače rastrojstva kojima kulminiraju cjeloživotni neuspjesi i nesposobnost reguliranja vlastitih emocija. Čini se da je ova obitelj već bila u nekom tretmanu socijalnih službi i da su problemi s roditeljskom skrbi već ranije uočeni.
Inspekcijski nalaz pokazat će je li učinjen neki propust, a i sama je ministrica dala do znanja da sumnja na to. Potresena i suznih očiju, veli, nije mogla samo čekati izvješće inspekcije nego je potegnula put Zadra kako bi djecu vidjela osobno i razgovarala s liječnicima. To je s ljudske strane dobro i shvatljivo, međutim je li to ono što mi od političara očekujemo? Plaćamo li ih da plaču ili da stvaraju zdrave okvire za život građana?
Komentirajući slučaj dugogodišnjeg županova premlaćivanja supruge, naša ministrica naziva to dinamikom koja se podrazumijeva u braku. Ministar zdravstva pak smatra da jedan svećenik vrijedi više od dvadeset doktora. U tom duhu donose i zakone.
Prijedlog novog obiteljskog zakona ispao je katastrofa jer su drugotnima htjeli učiniti i izvanbračne parove uskraćujući im prava koja imaju vjenčani. Pokušalo se otežati i supružnicima koji se odluče razvesti. Obitelj bez djece zamalo su proglasili nepostojećima.
Političari koji vode Hrvatsku poručuju kako je bolje da dijete odrasta u domu za nezbrinutu djecu nego uz istospolni par. Ako treba, svjesno će prekršiti druge zakone, čak i kad je to dijete vlastiti roditelj trajno ozlijedio, duševno ili fizički.
Svjesno izbjegavaju regulirati pobačaj, kao da će on zato nestati. Kad vlada toliko sljepilo kod donošenja odluka koje reguliraju naše svakodnevne živote, zbilja su suze jedino što od njih možemo očekivati.
Žena je bila potresena sa cijelom situacijom i došla je na rub suza. To samo pokazuje da ima empatije. Autorica ovog članka, osvrta ili što god ovo bilo, ne bi zaplakala na njezinom mjestu?