Svaki put kada je vlada u Irskoj smanjila neki porez, gospodarstvo te otočne države skočilo je, i to na temelju proizvodnje i inovacija. Iako su predstavnici te Hrvatskoj sklone zemlje u nekoliko navrata hodočastili u Zagreb ne bi li na nas prenijeli tu “tajnu velike moći”, hrvatski političari, čini se, uporno vjeruju da će im povećanje poreza omogućiti da i dalje drže oči zatvorene pred problemom i održavaju status quo.
Taj status quo znači da neće raditi prave reforme i kako neće smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru ni dirati u “stečena prava”, iako je jasno da smo tek nekoliko mjeseci udaljeni od takvog scenarija. Od početka krize, odnosno slavne rečenice Ive Sanadera “Mi smo u banani”, politika, bilo HDZ-ova bilo SDP-ova, sistemom pokušaja i pogrešaka igrala se poreznim sustavom. Konstantno je bilo jedino to da se povećavao javni dug. Udvostručio se u odnosu na kraj 2008. već negdje oko ožujka 2013., a do kraja te godine dosegnuo je gotovo 220 milijardi kuna. Gdje je Hrvatska utrošila 124 milijarde kuna? Na investicije nije, jer se u godinama krize u proračunu rezalo najviše na poziciji kapitalnih projekata, što je najjednostavnije rješenje. Nije se trošilo ni na rasterećenje građana ni na gospodarstvo jer je većina poreza podignuta. Trošilo se na “milovanje” prenapučenog i usporenog državnog sektora i održavanje prava koja su za našu realnost nerealna.
Jedan od uglednijih poduzetnika nedavno je za Večernji list izjavio da u Hrvatskoj nitko ne bi trebao voziti mercedes jer za njega nema “kalkulacije”. U krizi koja je odnijela 13% standarda građana apsurdno je da se još jedino država vozi u mercedesu!
sanaderu se sudi a, šta je s ostalima? u dvije godine udvostruciti vanjiski dug koji se skupljao 25 g je ništa drugo nego veleizdaja....pogotovo kad se zna da narod od tog zaduženje nema ništa osim rata kredita koje mora vracati...zašto se i sad državner institucije ne pozabave pitanjem gdje je taj novac? ili se to u ovoj državi ne smije?