Od Ženeve preko Sarajeva i Kijeva do Washingtona u mjesec dana

Putovanje je uspoređivanje, svoje i znanih zemalja s onima koje tek upoznajemo, uspoređivanje predodžbe – stvorene na temelju literature, filmova, viđenih reportaža ili tek svakodnevnih, uglavnom površnih vijesti – i susreta sa stvarnošću. Dio i najudaljenijeg svijeta je ponekad upravo onakav kakav sam zamišljao, a najbliži kutci za koje sam pretpostavljao da ih poznajem otkrili su mi nove vidike i spoznaje. Na ukrajinskim svibanjskim, dakle postmajdanskim predsjedničkim izborima naslušao sam se „gotovih“ rješenja (iz rukava analitičara i političara) jedne od najvećih kriza nakon pada Berlinskog zida i hladnoga rata. Slično se govorilo i na ljetnom zasjedanju Parlamentarne skupštine OESS-a u Bakuu. Svi recepti Zapada dijeljeni Ukrajincima prije, za i neposredno iza Majdana neslavno su propali jer se podrška cjelovitosti Ukrajine svela uglavnom na verbalnu ekvilibristiku pa je i stvarno približavanje Europskoj Uniji postalo tek zamagljivanje hude stvarnosti. Na kraju će pragmatizam (čitaj; nasrtaj kapitala) u potpunosti potisnuti zdravi idealizam Majdana. A Majdan je provociran, ne treba smetnuti s uma, (i) izvana. Nakon što je za predsjednika izabran Petro Porošenko, vlasnik čokoladne industrije, jedan od ukrajinskih oligarha, Ukrajina je suočena s još većom krizom koja se neće smanjiti ni izborom novoga parlamenta – pokazalo se – neočekivana sastava. Prijelaznog predsjednika Vlade, energičnog, prema Kremlju i Vladimiru Putinu oštrog Arsenija Jacenjuka prije izbora za parlament smatrali su epizodistom a Porošenka proglašavali sveopćim gazdom. Te se prognoze, srećom, nisu obistinile. Jacenjuk i stranački drug Oleksandr Turčinov, prijelazni šef Verhovne rade (parlamenta) sa svojom su Narodnim frontom osvojili gotovo koliko i Porošenko.

O tome da će novi predsjednik Ukrajine nakon parlamentarnih izbora držati sve uzde vlasti u svojim rukama slušao sam i u kuloarima jesenskog zasjedanja OESS-a u Ženevi, koja je, kao i Baku, imala odnose Ukrajine i Rusije kao središnju temu. Na jednoj strani bili su Rusija i nekoliko njenih satelita a na drugoj svi drugi. Upravo su ženevske rasprave pokazale da je rezolucija iz Azerbajdžana mrtvo slovo na papiru, na čije zaključke moćni i sve iracionalniji Putin reagira podsmijehom.

Na pitanje: „Kojim će Zapad konkretnim potezima reagirati na rusku okupaciju dijela Ukrajine (aneksiju Krima)?“ – nije bilo i dan danas nema odgovora. U vrijeme netom završenih parlamentarnih izbora u Kijevu sam u razgovoru s diplomatima više puta čuo kako će – ipak – kapital omekšati stavove Zapada prema Rusiji. Na što Putin, jasno, računa, jer ni njemu ne odgovaraju sankcije.

A što će dobiti Ukrajina, što će dobiti Ukrajinci? Hoće li se uskoro početi pregovarati o mirnoj reintegraciji Dombasa (oblasti Donjecka i Luganska) te povratku Krima u teritorijalno pravni poredak Ukrajine?  

Uostalom, za to postoji model, i to onaj hrvatski, kojim je mirnim, diplomatskim putem reintegrirano Podunavlje. Zbog čega Hrvatska ne ponudi i rješenje i posredništvo? Zbog čega Hrvatska ne ponudi i svoje ljude koji su se izvještili i mogu se smatrati ekspertima?! Osim što poput pudlice pokorno, sluganski sluša Bruxelles i Washington, što radi hrvatska diplomacija, točnije – Ministarstvo vanjskih i europskih poslova?! To su nas pitali i u Kijevu, i u Ženevi, i u Bakuu, ali i u Washingtonu. Odgovor je jasan; Hrvatska nema svoju, samostalnu, proaktivnu vanjsku politiku. Po čemu se onda trebaju ravnati veleposlanici, konzuli, diplomati, saborski zastupnici ili ministri kada se (službeno) upute u svijet? Koja i čija stanovišta trebaju zastupati i kako se, primjerice, odnositi prema prijateljskoj Ukrajini koja očekuje jasnu, nedvosmislenu i djelotvornu reakciju?!

Što su, uostalom, donijela prepucavanja ruskih i ukrajinskih oesesovaca u Ženevi osim još jedne verbalne podrške?! U isto vrijeme dok se u Kijevu – a da ne govorim o istočnim dijelovima Ukrajine – osjeća u zraku nespokoj i strah u ono što može donijeti sutra, isti onaj Zapad koji je i te kako poticao događanja na Majdanu, živi uobičajeno, mirno, prezirući politiku i političare. Zato je u Švicarskoj posao političara nepopularan, u odnosu na druge javne ili dobro plaćene, menadžerske poslove u potpunosti marginaliziran. U Ženevi, kao ni u drugim dijelovima Švicarske, nije pristojno razglabati o politici, a još ne nepristojnije to raditi u društvu, u restoranu, na proslavi rođendana ili kakvom pikniku. Politika se zaobilazi u velikom krugu. Gotovo da je u karanteni, poput kakve kužne bolesti.

Ali nije tako ni u Kijevu, ni u Zagrebu pa ni u Sarajevu ili čitavoj BiH, u koju sam krenuo, na opće izbore, nakon Ženeve, na čijem se jezeru, u prekrasnim vilama i preuređenoj obali odvija život neprispodobiv s onim u Bosni i Hercegovini. Vlasnici vila na Ženevskom, iza Blatnog jezera najvećem jezeru u Srednjoj Europi, nisu – uglavnom – političari već liječnici, profesori, umjetnici, menadžeri, poduzetnici, obrtnici, novinari... Najbogatiji ljudi u BiH su, naravno, političari, ili tajkuni koji se bave – iz „sigurnosnih“ raloga – politikom. I svi su oni, ili gotovo svi, do lakata u korupcijskim, kumovskim, stranačko-mafijaškim, trgovačkim aferema. Ovdje se – kao i u Hrvatskoj, da se mi ne bi smo slučajno počeli busati u prsa junačka – i vjerske vođe jasno ne samo politički opredjeljuju već i aktivno agitiraju. Vražji su, naravno, uvijek oni drugi. Na putu od aerodroma do hotela toliko je plakata da čovjeka zaboli glava od šarenila, (uglavnom nesuvislih) poruka i slogana te faca koje krčme političkim i drugim prostorima ohoho godina. Ljudi su to i partije koje su nakon rata od BiH napravile kaotičnu zemlju. U tome im je svesrdno pomagala međunarodna zajednica. Zapravo, nakon što je sjeme zla posijano devedesetih, u Daytonu je to zlo legalizirano i uredno dvadesetak godina timareno. Za bilo kojeg sam političara pitao: „Hoće li proći na izborima?“ – odgovor je glasio: „Ako ne prođe, hapsit će ga!“ I svi kojima je narod predviđao ili priželjkivao apsanu, prošli su. I spasili se. Mnogi se nadaju; tek privremeno. Ali ta privremenost, govore mi drugi, traje već više od dva desetljeća.

Kako to da su političari koji se nikad nisu bavili ničim drugim nego politikom kao brod puni para?! Otkud im vile? Otkud im stanovi, kuće, vikendice, stanovi u Zagrebu, u Beogradu ili nekim drugim bjelosvjetskim metropolama?! Otkud im para za automobile koje svojim plaćama ne mogu zaraditi deset godina?! Opljačkali su narod. Udruženi. U pljačkama im nisu bile otegotne okolnosti tričarije poput partija, etničke ili vjerske pripadnosti.

Postoje dijelići Sarajeva i BiH, Kijeva i Ukrajine slični ženevskom ili washingtonskom, georgetownskom mondenom svijetu, ali većina, dakle - raja po egzistencijalnim je neslobodama sličnija Amerima koji se hrane na točkice, bonove (njih 16 milijuna) ili onim Amerikancima koji žive ispod granice siromaštva (46 milijuna, uglavnom bijelaca).        

Ukrajinski i bosanskohercegovački tajkuni obogatili su se kroz noć i sada, obzirom na način kojim su stekli bogatstvo, žele si osigurati život na slobodi. To im može pružiti jedino vlast u vlastitim rukama. Onoliko koliko je u Švicarskoj nepopularno biti političar, toliko je in biti političar u Ukrajini, Hrvatskoj ili u BiH. Političari su u Ukrajini, u BiH ali i, ruku na srce, u Americi, zvijezde. Ponekad jednako velike poput glumaca ili sportaša, ali s tom razlikom što zarađuju znatno manje od Toma Cruisea, Johnnyja Deppa, Roberta Downwya, Jerryja Seinfelda (težak je gotovo milijardu dolara), Tigera Wooda, Kobea Bryanta ili LeBrona Jamesa.

U kampanji za parlamentarne izbore u (čini mi se) 2007. Vesni Pusić su prigovarali da se retuširanjem na plakatu vratila u studetske dane, što ni njoj, a ni stranci, nije donijelo neke velike koristi. U BiH kao da su se fotografi trudili što veći broj političara postarati ili su ih fotografirali u pijanom stanju. Toliko loših plakata nisam nikad nigdje vidio. U Srednjoj Aziji je bilo, istina, najviše kiča na plakatima velikih, voljenih i mudrih vođa ali nigdje toliko fotografskog smeća kao u BiH. Na svakom drvetu, na svakom rasvjetnom stupu, na svakom plotu, u gotovo svim izlozima dućana, po nekoliko plakata. Neki su na stupovima toliko visoko da ne razaznajete tko je na plakatu a kamoli da možete pročitati ime i prezime te poruku koju odašilje biračima. Pa, ipak, zapamtio sam jedan slogan, meni najbolji: „Mi nemamo slogane ali imamo rješenja!“

Otkuda strankama u siromašnoj BiH, sa siromašnim, sve gladnijim narodom toliko novca za sve te silne plakate, za toliko tv spotova, za radio džinglove, reportaže, emisije i novinske oglase? I kako to da na ulicama washingtonskog Georgetowna – a prohodao sam ga s kolegicom Romanom Jerković i kolegom Milovanom Petkovićem uzduž i poprijeko – nema niti jednog plakata niti jednog političara a u Sarajevu tisuće?! Kako to da u Marylandu ili Virginii političari nemaju opsesiju plakatima a u Sarajevu, pa i u Hrvatskoj, moraju visjeti na svakom, drvetu, banderi i plotu?

U Ženevi, u Washingtonu žive u realnom vremenu, u današnjici, misleći na sutra, a u Sarajevu, u Kijevu, ili u Zagrebu živi se u prošlosti. Dobar dio Hrvata živi u prvoj polovici prošloga stoljeća a dio u vremenima prije četvrt stoljeća, nastojeći u prošlost povući i što veći broj svojih sugrađana. Ta prošlost se oslikava, naravno, i u vizualnom političkom folkloru. Manifestira se to u Hrvatskoj i BiH više čak i od Ukrajine, Azerbajdžana ili Gruzije, s tim da je BiH prvak u trošenju papira te nagrđivanju parkova, drveća, rasvjetnih stupova, izloga i plotova. Treba naći plakatna mjesta za sve te općinske, kantonske, federalne i općedržavne političke aspirante.

SAD ima 500 tisuća izabranih javnih funkcionara, od mjesnih političara, šefova policije, preko kongresnika i senatora, do predsjednika države. Međutim, zemlja rekorder po broju ministara na jednog stanovnika je – bez ikakve dvojbe – Bosna i Hercegovina. Ima ih 124. Na broj stanovnika BiH je prvak i u broju vlada. Tko to može platit? Građani BiH to ne mogu. Vidi li to međunarodna zajednica koja je kumovala ovom bezizglednom bosanskom kaosu?

Tko daje političarima novac za plakate, za novinske oglase, za tv spotove, za radio jinglove, za reportaže, za čitave emisije? Kažu da je kampanja Željka Komšića – koji je izašao iz uništenog, devastiranog SDP-a i osnovao Demokratski forum – bila uz Izetbegovićevu najskuplja te da su ga financirali Amerikanci. Drugi su, poput medijskog mogula Radončića, financirali kampanju novcem tvrtki koje zarađuju na izborima ili klasičnim medijskim reketom. Treći su, poput Lijanovića, finacirali kampanju novcem građana ali su i novcem građana kupovali glasove te zbog toga završili, prije izbora, u bajbokani. Bakir Izetbegović je u potpunosti oslonjen na Tursku, a Dodik je u vrijeme izborne kampanje sedam dana čekao u Moskvi da ga primi Putin koji, barem za sada, neće poduprijeti njegove separatističke nakane. No, čini se da je Dodik otišao Putinu na oglede samo zato da zaplaši one koji su plašili njega uhićenjem.

Hoće li nakon izbora građani (sva tri naroda) živjeti bolje? Hoće li biti manje ministara? Hoće li se smanjiti broj vlada? Hoće li započeti borba protiv korupcije? Hoće li se smanjiti birokracija? Hoće li se pokrenuti industrija? Hoće li suradnja među tri naroda i dva entiteta biti bolja?

Sva pitanja je jednoznačan odgovor: NE. Suradnje će biti ali među moćnicima koji će i dalje dijeliti plijen. Bosni i Hercegovini trebaju korijenite promjene. Prvo ustavne, a potom promjene političkog diskursa. Treba smijeniti generaciju političara koja je od BiH napravila zemlju u kojoj ostaju samo oni koji moraju, oni koji ne mogu otići nigdje drugdje.   
Imaju BiH i SAD i nekih sličnosti. U čemu su slične? U kompliciranom izbornom sustavu. I jedan i drugi je proizveden u SAD, u kojima se na izborima za Senat i Kongres nije dogodilo ništa neočekivano. Sva su istraživanja pokazivala da će republikanci pobijediti. Pobijedili su više nego uvjerljivo. Bio je to, zapravo, najveći poraz demokrata još od 1920. Uz to što su Republikanci povećali većinu u Senatu (biralo se 30 posto senatora) te komotnom većinom zavladali Kongresom, premoćno su pobijedili i republikanski guverneri. Zbog čega su demokrati doživjeli tako težak poraz? Nećete vjerovati, ali čak 60 posto Amerikanaca smatra da država, dakle Vlada, dakle Obama, rade previše. Što to znači? Ne ono što mi pod poslom države mislimo. Amerikanci ne žele da im se država odveć miješa ni u poslovanje a ni u svakodnevni život. Najveći otpor zdrastvenoj reformi (po čemu će Obama biti jedino upamćen) pružao je, nećete vjerovati, najsiromašniji sloj građana, k tome još i bijelaca.       

Ovi su izbori bili glasovanje protiv Vlade - kao što reče Mitch McConnell, republikanski senator, novi šef Senata – jer Obaminoj Vladi malo tko više može vjerovati. Obama se, zapravo, pokazao kao loš predsjednik. Nije iskoristio prve dvije godine za reforme, za javna ulaganja (primjerice, izgradnju željeznice koja u SAD zaostaje za svim razvijenim zapadnim zemljama), upropastio je – uz Busha – vanjsku politiku, nije smanjio razlike između bogatih i siromašnih. Obama ne komunicira dobro ni s Kongresom, ni sa Senatom ali ni – kažu – s vlastitom strankom. On je – karakteriziraju ga – pametan profesor koji ne razgovara već drži govore te sluša savjete samo jedne osobe, supruge Michelle.
Što će se sada događati kada republikanci imaju komotnu većinu i u Senatu i u Kongresu? Ovo nije za SAD izvanredna situacija jer su i Ronald Regan, i Bill Clinton i George W. Bush u posljednje dvije godine mandata imali protiv sebe Kongres. Uostalom, McConnell, vođa senatske većine u noći nakon izbora (glasuje se na biračkim mjestima elektronski tako da se rezultati znaju već nekoliko minuta nakon zatvaranja birališta) kazao je otprilike: „Neke se stvari neće promijeniti. Ne očekujem da se predsjednik sutra probudi s drukčijim pogledom na svijet. A neću ni ja. No, imamo obavezu zajedno raditi. Samo zato što imamo dvostranački sustav ne znači da moramo biti u stalnom sukobu.“ Demagoški ali, ipak, umirujuće. Naravno da će Kongres i Senat usporavati Obamine inicijative kao što će Obama blokirati inicijative Republikanaca. Obama će pokušati posljednje dvije godine vladati pomoću izvršnih uredbi, osim ako se ne dogodi nego kohabitacijsko čudo. A čuda se u politici baš i ne događaju prečesto.