Ivan Supek - veliki život jednog od posljednjih 'renesansnih intelektualaca’

Odlazak bez oproštaja

Foto: import
Odlazak bez oproštaja
09.03.2007.
u 15:18
Pogledaj originalni članak

Čudo se ipak nije dogodilo. Nakon što je slomio kuk, akademik Ivan Supek se nije uspio oporaviti. Premda ga na mirogojske brežuljke nisu ispratili mnogi koji su ga znali, cijenili i poštovali, nego samo obitelj, Supekov je odlazak svima, pa i onima koji nisu bili na Mirogoju, mogao biti poticajem za sjećanje na jednoga od najdojmljivijih svjedoka protekloga stoljeća.

U pamćenju će ostati ne samo dojmljiva visoka figura toga vršnjaka stoljeća, koji je s jednakom lucidnošću svjedočio o onome čemu je pribivao i proročanski tumačio što navješta budućnost u kojoj ga neće biti. Ivan Supek će ostati zapamćen i kao jedan od posljednjih naših velikih “renesansnih intelektualaca“ koji je imao sreću da je dovoljno dugo živio i imao sposobnost da tu dugovječnost pretvori u značajan i ispunjen život. Supek nije imao valjanoga razloga da starački mrzovoljno gunđa “vrag ti je dug život”.

Supekovo ”djetinjstvo u Agramu” trajalo je nešto dulje od dječaštva – do završetka gimnazije. Već je u gimnaziji Supek pokazivao mnoštvo interesa i talenata. Ali očito i mladenačkog nemira i pustolovnosti. Jer, nakon što je ostavio klupe današnje građevine golubinje boje (Muzej Mimara), u Zagrebu je bio još kratko, ubrzo ga je napustio odlučivši se studij nastaviti vani. Nije se smirio ni u Beču ni u Zürichu, gdje je pokazivao studijski interes od biologije do filozofije.

Shvativši tada da ga zapravo najviše privlači teorijska fizika, otputio se u Leipzig na studij kod već tada glasovitog profesora Wernera Heisenberga. Taj će studij i poznanstvo s čuvenim profesorom s vremenom postati čvorišnom točkom Supekova života i neprestance prisutnom činjenicom koju će spominjati svakom prilikom. Tako je ta činjenica da je bio “Heisenbergov učenik” također s vremenom postala i dio zajedničkoga sjećanja svih koji su imali prilike slušati ili čitati neki od razgovora sa Supekom.

Mitska mjesta
Bez osebujna, raznovrsna i bogata života Supekova bi dugovječnost bila tek biološki podatak. Supek je od svoje dugovječnosti učinio izuzetan životopis. U tome je životopisu niz “mitskih mjesta”. Jedno od njih je svakako i studij i doktorat “kod Heisenberga”. Kada se po naputku Titove vlasti osnivao zagrebački Institut “Ruđer Bošković”, Supeku je kao značajna referencija bilo to što je bio Heisenbergov đak. Drugo mitsko mjesto Supekove biografije bio je upravo “Ruđer Bošković”, gdje se, kao direktor Instituta, kako će godinama opetovati, suprotstavio tadašnjoj jugoslavenskoj komunističkoj vrhuški “koja je imala namjeru napraviti atomsku bombu”.

 Kako se Supek još 1943. u Leipzigu deklarirao kao protivnik korištenja nuklearne energije za rat, to se, kaže, usprotivio i planu Titovih suradnika Edvarda Kardelja i Svetozara Vukmanovića Tempa. Plan je propao, ali je Supek morao napustiti “Ruđer”.
Ivan Supek je nedvojbeno bio “čovjek Partije”. O tome jednako svjedoči činjenica da ga je u Njemačkoj tijekom rata uhitio Gestapo, sudjelovanje na partizanskom ratnom Kongresu kulturnih radnika u Topuskom  te partijsko povjerenje da osnuje “Ruđer Bošković”.

No, je li zbog velikog protoka vremena od prijeratnih i ratnih godina, zbog neke “bijele pjege” nastale u inače izvrsnom sjećanju Ivana Supeka ili zbog nečeg trećeg, ostalo je nejasno je li nesumnjivi studentski ljevičar i antifašist i formalno bio članom jugoslavenske Komunističke partije. Moguće je da to članstvo nikad i nije bilo formalizirano, no sigurno je da kao izvanpartijac Supek sigurno nikada ne bi postao direktorom “Ruđera” niti pak kasnije rektorom Zagrebačkog sveučilišta. To rektorsko mjesto u povijesnoj 1971. također spada u spominjana mitska mjesta Supekove biografije. Studentskog rektora Hrvatskog proljeća brutalnost Titova režima pretvorila je u legendarnog rektora.

Romani i drame
Nakon gušenja hrvatskog demokratskog gibanja s početka sedamdesetih i tjeranja u ostracizam, Ivan Supek se vratio i svojim nerealiziranim intelektualnim interesima, pisanju romana i drama. Nakon što je propao pokušaj Branka Gavelle da na scenu postavi Supekovu dramu “Piramida” jer su pripadnici “intelektualne policije” u liku faraona prepoznali “druga Tita”, Supek se bavi raskrinkavanjem partijskih progonitelja “krivokletnika na ljevici” i nesrećom legendarnog sekretara nekadašnje Komunističke partije Hrvatske Andrije Hebranga.

U poznim godinama, početkom ovoga milenija, Supekov će antidogmatizam gotovo prerasti u svojevrsni anarhizam. Supeka se tada pokušalo zapravo instrumentalizirati i prikazati kao lidera neke nove i drukčije, “treće Hrvatske” iako je čovjeku bilo devedeset godina!

Supek je, razočaran moralnim i političkim stanjem Hrvatske, zagovarao ukidanje političkih stranaka. Gledajući “stanje fakata” današnje gospodarski i etički devastirane Hrvatske i bešćutnost svjetskog kapitalizma vođenog jedino profitom, Ivan Supek je kao pobornik kantovskog kategoričkog imperativa mogao jedino “podebljati” svoj životni credo, zatvoriti svoj životni krug i na mirogojske se “vječne brežuljke” preseliti jedino kao idealist i humanist koji od tih svojih uvjerenja nikad nije odustajao.


Ivan Supek

Rođen je 8. travnja 1915. u Zagrebu. Osnovao je 1960. Institut za filozofiju znanosti i mira, odjel Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 1966. pokrenuo je izdavanje časopisa Encyclopaedia moderna. Bio je i jedan od osnivača međunarodnih organizacija Pugwash te Svijet bez bombe. Godine 1976. potpisao je Dubrovnik-Philadelphia Deklaraciju uz mnoge poznate znanstvenike poput Philipa Noel-Bakera, Linusa Paulinga i Roberta Pecceia. Od 1991. do 1997. bio je predsjednik HAZU.

Pogledajte na vecernji.hr