Od Olimpijskog centra ostala pustoš i ploča ‘Zabranjen pristup!’

Nakon vožnje od maglom pokrivenog Ogulina uspinjemo se vijugavom cesticom na obronke Bjelolasice. Odjednom nas zaslijepi sunce koje se probilo između velikih bijelih oblaka i pokazalo nebesko plavetnilo u punom sjaju. Na planinskom proplanku dočekao nas je svjež zrak i brojne prelijepe drvene kuće, a na polju nekoliko konja koji bezbrižno pasu. Prolazimo pored žičara koje kao da čekaju prvi snijeg i navalu skijaša. Upravo kad smo pomislili da je ovo možda mali zemaljski raj, shvatimo da cijelo vrijeme nismo vidjeli nijednog čovjeka.

Pustinja na planini

To je slika koju danas nudi Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica. Na ulazu u nekadašnje selo Olimpijskog centra znakovi su kojima se zabranjuje pristup i promet motornim vozilima, a ispred nekadašnje recepcije i restorana koji su nestali u vatrenoj stihiji betonske su žardinjere s korovom umjesto cvijeća. I dok gledamo u paviljone koji su nekad vrvjeli turistima i sportašima koji su na Bjelolasicu dolazili na pripreme, prilazi nam gospođa koja kontrolira što se događa u ostacima nekadašnjeg centra. Pruža nam mobitel. S druge je strane novi direktor HOC-a Željko Magdić.

– Tko ste vi i što hoćete?! Zar ne vidite da je zabranjen pristup? Ja sam direktor i bez moga znanja nitko ne smije dolaziti niti vi išta možete o Bjelolasici pisati – bio je oštar Magdić govoreći iz svog ureda koji se nalazi u Ogulinu.

Na našu ponudu da ga pri povratku sa Bjelolasice posjetimo i porazgovaramo odgovorio je:

– Najprije mi morate dati nalog po kojem ću vidjeti tko vas je i zašto poslao ovamo. Ako želite razgovarati, prije se trebate najaviti. Pa znate li vi da je HOC u procesu predstečajne nagodbe? Odlazite s Bjelolasice, inače ću zvati policiju – rekao je Magdić.

Ipak nastavljamo sa svojim poslom i krećemo u obilazak Vrela, malenog planinskog mjestašca kojem je posljednjih desetljeća HOC bio srce i duša.

– Otkad se Bjelolasica zatvorila, ovdje u mjestu je kao u pustinji. Mnogi od mojih susjeda radili su u HOC-u ili za HOC. Tako je bilo i kod mene. Tamo smo bili zaposleni ja, supruga i kćeri. Sad od toga nema ništa niti nam je itko rekao hoće li se uskoro nešto dogoditi – govori razočarano Perica Mamula koji je u Olimpijskom centru bio konobar.

– Nekad je ovdje bilo po 20-ak autobusa s turistima i 600-tinjak djece na školi u prirodi. Sportaši na pripremama samo su se izmjenjivali u apartmanima. Ljudi u Vrelu iznajmljivali su sobe jer ponekad u centru nije bilo slobodnih kreveta. Mogli smo prodati sir i rakiju, a danas od svega toga nema baš ništa. I sam sam imao saonice koje su vukli konji. Bila je to zimi posebna atrakcija. Konja imam i danas, ali nemam koga voziti. Bojim se da je ovo kraj nekadašnje Bjelolasice – kazao je Mamula.

Uz Olimpijski centar prije desetak godina počela je intenzivna gradnja kuća. Većina ljudi htjela je u Vrelu sagraditi svoju zimsku oazu neposredno uz skijaške staze. Neki su gradnju kuća i apartmana vidjeli i kao dobru poslovnu priliku za turizam. Danas su i ti objekti većinom pusti.

– Ne živim ja ovdje. Kuća je vlasništvo jednih vikendaša koji su me zamolili da im malo pospremim i naložim vatru. Vjerojatno će doći za vikend – rekla je Ljiljana Mamula koja je sa zatvaranjem centra također ostala bez posla.

– Otkad HOC ne radi, ni vikendaši ne dolaze često. Puno ljudi prodaje svoje kuće i apartmane. Ali tko će ih danas kupiti? I ja bih prodala svoju kuću kad bih mogla. Tko će kupiti nešto kad je u selu samo pet baba. Čula sam i da je zatvoren hotel u Begovu Razdolju – rekla je Lj. Mamula. Nešto dalje od centra Vrela živi obitelj Čavrag. Mnogi skijaši i zaljubljenici u Bjelolasicu sjećaju se njihova gospodarstva kao nezaobilazne točke na kojoj se kupovao nadaleko poznati sir proizveden po domaćoj recepturi.

– Proizvodnja sira bila je tradicija u našoj obitelji. Godinama su nam dolazili brojni turisti i kupovali naše proizvode. Bilo je to lijepo vrijeme. Mi smo i prije radili kao OPG, a zatim smo i prema standardima Europske unije uredili i registrirali siranu. No danas nema nikoga. Pokoji vikendaš koji navrati kao da je zalutao. Umjesto na Bjelolasici, sada sir pokušavamo prodati na tržnicama u Ogulinu i Rijeci – rekla je Dušanka Čavrag.

Tužne priče

Slične tužne priče imaju i brojni drugi žitelji Vrela i okolnih mjesta. Nakon požara koji je u siječnju 2011. progutao objekt u središtu naselja, kola su krenula nizbrdo. Nakon raščišćavanja požarišta dio radnika preusmjeren je u hotel Jastreb u Begovu Razdolju i u restoran Sabljaci.

No na kraju je većina njih ostala bez posla i otišla svojim kućama. Zanimljivo je da ni ta dva objekta, koja imaju izniman potencijal, nisu uspjela održati HOC na nogama. Hotel u jedinom hrvatskom naseljenom mjestu na visini većoj od 1000 metara, prema informacijama bivših zaposlenika, ponovno bi trebao otvoriti vrata tek 1. prosinca.

I restoran na ogulinskom moru, kako zovu jezero Sabljaci, daleko je od nekadašnjeg sjaja. Unatoč svemu neki stalni gosti vraćali su se na Bjelolasicu i nakon što je izgorio središnji dio kompleksa. Tako je naš proslavljeni trener Ivan Ivančić svoje diskaše dovodio na pripreme na planinski zrak. Spavali su u privatnom smještaju u kućama u Vrelu, a trenirali na terenima HOC-a. No danas na Bjelolasici nema ni njih.