Film “Dankinja” koji u četvrtak stiže u naša kina jedan je od onih koji ne izaziva suludu histeriju poput besmislenih “50 nijansi sive” ili precijenjenih nastavaka “Mad Maxa”, Jamesa Bonda ili “Ratova zvijezda”. Ovaj film nema fanove ni igračke, iza njega ne stoje industrija i šoping-centri, već čista umjetnost. I impresivna priča.
A priča “Dankinje” jedna je od pet koje su se našle u igri za poneki Oscar čime je Američka filmska akademija, koja dodjeljuje zlatne kipiće, kao rijetko kada do sada dobila priliku biti društveno angažirana kroz filmove koje je istaknula. Pet tema koje su u fokusu za ovogodišnji Oscar priče su o: transrodnim osobama, zatočeništvu, financijskoj krizi, pedofiliji i o budućnost čovjeka – a gdje drugdje nego na Marsu.
Film “Dankinja” jedini se iz ovoga društva nije našao među nominiranima za najbolji film. Šteta, jer u tom se društvu trebao naći ne samo zbog odlično isprepletene istinite priče o prvoj osobi koja je promijenila spol, nego i zbog mirnog, koloritnog i toplog prikaza danske umjetničke scene između dva rata te impresivne glume Eddieja Redmaynea koji za ovu ulogu apsolutno zaslužuje Oscar (iako ga neće dobiti jer je Oscar ove godine očito namijenjen Leonardu DiCapriju).
Odlična uloga mladog britanskog umjetnika usisala nas je u svijet slikara Einara Wegenera, feminiziranog ljepuškastog mladića koji je u braku sa slikaricom Gerdom. Ključni trenutak u filmu, ali i u Einarovu životu događa se kada njegovoj supruzi otkaže model pa Einar pristane odjenuti ženske čarape, cipele i suknju i pozirati svojoj Gerdi kao žena. U tom trenutku on otkriva svoju žensku dušu i postaje Lili, imitira ženske pokrete, manire, šminka se, a u svom dotjerivanju ide toliko daleko da uglavnom zasjenjuje ljepotu drugih žena oko sebe.
Njegovu rodnu transformaciju prihvaća i Gerda, ali ne i liječnici koji mu žele u glavi probušiti tri rupe kako bi ga izliječili (prema “recenzijama” ovog filma na nekim našim portalima, takvih “liječnika” imamo i danas). Rješenje pronađe u klinici u Dresdenu gdje se podvrgne prvoj promjeni spola u povijesti (bilo je 1930.). Iako su prognoze bile tanke, njegova želja da se oslobodi Einara i postane Lili bila je snažnija nego strah od smrti. Živio je samo nekoliko sati nakon operacije, ali njegova hrabrost i želja da postane ono što u dubini svoje duše osjeća danas su inspiracija cijelom pokretu transrodnih osoba u svijetu.
Strašan i divan
Zastrašujući, ali ujedno i predivan, vjerojatno i najbolji film od svih u ovogodišnjoj oscarovskoj konkurenciji, jest “Soba”. Priča je to o modernom zatočeništvu i upozorenju da nismo ni svjesni koliko je ljudi diljem svijeta, iz različitih razloga, zatočeno, zaključano, skriveno od društva u nekom tamnom kutku, i kako se u tim malim svjetovima, okovanim kineskim zidovima, rađaju djeca koja odrastaju bez spoznaje o vanjskome svijetu.
Sjećate li se austrijskog monstruma Fritzla? Ili slučaja Natashe Kampusch? Ovaj film upozorava da takvih monstruma i danas ima posvuda i da je sudbina nestalih ljudi, najčešće žena ili djece, počesto u rukama luđaka koji ih drže zaključane u podrumima i godinama iscrpljuju njihove umove i tijela. U jednom od prvih kadrova “Sobe” vidimo predivnog dječaka Jacka kako slavi peti rođendan. Kosa mu je do polovice leđa i jasno je da ga majka Ma (Brie Larson, osvojila je Zlatni globus, trebala bi i Oscar) nikada nije šišala.
Ubrzo spoznajemo da su njih dvoje suočeni sa životom u klaustrofobičnom prostoru od petnaestak kvadrata, te da mali plavokosi Jack i ne zna za svijet izvan ove kutije. Njih dvoje navečer posjećuje stari Nick koji im donosi namirnice i liježe u krevet s majkom koja mu ne dopušta da vidi Jacka. A Nick je zapravo američka verzija Fritzla: još prije sedam godina na prijevaru je zatočio Ma u kolibu, silovao je i ona je u izoliranoj kolibi, zaključana, rodila sina. Mogućnost bijega ne postoji jer su njih dvoje slabi i iscrpljeni, a kad bi i uspjeli svladati Nicka ne bi mogli otvoriti vrata jer je osigurana šifrom koju samo on zna. Jednog se dana Ma ipak dosjeti kako će prevariti svog tamničara i pred njima se na polovici filma otvara svijet. Ma se sada na slobodi suočava s nekoliko ozbiljnih pitanja, a najvažnije je ono nije li starom Nicku trebala dati svoje dijete kad se rodilo da ga odnese u bolnicu kako bi se za njega netko pobrinuo i kako ne bi odrastalo u takvim okolnostima. Suočavamo se s još jednim važnim pitanjem: koliko trebamo vjerovati ljudima? Ma u trenutku rastrojstva, nakon teškog privikavanja na slobodu, tijekom jedne od svakodnevnih svađa zamjera svojoj majci: da me nisi cijeli život učila da su ljudi dobri i da im beskrajno vjerujem, nikada ne bih pošla za starim Nickom koji mi se žalio da mu treba pomoć. U gotovo biblijskoj sceni pred kraj filma mali Jack odlučio se ošišati (on poput biblijskog Samsona vjeruje da mu je u kosi snaga) i šalje svojoj majci u bolnicu kosu da joj pretoči svoju snagu.
Treća je priča nešto posve drugo, pripremio nam ju je stari majstor SF-a Ridley Scott filmom “Marsovac”. Mars je oduvijek bio ep, fascinacija, ali očito i znanstvena lokacija na koju će čovjek jednoga dana preseliti. Scott otvara pitanja koja nas itekako zanimaju: dobro, a što kad jednoga dana čovjek dođe na taj Mars, kako će tamo živjeti? U ovoj priči posada na Crvenom planetu prisiljena je navrat-nanos pobjeći s njega suočena sa snažnom pješčanom olujom u kojoj se izgubi član posade Mark Watney (uobičajeno osrednji Matt Damon – Ridley Scott potvrđuje “talent” da zanimljive uloge dijeli osrednjim glumcima). I dok se ostatak posade, uvjeren da je Mark mrtav, vraća na Zemlju, on ostaje sam na planetu i shvaća da je postao prvi Marsovac.
Resursi su mu oskudni, ali njegovo poznavanje agronomije ga spašava: život produljuje sadnjom krumpira, jedine namirnice koju je imao, a koja je sposobna iz ploda razviti novu biljku. Njegova kupola s vrtom je impresivna: smislio je način na koji će uz pomoć izmeta bivših kolega dati hranu svojim biljkama, ali i kako će taj svoj vrt navodnjavati. Filmska je industrija kroz povijest često davala dobre ideje znanstvenicima i inovatorima, tako ni ideja ovog filma nije besmislena (besmislena je samo odluka da se ovom filmu dodijeli Zlatni globus u kategoriji mjuzikla ili komedije).
Hrabri novinari
Za četvrtu priču, “Okladu stoljeća”, potrebno je solidno poznavanje financijsko-burzovnog rječnika. No i s tanjim znanjem priča vam je jasna: vrti se oko nekolicine ljudi koji su namirisali financijski kaos na Wall Streetu i praktički se kladili da će doći do kraha: u to su uložili stotine milijuna dolara. No krah nisu dočekali nasmijani, dapače, shvatili su da je sustav iskvaren u samoj srži i da neće stradati ni pohlepni bankari, ni burzovni mešetari, nego isključivo obični ljudi.
Stoga nimalo ne šokiraju činjenice na kraju filma da je osam milijuna Amerikanaca nakon krize koja je kulminirala 2007. ostalo bez posla, a šest milijuna njih bez krova nad glavom. Istodobno, samo je jedan bankar završio iza rešetaka, dok su si ostali podijelili goleme bonuse, unatoč debaklu, a sve su im platili obični Amerikanci. U priči briljira Christian Bale kao ekscentrični menadžer koji voli death metal i ozbiljan je kandidat za Oscar za sporednu mušku ulogu.
Na koncu, peta priča, ona iz filma “Spotlight”, bavi se razotkrivanjem prikrivanja pedofilije u bostonskoj katoličkoj crkvi. U lokalnom listu Boston Globe četveročlana ekipa rubrike Reflektor, koja se bavi isključivo istraživačkim novinarstvom, prikuplja dokaze da je kardinal Bernard Law štitio zlostavljače djece: čak 90 svećenika. Film se ne bavi osudom Crkve ili vjernika, već isključivo zlostavljača, ali otvara jednu zanimljivu tezu: naime, jedan psiholog, koji je pomagao novinarima u razotkrivanju spirale pedofilije, iznio je zanimljivu tezu o efektu celibata.
On naime tvrdi da se oko 50 posto katoličkih svećenika ne drži celibata te da je većina njih taj zavjet prekršila u klasičnom seksualnom odnosu sa ženama. No kako su se zavjetovali na celibat, među njima je stvoren i svojevrstan kult šutnje. A kako šute o klasičnim seksualnim odnosima, taj se kult šutnje prenio i na seksualne zločine. Sve bolji Mark Ruffalo ističe se kao najbolji dio glumačke ekipe.
Nažalost, neće se svi ovi filmovi okititi Oscarima jer se čini da je većina kipića namijenjena solidnom ali nevažnom “Povratniku”. Ali kad bismo na vagu stavili oskarovce i ove druge, baš ti drugi debelo bi prevagnuli. •