Kako je dobro biti demograf. Bez ikakve dvojbe to je najatraktivnije zanimanje jer nitko točno ne zna što radiš, nemaš nikakve odgovornosti za ono što se u društvu zbiva, nitko od tebe ne traži rješenja, a svi te potežu za rukav i pitaju za mišljenje. Demografa i demografije pun je eter, što je obrnuto proporcionalno situaciji s brojem stanovnika. Zaključno bi se reklo da, što je više demografije, sve je manje Hrvata. Ali, naravno, to je anegdotalna verzija drame za koju je pozornica pripremljena još početkom demokratskih promjena koje su, očito, i dovele do demografskih radikalnih mijena. Zato odmah treba razjasniti; iz ove države ne odlaze Hrvati, nego odlaze radnici.
A odlaze iz vrlo jednostavnog razloga – rad i njegova cijena su obezvrijeđeni. Stoga su jezivo licemjerna sva odvratna naricanja hrvatskih vlastodržaca nad “demografskom” sudbinom naroda kojem je oduzeto pravo da se bori za cijenu svog rada. Vlast se početkom ‘90-ih nesumnjivo i nedvosmisleno stavila ne samo na stranu nego i u službu kapitala. Sve što se odvijalo na socijalnom planu, svaki socijalni zahtjev ili podsjećanje na prava radnika kurvinski je proglašavano socijalizmom, komunizmom i na kraju jugoslavenstvom, determinirajući tako socijalno u retrogradno, protunacionalno i antidomoljubno. Kapital je odjednom postao temelj hrvatstva, preduvjet bez kojeg nema ni domovine ni demokracije, a rad u njegovu korist i izlasci mu ususret radikalizirali su i sam kapitalizam do točke u kojoj se on više nije morao brinuti o socijalnoj ravnoteži kroz poštovanje društvenih finesa u dijalogu i kompromisima.
S jedne strane kapital, eufemiziran u poduzetništvo, postao je budućnost, a s druge su se nalazile mračne sablasti prava radnih ljudi i građana ogađeni kroz vulgarizaciju nikad dosegnutog socijalizma. Naravno da je bilo neminovno da kapital oslobođen stega i obzira mora ogresti u pljački, naravno da je bilo neizbježno da politički okvir, opterećen prekomjernom arbitrarnom moći i naoružan visokokalibarskim domoljubljem, mora ogresti u korupciji, naravno da je bilo logično da radnik, prikliješten tim dvjema polugama institucionaliziranog bezakonja, završi u inozemstvu. Bilo je samo pitanje vremena. Politika je dignula glas tek onda kada se kapital osjetio ugroženim budući da je sva mudrost upravljanja primitivnog, neprosvijećenog, nasilnog i pobjesnjelog hrvatskog menadžmenta počivala na odstrelu ljudi i snižavanju cijene rada.
Želimo li biti potpuno otvoreni, izrabljivanje radnika pod visokim pokroviteljstvom Pantovčaka i obje strane Markova trga trajalo je godinama i nitko se nije pretjerano brinuo zbog povremenih upozorenja, nekih bljeskova prosvjeda jer tu je ionako bila spremna hrvatska policija da zaštiti naciju od anacionalne gladi. Ljudi su trpjeli sve tiše i tiše, ali umjesto da se do kraja pokore i mire, počeli su odlaziti. Društveni rascjepi bivali su sve veći, nedostatak ljudske supstancije u društvu se počeo osjećati ne samo brojčano nego i puno konkretnije, na tržištu rada, i onda odjednom hop, gle čuda, svi se počnu lupati u svoja domoljubno dlakava prsa i govoriti kako toj pošasti trebamo stati na kraj. U sjajnoj reportaži kolegice Marine Borovac iz Irske sva filozofija hrvatskog demografskog trenutka sažeta je u konstataciji jedne majke: “Sada kada živim i radim u Irskoj, konačno mogu svoju djecu odvesti na ručak u restoran!”
Ova rečenica sadrži kolosalan poraz suvremene hrvatske države, ona ne može više ogoliti, no što je ogolila odvratnost poltronskog političkog sustava i nezasitan kanibalizam kapitala, ona je sve naše političko-poduzetničke demone svela na njihovu pravu mjeru; utvare koje su stotine tisuća djece spriječile da odrastaju normalno. Zato su sva lupetanja o demografiji vanjska manifestacija beskičmenog zla jer stvar je jednostavna. Želite li zadržati radnike, povećajte im plaće, prestanite ih izrabljivati i tretirati kao taoce nepostojećeg patriotizma, prestanite na njihovim glavama graditi planove rasta profita i prestanite sve to na vrijeme ili će doći trenutak kada će vam netko razbiti tu zadriglu njušku!
Ljudi odlaze tražeći bolje, a kako je tome tako plebiscitaran bijeg iz hrvatskog sna, pravi je pokazatelj koliko je ovdje loše. Ni jedan statistički BDP ne može nas uvjeriti u suprotno. Kada politika odluči promijeniti pravila igre, kada u samoj srži odluči vratiti sistem da postoji i djeluje u korist radnika, kada se budu stvorili uvjeti da majka-radnica u Hrvatskoj svoje dijete može kad god poželi odvesti u restoran na ručak ili na večeru, ili i ručak i večeru, onda ćemo znati da živimo u sustavu kojem nacija nije tek paravan za drumske razbojnike i njihove jatake u vlasti. Da sam netko od njih, umro bih od srama jer upravljam zemljom iz koje mi moji ljudi odlaze zato što djecu ne mogu odvesti na ćevape.
Samo stid i čestitost ne stanuje u državnom vrhu, racionalnosti, mudrosti i znanja nema u poslovnom vrhu, solidarnost je ubijena u društvu, a duga cijev, prislonjena na sljepoočnicu svake kritike, postalo je hrvatstvo. U patriotskoj pastorali ostaju još samo budale, taoci i lovokradice. I da, naslov nema veze s tekstom. Ali to je ionako postalo uobičajeno za moderno novinarstvo koje je otišlo u materinu, a kad je priču počelo tretirati kao robu, onda se dogodilo ovo...