Od ‘umjerenih’ Šareca i Cerara za Hrvatsku je bolji ksenofobni i radikalni Janša

Postoji tisuću razloga zbog kojih bi Hrvatska i Slovenija trebale imati dobre međudržavne odnose i baš nijedan razlog zbog kojeg bi ti odnosi trebali biti loši. U povijesti su bile uvijek sa sličnim ili identičnim interesima, kako u Austro-Ugarskoj Monarhiji tako i u prvoj i drugoj Jugoslaviji, što se potvrdilo i potkraj osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća kada su Zagreb i Ljubljana na put osamostaljenja krenuli istodobno i koordinirano Nikad u povijesti između Hrvatske i Slovenije nije bilo ozbiljnijih sukoba.

Hrvatska i Slovenija danas dijele članstvo u EU i NATO-u, a Slovenija je za Hrvatsku najvažnija susjedna zemlja. Kada je riječ o gospodarstvu, Hrvatska i Slovenija su jedna drugoj važne gospodarske partnerice. Slovenija je Hrvatskoj treći po veličini trgovinski partner, a Hrvatska Sloveniji četvrti. Slovenski građani posjeduju u Hrvatskoj i oko 150 tisuća nekretnina. Zato je najava novog predsjednika Zorana Milanovića o partnerskim odnosima sa Slovenijom posve logična i opravdana. Iako u kampanji nije puno obećavao, o dobrim odnosima sa Slovenijom govorio je u gotovo svim svojim predizbornim govorima, zauzimajući se za strateško partnerstvo. Milanović, međutim, nije ponudio nikakav prijedlog ili plan o tome kako poboljšati odnose s Ljubljanom koji su, kao što se zna, već godinama u slijepoj ulici zbog neriješenog graničnog i arbitražnog spora.

Kako doznajemo iz izvora bliskih novoizabranom hrvatskom predsjedniku, Milanović trenutačno nema nikakav konkretan plan podizanja hrvatsko-slovenskih odnosa na višu razinu. Njegove predizborne izjave, kako nam je objašnjeno, valja shvatiti kao znak dobre volje, ali i uvjerenja da i na drugoj strani postoji takva volja, iako je slovenska politika trenutačno u lošijoj poziciji i trebat će joj više hrabrosti za takav iskorak jer se plaši reakcije vlastite javnosti.

Slovenska politika prema Hrvatskoj ovih je dana doživjela još jedan težak udarac kada se Sud EU u Luxembourgu proglasio nenadležnim za slovensku tužbu protiv Hrvatske zbog nepoštivanja arbitraže i pritom je potpuno prihvaćena hrvatska argumentacija u tom sporu. Kako je Milanovićevu najavu partnerskih odnosa sa Slovenijom shvatio politički analitičar Žarko Puhovski.

Sanader ih želio zaobići

– To je toliko neozbiljno u sadašnjoj situaciji da on sigurno mora imati neke informacije koje mi nemamo jer valjda zna što govori. U realnoj je situaciji to cinična formulacija, iako ne mislim da je Milanović ovaj put bio ciničan. Čini mi se da je on to zaista mislio. E sad, je li to samo odraz njegovih želja ili rezultat nekih razgovora i stoji li nešto iza toga, mi to u ovom trenutku ne možemo znati – komentira Puhovski.

Svi slovenski mediji prenijeli su Milanovićeve izjave, reagirajući na njih iznimno suzdržano, baš kao i slovenska politika. Milanović je u slovenskoj javnosti zapamćen kao političar u čijem se mandatu Hrvatska nakon arbitražnog skandala povukla iz arbitražnog sporazuma. Skepsi na slovenskoj strani pridonosi i najava da će Milanovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost biti bivši šef SOA-e Dragan Lozančić, koji je, kako smatraju u Ljubljani, odgovoran za prisluškivanje slovenske arbitražne agentice i arbitra, što je hrvatska strana iskoristila za torpediranje arbitražnog sporazuma.

Slovenski analitičar i bivši diplomat Borut Šuklje, jedan od najboljih slovenskih poznavatelja hrvatsko-slovenskih prijepora, smatra da je svaka najava boljih odnosa među susjednim državama dobra, a ako je neposredno prije svoje pobjede najavi novi predsjednik države, onda je takva najava i politički značajna.

– I baš tu nastaje teškoća jer Milanović zna o čemu govori. Zbog toga sam u vezi s njegovom najavom suzdržan. Uz to sam gotovo uvjeren da je posljednji hrvatski državnik koji je imao dovoljno političke snage da to doista i provede bio Ivo Sanader. Na susretu Sanadera s tadašnjim slovenskim predsjednikom vlade Janezom Janšom, na Bledu potkraj kolovoza 2007. godine, dogovoreno je da će se pitanje granica prepustiti međunarodnom arbitražnom sudu – navodi Šuklje, koji u svojoj analizi ipak nije posve precizan.

Naime, Sanader i Janša postigli su na Bledu “načelnu suglasnost” o rješavanju graničnog spora pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, kako je to Hrvatska otpočetka tražila, a ne pred međunarodnim arbitražnim sudom. Međutim, Bledski sporazum Sanadera i Janše nikad nije zaživio s obzirom na to da su ga slovenska javnost i politika dočekali na nož, slično kao nekoliko godina prije sporazum Račan – Drnovšek u Hrvatskoj.

Šuklje tvrdi da je tada bila prihvaćena i sugestija Vatikana da arbitražni sud presudi po načelu pravednosti, ex aequo et bono. Nakon toga je, tvrdi Šuklje, Sanader svoju političku snagu počeo koristiti na drugi način. Po njegovim riječima, Sanader je želio zaobići Sloveniju i odrediti državnu granicu po svojim željama. Iz Zagreba su, dodaje, u Bruxelles i najvažnije europske gradove počeli putovati falsificirani i prerađeni dokumenti i zemljovidi, koji su prejudicirali granicu ponajprije na moru.

– Zbog toga je kasniji sporazum o arbitraži, što su ga potpisali Jadranka Kosor i Borut Pahor, odredio uklanjanje svih jednostranih dokumenata kojima je Hrvatska prejudicirala granicu. Službeno je to potvrdila i premijerka Kosor u pismu tadašnjem predsjedniku švedske vlade Frederiku Reinfeldtu 11. rujna 2009. U pismu se u ime RH obvezala da dokumenti i karte što ih je Hrvatska slala u Bruxelles i koji prejudiciraju granicu nemaju nikakva učinka i nikakve važnosti pred bilo kojim sudskim ili arbitražnim tijelom.  Bio je to ozbiljan udarac hrvatskoj političkoj doktrini o uspostavi dominantnog položaja na Jadranu, koji je bila spremna dijeliti samo s Republikom Italijom – ocjenjuje Šuklje ističući da mu je odmah bilo jasno da Hrvatska neće prihvatiti nikakve odluke međunarodnog arbitražnog suda.

Šuklje tvrdi da se na hrvatskoj strani već potkraj 2009. počeo tražiti izlaz kako bi se rješavanje graničnog spora ponovo prenijelo s međunarodne na međudržavnu razinu. I onda ponovno, po tko zna koji put, početi pregovore i pred sam kraj ih prekinuti.

– Milanović je tada bio u opoziciji. Potkraj listopada 2009. Jadranka Kosor najavila je da će sporazum o arbitraži poslati u Hrvatski sabor. Milanovićev odgovor bio je kratak. S premijerkom Kosor nije želio imati kontakta zato što je sporazum o arbitraži pogreška zbog odredbe prema kojoj sud mora odlučiti i o točki dodira slovenskog mora s međunarodnim vodama i jer nijedan jednostrani dokument donesen poslije 25. lipnja 1991. za sud nema nikakvog značaja. Milanović je ubrzo postao predsjednik Vlade i s Janšom je 11. ožujka 2013. potpisao memorandum kojim se u ime Hrvatske obvezao da će država zamrznuti sve sudske postupke protiv Ljubljanske banke Zagreb i da će memorandum unijeti u hrvatski pravni red. I ponovno se nije dogodilo ništa, osim što je Slovenija ispunila sve svoje obveze i odmah ratificirala ugovor o članstvu Hrvatske u EU. Potkraj srpnja 2015. Milanović je tražio da Hrvatska jednostrano raskine sporazum o arbitraži. Sada je novi hrvatski predsjednik izrazio dobru namjeru i dobre želje – objašnjava Šuklje.

Ovih je dana u intervjuu za Večernji list bivši slovenski predsjednik Milan Kučan označio Milanovića kao glavnog krivca zbog kojeg nije ratificiran sporazum o razgraničenju na moru što su ga 2001. parafirali tadašnji premijeri Račan i Drnovšek. Puhovski smatra da je riječ o “veoma čudnom” istupu bivšeg slovenskog predsjednika, potvrđujući da taj intervju treba shvatiti kao pokušaj neutralizacije Milanovićevih najava.

Histerična desnica

– Kučan je čovjek koji obično kaže manje nego što zna, a ne više nego što zna. Prema mojim informacijama, Milanović u to vrijeme nije bio ni približno toliko važan da je doista mogao sabotirati Račanov dogovor s Drnovšekom ili utjecati na to da se taj sporazum sabotira. Razlog takvog istupa vjerojatno se krije u činjenici da sukob Janša – Kučan u Sloveniji još traje i da se Kučan već priprema na mogućnost koja se njemu možda čini strašnom, da Janša s hrvatskom stranom možda dogovori nešto što slovenski političari koji pripadaju njegovu krugu nisu uspjeli učiniti. To bi Kučan teško podnio – upozorava hrvatski analitičar.

Puhovski se referira na trenutačnu političku krizu u Sloveniji i mogućnost da lider slovenske opozicije Janez Janša, nakon nedavnog pada vlade Marjana Šareca, uspije okupiti alternativnu parlamentarnu većinu i formirati novu vladu. Za razliku od dosadašnje vladajuće koalicije u Sloveniji, koja je – kao i sve lijevoliberalne koalicije u toj zemlji u posljednja dva desetljeća – bliska s Kučanom, Kučan je za Janšu arhetipski protivnik i moćnik koji iz pozadine upravlja svim ključnim političkim i financijskim procesima u Sloveniji. Janša jedini u Sloveniji donekle odstupa od dugogodišnje slovenske politike prema Hrvatskoj, koja se uglavnom svodila na blokade, prijetnje i ucjene. Janša smatra da Slovenija ne smije blokirati ulazak Hrvatske u Schengen.

Puhovski smatra da je slovenska blokada Schengena najbolji dokaz da je nacionalizam u Sloveniji protiv slovenskih nacionalnih interesa, jer je hrvatski ulazak u Schengen i pomicanje schengenske granice prema jugu i istoku Hrvatske u nacionalnom interesu Slovenije. Janša je, baš kao i Milanović, od samog početka bio skeptičan prema arbitraži, a arbitražnu odluku smatra nepovoljnom za Sloveniju. Uvjeren je da bi Slovenija u izravnim pregovorima sa Zagrebom mogla izboriti povoljnije razgraničenje, a upravo to cijelo vrijeme nakon napuštanja arbitraže predlaže i hrvatska strana.

Sam predmet hrvatsko-slovenskog graničnog spora, smatra Puhovski, toliko je besmislen i beznačajan da je sramota i za Sloveniju i za Hrvatsku. Paradoksalno je i to da bi Janša, koji posljednjih godina nastupa s ultranacionalističkih, ksenofobnih pa i rasističkih pozicija, za Hrvatsku bio bolje rješenje od “umjerenih” Šareca ili Cerara.

Komentirajući Janšinu političku transformaciju od socijaldemokrata do ksenofoba, Puhovski se prisjetio zajedničkih sastanaka s Janšom iz druge polovice osamdesetih: “Janša je na svim sastancima, u duhu dogmatskog marksizma, govorio o radu i kapitalu kao najozbiljnijem pitanju, a kasnije je postao desničarski političar. Njemu se događa ono što se potkraj šezdesetih dogodilo staroj ljevici, kada ju je pretekla nova ljevica. Današnju staru desnicu pretekla je nova desnica, i to na njezinu vlastitom terenu, i oni osjećaju da se događa veliko preslaganje i histerični su”.

Dolazak takvog političara na vlast, paradoksalno, daje veće šanse za rješavanje hrvatsko-slovenskog graničnog spora. Odnos Milanovića i Janše, bez obzira na to što će jedan biti u predsjedničkoj, a drugi, možda, u premijerskoj poziciji, opterećuje nerazriješeni spor oko provedbe memoranduma iz Mokrica, na što upozorava i Šuklje, iako Puhovski ne misli da bi to moglo biti veliki problem. Milanović, objašnjava Puhovski, nema problem komunikacije s politički udaljenim akterima: “On ima najviše problema sa svojima, ljevičarima i socijaldemokratima, dok desničarima lako plasira svoje suverenističke priče. Njihova ideološka udaljenost, u slučaju Milanovića i Janše, paradoksalno, olakšava njihovu eventualnu komunikaciju”.