Odgovornost za iskorjenjivanje rasizma moraju preuzeti bijelci

Već gotovo tri tjedna traje pobuna velikog dijela američke javnosti protiv rasizma i policijske brutalnosti. Veliki prosvjedi diljem zemlje, zahtjevi aktivista da se smanje pa i ukinu pojedine policijske postaje, pljačke, neredi i nekoliko ubojstava te novi val policijske brutalnosti prema demonstrantima slike su iz SAD-a kojima svijet svjedoči.

Pokopan je i George Floyd, Afroamerikanac kojeg je ubio policajac Derek Chauvin. Prosvjedi su se zbog protjecanja vremena pomalo ispuhali te američki analitičari shvaćaju da je vrijeme za rekapitulaciju onoga što se demonstracijama postiglo. Glavni je zahtjev javnosti usmjeren protiv rasizma institucija, protiv osjećaja ljudi da je država skrojena na štetu manjina, poglavito Afroamerikanaca.

Kako se protiv toga boriti, što učiniti da se smanji rasizam u SAD-u ili pak da se povećaju prilike Afroamerikanaca, koji su suočeni s daleko većom neimaštinom nego njihovi sugrađani bijelci, postalo je goruće pitanje u zemlji. Neki kritičari misle da je nova politička korektnost, koja je posljednjih dana dosegnula donedavno neslućene razine možda i najveća prijetnja za društvo.

I Europljani se traže

Ozbiljno preispitivanje koje traje u SAD-u vezano za ukorijenjeni rasizam, kako ga tumači ljevica, tema je broj jedan. CNN je prije nekoliko dana objavio tekst pod naslovom “Djeca nisu rođena kao rasisti. Ovako roditelji mogu spriječiti da to i postanu”. Stručnjakinja s kojom je kuća razgovarala rekla je da roditelji ne bi trebali promovirati ideologiju “sljepoće na boje”, već bi o rasi trebali razgovarati. Kolumnist New York Timesa Chad Sanders otišao je korak dalje. Kako se radi o Afroamerikancu, rekao je da stalno prima poruke svojih prijatelja bijelaca poput sljedeće: “Hej, prijatelju, samo sam ti htio/htjela reći da te volim i cijenim to što si u mojem životu te tvoje priče o svijetu. I toliko mi je žao. Ova je zemlja duboko slomljena, bolesna i rasistička. Žao mi je. Mislim da sam umoran/na, a za to vrijeme spavam ogrnut/a dekom bijele privilegiranosti. Volim te i ovdje sam da se borim i da budem od koristi u kojem god smislu mogu biti”. Sanders je rekao da mu je dosta primanja takvih poruka svojih bijelih prijatelja koji ga koriste kao kantu za bacanje svoje krivnje i srama. Umjesto toga, bijelci bi trebali, smatra autor, poduzeti nešto. Među postupcima koje im je predložio, a ovdje tekst postaje puno kontroverzniji, našao se i onaj o odnosu prema svojoj obitelji:

“Svojoj obitelji i voljenima recite da ih nećete posjećivati ili pak odgovarati na njihove telefonske pozive tako dugo dok ne poduzmu opipljivu akciju u podržavanju života crnaca prosvjedima ili financijskim doprinosom.” Neki su kritičari takve poruke protumačili kao zahtjev za moralnu ucjenu pojedinaca prema svojim obiteljima.

Poruke koje se mogu pročitati posljednjih dana u glavnim američkim medijima i dalje se prosječnom europskom uhu čine nevjerojatno radikalnima. No, tako se čine i brojke koje dokazuju velike razlike u životu crnaca i bijelaca, ali i postupanja policije prema tim etničkim skupinama. Prosječna bijela obitelj ima oko deset puta veću imovinu od prosječne afroameričke. Najporaznije je, pisao je Washington Post prije nekoliko dana, što je otprilike jednaka razlika između dviju zajednica bila i 1968., u vrijeme kad su Afroamerikanci zabilježili najveće pomake u svojim političkim pravima. Dakle, ni u pola stoljeća političke jednakosti dviju zajednica ta se razlika nije smanjila. Afroamerikanci imaju puno manje šanse da budu zdravstveno osigurani i puno češće obolijevaju od kroničnih bolesti pa su i najveće žrtve epidemije koronavirusa.

U Chicagu čine 30 posto stanovništva, ali čak 60 posto onih koji su umrli od posljedica COVID-19. Slični se obrasci stalno ponavljaju što je mnoge natjeralo na zaključak da su razlike između bijelaca i crnaca naslijeđene iz doba ropstva, segregacije (politike na američkom jugu sve do 1960-ih pod egidom “razdvojeni, ali jednaki” prema kojoj su Afroamerikanci bili zapravo žestoko diskriminirani) te na kraju i rasizma. Primjerice, u znamenitoj emisiji “Firing Line” Williama Buckleya demokratski politički aktivist Leander Perez još 1968. mogao je bez problema izjaviti da stoji iza izjave da su “crnci inherentno nemoralni”, i to zbog smanjenog “kapaciteta mozga”. Takve gnjusne izjave većinom su prošlost u američkom javnom životu, ali ne daleka. Na stranačkim predizborima za kandidata za Kongres prije desetak je dana republikanac Steve King konačno izgubio, i to godinu i pol nakon što je za New York Times dao šokantan intervju u kojem je rekao da mu nije jasno kad su pojmovi poput bjelačkog nacionalizma, bijele supremacije i zapadne civilizacije postali uvrede.

Amerika se nije riješila rasističkih osoba u politici na državnoj razini, ali mnogo je više gnjeva javnosti bilo usmjereno prema rasizmu konkretnih institucija, pogotovo policije. Prema istraživanju koje je objavio Washington Post, policija godišnje ubije oko tisuću ljudi, no pada broj ubijenih koji su bili nenaoružani. Žrtve policijskih ubojstava bile su nenaoružane u oko šest posto slučajeva. Dakle, velika je većina ubojstava u samoobrani policije. Ipak, manjine imaju puno veće šanse da budu žrtve takvih nepotrebnih ubojstava, s obzirom na broj stanovnika. CNN-ova je analiza pokazala da američka policija ubije više ljudi, u odnosu na broj stanovnika, nego policije Njemačke, Australije, Švedske i Ujedinjenog Kraljevstva zajedno. Treba naglasiti da se ta brojka odnosi na sve vrsta ubojstava, većina ih je u samoobrani, a američko je društvo poznato kao vrlo dobro naoružano. Mnogi i samog predsjednika Donalda Trumpa ističu kao predstavnika institucionalnog rasizma.

Zanimljivo je da se američka priča o rasizmu prelila i u neka druga društva, pogotovo europska. U Velikoj Britaniji je srušena statua trgovca robljem Edwarda Colstona što je ipak podiglo znatno manje prašine nego nečije “sprejanje” epiteta “rasist” na kipu Winstona Churchilla, najvažnijeg organizatora borbe protiv nacizma u Drugom svjetskom ratu. Demonstranti su bivšem britanskom premijeru zamjerili rasističke izjave prema Indijcima i ostavljanje tri milijuna njih da umru od gladi 1943. kada je ta zemlja bila britanska kolonija. No, drugi naglašavaju da je britanski otpor nacizmu, koji je konsenzualno prihvaćen kao najveće zlo od svih ideologija u ljudskoj povijesti, veći pothvat od svih prigovora koji se vežu za tog političara. I u Belgiji su aktivisti srušili statue kralja Leopolda II. koji je kriv za smrt oko 10 milijuna ljudi u Kongu kad je ta zemlja bila belgijska kolonija. Njegovu se vlast u Africi u 19. stoljeću opisuje kao jednu od najbrutalnijih u povijesti. Razmišljanje Europljana o rasizmu novijeg je datuma nego ono koje se događa u SAD-u.

Novinari ostaju bez posla

U Americi, također, dio afroameričke populacije zastupa sasvim drukčiji stav. Najčešće ih zovu “crnim konzervativcima”, a njihova je teza da rasizam nije ono što sprečava Afroamerikance u razvijanju svojih punih potencijala, već je to neki od problema unutar same afroameričke zajednice. Najpoznatiji su predstavnici tog stava ekonomisti Thomas Sowell i Walter Williams, sudac Vrhovnog suda Clarence Thomas, radijski voditelj Larry Elder ili pak konzervativna aktivistica Candace Owens. Iako je tih konzervativaca malo (za Trumpa je 2016. glasalo samo osam posto Afroamerikanaca), dobro su organizirani i relativno utjecajni. Kad se njih pita koji su glavni problemi Afroamerikanaca, najčešće će ukazati na “izostanak crnih očeva”, odnosno činjenicu da je ogroman broj afroameričke djece rođen izvan braka: oko 70 posto njih.

Brojni očevi zatim svoju djecu ne odgajaju, već to mora raditi sama majka. Sve to, reći će oni, pridonosi rastu kriminala jer u formativnim godinama dječaci nemaju muški uzor u kući koji će ih usmjeriti na pravi put. Svojedobno je i bivši predsjednik Barack Obama rekao da je pet puta veća šansa da će djeca koja odrastu bez oca živjeti u siromaštvu ili kasnije počiniti zločin, devet je puta veća šansa da će prerano prekinuti školovanje i čak 20 puta veća je šansa da će završiti u zatvoru. Zahtjevi koje afroamerički konzervativci postavljaju pred svoju državu uglavnom se svode na povećavanje ekonomskih sloboda i smanjenje državne pomoći za samohrane majke što bi, smatraju, otežalo očevima da napuste svoju djecu. Isto tako naglašavaju da je, povijesno, upravo Demokratska stranka bila “stranka ropstva i rasizma”, a republikanci su bili zagovornici abolicije.

Drugi imaju sasvim različite ciljeve kako bi zemlja trebala iskoračiti iz stanja prepunog tenzija. Profesor i aktivist za prava Afroamerikanaca Eddie S. Glaude Jr. u kolumni za Time bio je prilično jasan: “Pitamo se kako ćemo sve preživjeti. To će ovisiti, dijelom, na spremnost bijele Amerike da se riješi predrasuda američkog rasizma – da se odrekne podmuklog vjerovanja da, zato što su bijelci, trebaju biti vrednovani više od ostalih. No, mi ih ne možemo čekati. Mi, oni među nama koji se usude zapravo i naučiti nešto od naše povijesti, moramo shvatiti kako zajedno živjeti drukčije nego dosad u Novoj Americi”.

Jasno je da će se ta Nova Amerika morati više okrenuti prema zadovoljavanju ekonomskih zahtjeva Afroamerikanaca i drugih manjina. Neki su smatrali da bi se to moglo ostvariti prije svega reparacijama, odnosno politikom u kojoj bi bijelci plaćali neku vrstu poreza izravno Afroamerikancima zbog povijesne štete koja je nanesena toj zajednici ropstvom i rasizmom. No, ta je politika generalno nepopularna u zemlji i ne vjeruje se da bi mogla zaživjeti.

Drugi načini iskorjenjivanja rasizma poput uklanjanja spomenika Konfederaciji, zajednici južnih država u građanskom ratu u 1860-ima koje su se borile kako bi zadržale sustav ropstva, čine se mnogo lakšima. No, i protiv njih su brojni konzervativci, a proteklog je tjedna Trump odbio preimenovati vojarne koje nose imena po generalima Konfederacije. Takve bi politike, kažu neki, mogle biti jednostavno provedene, a možda bi ipak uspjele pridonijeti smanjenju tenzija.

U međuvremenu su sve spomenute tenzije uspjele stvoriti “teror političke korektnosti” koji je, govore to brojni konzervativni komentatori, zavladao Amerikom. Aktivisti traže svaki pa i najmanji dojam rasizma, ili pak nedovoljno aktivne borbe protiv te pošasti, kod pojedinaca da bi mogli upozoriti na njega, a najčešće zatim tražiti i da se osobu otpusti s posla koji radi. Urednik sekcije komentara New York Timesa morao je dati ostavku zato što je objavio kolumnu republikanskog senatora u kojoj se on založio za izlazak vojske na američke ulice kako bi se spriječili neredi. Drugi zaposlenici novina jednostavno su rekli da je objava te kolumne ugrozila afroameričke novinare NY Timesa i da ih je sram što je objavljena.

Igrač američkog nogometa Drew Brees nekoliko se puta ispričao zato što je rekao da misli da je postupak nekih igrača u njegovoj ligi koji kleknu tijekom intoniranja himne pogrešan. Rekao je da se “nikada neće složiti s nekim tko iskazuje nepoštovanje američkoj zastavi”, no ubrzo se zbog velikog pritiska aktivista ispričao ako je povrijedio nečije osjećaje. Oni koji su ga kritizirali smatrali su da fokus svačije poruke mora biti na borbi protiv rasizma te da su njegove poruke promašile metu. Sličnih primjera ima bezbroj: novinarka studentica iz Syracusea koja je za konzervativni portal napisala tekst u kojem je obrazložila zašto ne vjeruje da postoji “institucionalni rasizam”, otpuštena je iz svojih matičnih studentskih novina. Policijske TV serije skinute su s programa. Internetska platforma HBO Max uklonila je film “Zameo ih vjetar” zbog rasističkih segmenata u filmu.

Čini se da će SAD zato, uz veliki problem borbe protiv rasizma, imati teškoća i u odlučivanju kako objaviti stavove s kojima se aktivisti ne slažu. Jer nisu svi oni čiji su glasovi ugašeni rasisti. Ni blizu.