Olympia je, naravno, san svakoga pjevača, ali Pariz je šezdesetih godina 20. stoljeća imao dvorane kakvima se malo koji europski grad mogao podičiti. Music-hall Bobino među najomiljenijim je koncertnim dvoranama. Tu su pjevale najveće francuske zvijezde: Edith Piaf, Juliette Greco, Dalida, Charles Trenet, Maurice Chevalier, Georges Brassens, Leo Ferre, Jean Ferrat, Jacques Brel i mnogi drugi. Nažalost, slavni Bobino danas ima posve sporednu ulogu, ali u ono vrijeme posebna je čast za svakoga pjevača bio ugovor koji je garantirao jednomjesečni angažman u kultnom Music-hallu. Na kraju svoje prve pariške godine cijeli sam mjesec, iz dana u dan, u Bobinu uživala u aplauzima kojima me svake večeri darivala zahtjevna pariška publika.
Iako sam u Bobino došla zahvaljujući uspjehu svoje prve ploče, po mišljenju menadžera trebalo je sustavno poraditi na mojoj popularnosti. Hitno je trebalo izmisliti pikantnu pričicu za Ici Paris i France dimanche, dva najtiražnija francuska tjednika.
Dva tjedna žutog tiska
Valja napomenuti da, iako ta dva tjednika pripadaju takozvanom žutom tisku, ipak se u ono vrijeme nikada nije dogodilo da se neki izmišljeni događaj objavi bez dopuštenja osobe o kojoj se govori. I mene su obavijestili, a ekipa koja se o meni brinula uvjerila me kako moram shvatiti koliko je potrebna takva propaganda, ne dajući mi priliku da sama o tome odlučim. Pozornost čitatelja trebalo je usmjeriti na „zvijezdu koja je upravo rođena“. Moja je priča zvučala otprilike ovako: Tamo negdje na Balkanu Tereza se zaljubila u mladića kojega njezini roditelji nisu željeli prihvatiti. U strahu da se ne dogodi ono čega su se pribojavali, roditelji su me odlučili poslati u samostan daleko od voljenog mladića. On, Čedomir (!?), lud od ljubavi, odlučio me slijediti, ako treba, i na kraj svijeta jer život bez mene ne vrijedi ni pišljiva boba.
Na lijevoj obali Seine postoje posebni dućani u kojima se mogu unajmiti odijela iz bilo kojega povijesnog razdoblja. Tako se za tili čas možete pretvoriti u Napoleona Bonapartea, Louisa XIV., Adolfa Hitlera ili – u redovnicu. Moja je nova odora posuđena na toj adresi. Redovnica skrušeno pred oltarom moli za oprost počinjenih grijeha. I tako, piše Ici Paris, molim se, molim do večeri. “Časna majko, smijem li se povući u svoju ćeliju, strašno me boli glava?” “Dobro, drago dijete, pođi i pomoli se.” Tada se moj Čedomir, uz pomoć debelog konopca, vješto uzverao uz visoki zid i ušao u ćeliju, na brzinu vezao konopac jednim dijelom za debeli klin u zidu, dok je drugim dijelom čvrsto omotao moj struk (i svoj) i bez razmišljanja – hop, oboje hrabro iskačemo kroz prozor samostana i nestajemo u nepoznatom pravcu. Ne zaboravljajući svoje redovničke dane, ostajem vjerna molitvi pa me, evo, pred oltarom, molim se za svoju sreću.
To je super priča, vidjet ćete kako će čitatelji reagirati, uvjeravaju me svi. Ne vjerujem u te prognoze, ali moje mišljenje nikoga previše ne zanima. Na kioscima je najnoviji broj tjednika s mojom pričom. Izgleda da je upalilo, svaki moj korak pariškim ulicama prate znatiželjni pogledi. Vrhunac iznenađenja doživljavam u susretu sa svojom kućepaziteljicom. Prolazeći pokraj vrata njezine „lože“ na ulazu, vidim kako iza zastora vreba na moj dolazak.
Javljali smo se iz automobila koji me vozio na koncert u Bobino. Osjećala sam se prilično važno govoreći uživo na radiju France Inter
Dojurila je do mene, čvrsto uzela moje ruke u svoje, dobro me prodrmala i ganutim glasom rekla:
– C’est vrai, tout ca? Mon Dieux, quelle histoire!
– Istina je, istina, nemojte me ništa pitati!
Sljedeći put u istom je listu osvanuo masnim slovima ispisan naslov: „Theresa veut detroner Dalida“. Čovjek bi pomislio da ću s isukanim mačem pojuriti na poznatu pjevačicu i probosti je kako bih onda u miru sjela na njezino prijestolje. Srećom, Dalida nije nikad povjerovala u istinitost tog napisa jer je i sama imala slično iskustvo.
Ono što mi je posebno mnogo značilo i zbog čega sam i danas izuzetno ponosna jest moja kaširana crno-bijela fotografija velikog formata koja je uz fotografije najvećih zvijezda francuske šansone godinama visjela na zidu Bobina. Voljela bih da i danas posjedujem tu fotografiju jer nakon toliko prohujalih godina jedino fotografije svjedoče o davnim događajima. Nažalost, sve moje fotografije zauvijek su izgubljene i sjećanje živi još samo u mojim mislima.
Najpopularnija radijska emisija tog vremena bila je zasigurno Les quatre cents coup (400 udaraca) čuvenog Joséa Artura koja se s nekog glazbenog događaja emitirala uživo. Tijekom jednomjesečnog angažmana bila sam glavna zvijezda te emisije. Javljali smo se iz automobila koji me vozio na večernji koncert u Bobino. Priznajem da sam se osjećala prilično važno prelazeći preko mosta Alexandre III u isto vrijeme govoreći uživo o predstojećem koncertu na radiju France Inter.
Prestižna mjesta
Nakon ulaska u višu solističku ligu, počela sam nastupati u kabareima La tête de l’Art, La Villa d’Est i Don Camillo, koji su imali status prestižnih. Nastupati na takvim mjestima bilo je vrlo važno. Od njih je put vodio ravno u Olympiju. Na tim su mjestima svoj uspon na Olimp započeli Dalida, Gilbert Becaud, Serge Lama i mnogi koje sam nabrojila spominjući Bobino. Bilo je to zvjezdano doba Pariza koji slavi, smije se, pleše i pjeva, doba što ga se danas s nostalgijom sjećaju i o njemu govore još samo malobrojni suvremenici. Većina sudionika više nije među živima, stranice knjige na kojima je zabilježeno to zlatno vrijeme prekrila je prašina.
Teško je pobrojiti sva velika imena s kojima sam nastupala na televiziji ili na nekom koncertu. U jednoj od mojih prvih TV emisija gost je bio nitko drugi nego najveći Korzikanac nakon Napoleona – slavni Tino Rossi. Ono što ću sigurno zauvijek pamtiti jest nevjerojatna jednostavnost i ljubaznost svih slavnih ljudi s kojima sam imala čast družiti se ili uz njih nastupati. Nije li upravo u tome njihova veličina?
Tko je ona? Tereza je najslavnija hrvatska pjevačica 20. stoljeća. Iskače ona iz paštete posljednjih 50 godina, a ne zbog pjevanja pred srbijanskim prijateljima. Svjetski je priznata i ne mora se osvrtati na sitne duše koji u njezinu oku primuećuju trn, a svomu ni balvan.