Ako slučajno imate e-učenika u kući, onda vam neće biti nepoznat prizor koji sam zatekao jučer u našem dnevnom boravku: na stoliću upaljen službeni školski tablet i na njemu otvorena aplikacija Edmodo, preko koje e-učenik komunicira s e-profesorom; e-učenik prima e-prezentaciju e-profesorice s YouTubea preko vlastitog mobitela te je s pomoću Googleova uređaja Chromecast projicira na naš televizor; slijedeći upute s televizora e-učenik na mojem laptopu izrađuje zadatak, koji će potom preko Edmoda predati e-profesoru i tako će krug biti zatvoren.
Ali dok se to ne završi, dnevna soba, s ta četiri uređaja uključena istodobno, izgledat će kao komandni most Enterprisea. Nije lako biti e-roditelj kad vas je Bog blagoslovio osnovnoškolcima, srednjoškolcima i studentima istodobno. U virtualne učionice valja se registrirati, upisati u njih korisničko ime i šifru, koja za svako uključivanje maloljetnog djeteta, iz sigurnosnih razloga, dolazi na mobitel e-oca ili e-majke u obliku SMS-a; treba uskočiti ako ima problema s logiranjem ili se dlanovnik smrzne; pošto se zadaće napišu u obične teke i radne bilježnice, koje još postoje, valja ih snimiti na mobitele, ali te su slike prevelike da bi se uploadale – to, pak, zahtijeva poseban postupak, koji uključuje opet laptop e-oca ili e-majke, zbog čega prekidaju svoj posao koji rade od doma, i pristupaju procesu smanjivanja broja kilobajta; power point prezentacije također se ne mogu raditi na školskim tabletima, a da ne govorimo o zbrci koja nastane kad više djece istodobno ima sat uživo.
Tada nastaje otimačina po kući za prijenosnim kompjutorima, uz opće zaključavanje, jer dijete A ima školski kviz s limitiranim vremenom za rješavanje na Yammeru, dijete B svira profesorici iz glazbene škole preko Skypea, dijete C ima seminar na Omegi, a dijete D predavanje na Merlinu, svatko sa svojim AAI identitetom. “Tata”, kaže najmlađe dijete s čuđenjem, “profesorica mi je poruku poslala u 3 sata ujutro”. Ja, koji do deset navečer sjedim na balkonu i šaljem mailove studentima, odgovaram da to nije ništa čudno – ako profesorica ima djecu doma, i ne stigne prije raditi svoj posao. Dok pomognem jednom djetetu naći materijale na Moodleu, dok drugom dam svoj laptop da može pratiti vježbe na meet.google.com, dok odgovorim profesorici iz solfeggia koja mi je preko Vibera poslala obavijest o nastavi za treće dijete i dok instaliram Ciscov Webex da četvrto dijete može nazočiti satu razredne zajednice – pri čemu ne smijem zaboraviti preko e-maila obavijestiti e-suprugu da je Access code napisan na frižideru – nije mi ostalo mnogo minuta u tom danu.
Nije lako ni predavačima. Neki su oduševljeni blagodatima interneta, hrle u digitalne predavaonice i uživaju u interakciji s učenicima u realnom vremenu; drugi su se užasnuto povukli i zaziru od on-line nastave. To savršeno razumijem jer i sam imam laganu fobiju od webinara i sličnih informatičkih posredovanja. Riječ preko glasa ulazi izravno u našu dušu i srce kroz uho, i zato su predavanja uživo nezamjenjiva. Pisana riječ već je distancirana od autora, ali nije invazivna – knjigu možemo odložiti, vratiti se na pročitano, zastati u čitanju. Vizualni mediji, međutim, zarobljavaju našu maštu, zbog čega je gledatelj i slušatelj videa, filma i televizije najpodložniji manipulaciji. Osim toga, fotografija je od njenih početaka prepoznata kao maska smrti – ima nešto u vizualnim medijima što ljude koje snima pretvara u sablasti.
Zbog toga film, televizija i internet ulažu velike napore u osvjetljenje, šminkanje, friziranje, photoshop i postprodukciju, a mi, virtualni predavači sa Zooma i classroom.google.coma, nemamo ništa od tih divota. I tako smo uhvaćeni u digitalnim aplikacijama jer moramo živjeti odvojeni jedni od drugih, a to ne možemo; imitiramo susret uživo, ali tako da naši kontakti nisu ni stvarnost ni medij; u on-line nastavi nismo ni živi ni mrtvi. Ali još imamo tijelo, a ono, podosta nakon ponoći, postane umorno pa se e-učenici povlače na spavanje.
Nije to pravo spavanje, nego su još na chatu s prijateljima i prijateljicama. E-otac i e-majka još šalju zadnje poruke kolegama i kolegicama preko Messengera i WhatsAppa, i konačno gase pregrijana računala. Stišavaju ton na mobitelima jer će cijelu noć stizati e-zadaće i e-prezentacije za sutrašnji dan, koje izmučeni učitelji nisu uspjeli prirediti ranije. E-žena gleda svojeg e-muža napola sklopljenih kapaka i pita ga bi li mogao izgovoriti neku romantičnu riječ. “E – ne mogu”, kažem i već spavam. Sanjam električne ovce.
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub