Čudo se ipak nije dogodilo. Nakon što je slomio kuk, akademik Ivan
Supek se nije uspio oporaviti. Premda ga na mirogojske brežuljke nisu
ispratili mnogi koji su ga znali, cijenili i poštovali, nego samo
obitelj, Supekov je odlazak svima, pa i onima koji nisu bili na
Mirogoju, mogao biti poticajem za sjećanje na jednoga od
najdojmljivijih svjedoka protekloga stoljeća.
U pamćenju će ostati ne samo dojmljiva visoka figura toga vršnjaka
stoljeća, koji je s jednakom lucidnošću svjedočio o onome čemu je
pribivao i proročanski tumačio što navješta budućnost u kojoj ga neće
biti. Ivan Supek će ostati zapamćen i kao jedan od posljednjih naših
velikih “renesansnih intelektualaca“ koji je imao sreću da je dovoljno
dugo živio i imao sposobnost da tu dugovječnost pretvori u značajan i
ispunjen život. Supek nije imao valjanoga razloga da starački
mrzovoljno gunđa “vrag ti je dug život”.
Supekovo ”djetinjstvo u Agramu” trajalo je nešto dulje od dječaštva –
do završetka gimnazije. Već je u gimnaziji Supek pokazivao mnoštvo
interesa i talenata. Ali očito i mladenačkog nemira i pustolovnosti.
Jer, nakon što je ostavio klupe današnje građevine golubinje boje
(Muzej Mimara), u Zagrebu je bio još kratko, ubrzo ga je napustio
odlučivši se studij nastaviti vani. Nije se smirio ni u Beču ni u
Zürichu, gdje je pokazivao studijski interes od biologije do
filozofije.
Shvativši tada da ga zapravo najviše privlači teorijska fizika, otputio
se u Leipzig na studij kod već tada glasovitog profesora Wernera
Heisenberga. Taj će studij i poznanstvo s čuvenim profesorom s vremenom
postati čvorišnom točkom Supekova života i neprestance prisutnom
činjenicom koju će spominjati svakom prilikom. Tako je ta činjenica da
je bio “Heisenbergov učenik” također s vremenom postala i dio
zajedničkoga sjećanja svih koji su imali prilike slušati ili čitati
neki od razgovora sa Supekom.
Mitska mjesta
Bez osebujna, raznovrsna i bogata života Supekova bi dugovječnost bila
tek biološki podatak. Supek je od svoje dugovječnosti učinio izuzetan
životopis. U tome je životopisu niz “mitskih mjesta”. Jedno od njih je
svakako i studij i doktorat “kod Heisenberga”. Kada se po naputku
Titove vlasti osnivao zagrebački Institut “Ruđer Bošković”, Supeku je
kao značajna referencija bilo to što je bio Heisenbergov đak. Drugo
mitsko mjesto Supekove biografije bio je upravo “Ruđer Bošković”, gdje
se, kao direktor Instituta, kako će godinama opetovati, suprotstavio
tadašnjoj jugoslavenskoj komunističkoj vrhuški “koja je imala namjeru
napraviti atomsku bombu”.
Kako se Supek još 1943. u Leipzigu deklarirao kao protivnik
korištenja nuklearne energije za rat, to se, kaže, usprotivio i planu
Titovih suradnika Edvarda Kardelja i Svetozara Vukmanovića Tempa. Plan
je propao, ali je Supek morao napustiti “Ruđer”.
Ivan Supek je nedvojbeno bio “čovjek Partije”. O tome jednako svjedoči
činjenica da ga je u Njemačkoj tijekom rata uhitio Gestapo,
sudjelovanje na partizanskom ratnom Kongresu kulturnih radnika u
Topuskom te partijsko povjerenje da osnuje “Ruđer Bošković”.
No, je li zbog velikog protoka vremena od prijeratnih i ratnih godina,
zbog neke “bijele pjege” nastale u inače izvrsnom sjećanju Ivana Supeka
ili zbog nečeg trećeg, ostalo je nejasno je li nesumnjivi studentski
ljevičar i antifašist i formalno bio članom jugoslavenske Komunističke
partije. Moguće je da to članstvo nikad i nije bilo formalizirano, no
sigurno je da kao izvanpartijac Supek sigurno nikada ne bi postao
direktorom “Ruđera” niti pak kasnije rektorom Zagrebačkog sveučilišta.
To rektorsko mjesto u povijesnoj 1971. također spada u spominjana
mitska mjesta Supekove biografije. Studentskog rektora Hrvatskog
proljeća brutalnost Titova režima pretvorila je u legendarnog rektora.
Romani i drame
Nakon gušenja hrvatskog demokratskog gibanja s početka sedamdesetih i
tjeranja u ostracizam, Ivan Supek se vratio i svojim nerealiziranim
intelektualnim interesima, pisanju romana i drama. Nakon što je propao
pokušaj Branka Gavelle da na scenu postavi Supekovu dramu “Piramida”
jer su pripadnici “intelektualne policije” u liku faraona prepoznali
“druga Tita”, Supek se bavi raskrinkavanjem partijskih progonitelja
“krivokletnika na ljevici” i nesrećom legendarnog sekretara nekadašnje
Komunističke partije Hrvatske Andrije Hebranga.
U poznim godinama, početkom ovoga milenija, Supekov će antidogmatizam
gotovo prerasti u svojevrsni anarhizam. Supeka se tada pokušalo zapravo
instrumentalizirati i prikazati kao lidera neke nove i drukčije, “treće
Hrvatske” iako je čovjeku bilo devedeset godina!
Supek je, razočaran moralnim i političkim stanjem Hrvatske, zagovarao
ukidanje političkih stranaka. Gledajući “stanje fakata” današnje
gospodarski i etički devastirane Hrvatske i bešćutnost svjetskog
kapitalizma vođenog jedino profitom, Ivan Supek je kao pobornik
kantovskog kategoričkog imperativa mogao jedino “podebljati” svoj
životni credo, zatvoriti svoj životni krug i na mirogojske se “vječne
brežuljke” preseliti jedino kao idealist i humanist koji od tih svojih
uvjerenja nikad nije odustajao.
Ivan Supek
Rođen je 8. travnja 1915. u Zagrebu. Osnovao je 1960. Institut za filozofiju znanosti i mira, odjel Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 1966. pokrenuo je izdavanje časopisa Encyclopaedia moderna. Bio je i jedan od osnivača međunarodnih organizacija Pugwash te Svijet bez bombe. Godine 1976. potpisao je Dubrovnik-Philadelphia Deklaraciju uz mnoge poznate znanstvenike poput Philipa Noel-Bakera, Linusa Paulinga i Roberta Pecceia. Od 1991. do 1997. bio je predsjednik HAZU.