Svaki je čovjek gospodin pod svojim šeširom... Tom se filozofijom vodio Zlatko Cahun, ugledni zagrebački obrtnik, klobučar, koji je iznenada preminuo 12. prosinca. Otišao je majstor čiji su šeširi i kape ugrijali i uljepšali generacije ljubitelja kvalitetnih modnih dodataka. Postali su i prepoznatljiv dio tradicije i jedan od simbola grada, a u obrtničku radnju navraćale su i mnoge osobe iz javnog života, predsjednici i premijeri.
Sve je krenulo iz Palmotićeve
Umijeće izrade prenosilo se iz generacije u generaciju. Obiteljski posao pokrenuo je Josip Cahun 1935. godine u Palmotićevoj ulici, gdje je otvorena prva radnja koja je 1949. preseljena u Ulicu Pod zidom, a prije nekoliko godina u Vlašku. Posao je od Josipa preuzeo Zlatko, a od njega kći Josipa, treća generacija. Hoće li biti i četvrte, još se ne zna. Unuka Petra Džepina još nije odlučila. Na njoj će se, kaže, lomiti koplja. I ona je kao djevojčica dolazila u radionicu.
– Odrasla sam praktički u njoj. Djeda ću pamtiti kao jako strastvenu osobu s ogromnom željom za životom i pravdom. Bio je velik poštenjak i rekao je svima što misli – kaže nam Petra. I ona i djed dijelili su ljubav prema psima, pogotovo rotvajlerima. Voljela bi, kaže, da se zna da je djed Zlatko obučavao pse za prepoznavanje eksploziva za potrebe vojske. Svake nedjelje je odlazio sa psima u šetnju na Sljeme. Tamo je, za vrijeme jedne takve šetnje, i preminuo...
– Bio je voljen, drago mi je što je dočekao praunuku Luce, moju kćer. Volio je Zagreb i živio je Zagreb. Bio je legenda Zagreba – kaže nam kroz suze Petra. Šešire iz obrtničke radnje obitelji Cahun volio je nositi i Miroslav Krleža, kao i predsjednik Franjo Tuđman.
– Nekada su ljudi imali potrebu kupovati šešire jer su se morali zaštiti od hladnoće ili sunca. Nije postojao raširen gradski prijevoz kao danas, rijetko tko je imao automobil, a mnogi se javni prostori nisu grijali. Danas je to puno drugačije – rekao je u razgovoru za portal ZG-magazin Zlatko Cahun prije sedam godina.
On je šešire počeo izrađivati 1974. godine. Počeo je kao šegrt u očevoj radnji. Često je znao govoriti o tome da nestaje starih zanatlija.
– U školama se više ne izučavaju nove generacije klobučara. To znači polagano odumiranje ovog zanata. Reći ću vam da je 1956. godine u Zagrebu bilo 112 klobučara, a danas nas je ostalo petero – kazao je jednom, žaleći se da obrtništvo trpi zbog uvoza jeftine robe. A i životne navike se mijenjaju.
Ne zna, rekao je, je li to zato što mladi ljudi ne žele raditi ili budućnost vide samo u sofisticiranijim poslovima. Čudio se zašto se mladi ne žele školovati za zanimanja koje nude siguran posao. Za Glas obrtnika 2013. rekao je da je nekad bilo teže raditi s obzirom na društveno uređenje.
– Trebalo je imati podignuta uha kao zec u travi i paziti da se ne pogriješi. Trebalo je paziti i da se ne ističeš previše i na neki način biti pomalo pokoran. Nije se smjelo previše odskakati od drugih – ispričao je.
Bio je i jedan od inicijatora i predsjednik Nadzornog odbora Obrtničke štedne banke koja je propala, što ga je, priznao je, iznenadilo jer im je dobro krenulo, no nije bilo volje da se sačuva. Bio je uvjeren da je obiteljski oblik obrta najčvršći i najbolji temelj za njegovo očuvanje jer nastavlja se ne samo tradicija imena nego i kvaliteta. Izrađivali su povijesne kape i šešire, na primjer za djelatnike gradskih groblja, za potrebe snimanja raznih televizijskih emisija i predstava.
– Sjećam se kapa koje smo radili za Prvi hrvatski gardijski zbor i njihovu počasnu i zaštitnu postrojbu, koja je stražarila ispred državnih institucija Sabora, Ureda predsjednika i Vlade. Oni su bili prava turistička atrakcija na Gornjem gradu – nabrajao je i pojasnio da nisu nikad ulazili u velike serijske proizvodnje. Umjesto strojeva i modernih pomagala, ostajao je vjeran rukama i alatu koji je koristio i njegov otac. Uz klasične, izrađivali su i posebne šešire prilagođenje kupcima poput osebujnog glazbenika Nenada Bacha.
– Puno stranaca kupuje naše šešire, a najpoznatiji šešir koji smo izradili je onaj za predsjednika Franju Tuđmana. Ja sam mu napravio model šešira koji je nosio. Puno ljudi me je poslije gnjavilo da žele da im napravim takav šešir – ispričao je Cahun i objasnio da izbor šešira ovisi o licu i obliku glave, pa se, kako je ispričao, ne može čovjeku s duguljastim licem napraviti visoka glava šešira jer bi ga to još više izdužilo. Cahunove šešire kupovao je, na primjer, i Jasenko Houra, a Dino Dvornik nosio je crveni cilindar u spotu za pjesmu "Hipnotiziran".
Šeširi iz te radionice su se nosili i u kultnom filmu "Tko pjeva, zlo ne misli" Kreše Golika. Njegova kći Josipa Cahun Szekely je u razgovorima za medije govorila i o tome da se podcjenjuju fini predmeti iz domaćih radionica i da se ide za poznatim brendovima, a otkrila je i da je čak bilo i zahtjeva da skine minijaturni metalni znak "Cahun" sa šešira. Šešire desetljećima izrađuju od zečje dlake koja se u nekim slučajevima kombinira s dabrovom dlakom, od velura i antilopa, koristeći stare drvene i modernije aluminijske kalupe.
– U tom fizički prilično zahtjevnom poslu povremeno nam pomaže i moj tata Zlatko. Danas nam je jedina zaposlenica Silvija, koja je s nama već trideset godina, i doživljavamo je kao člana obitelji. Kad nas dvije odemo u mirovinu, velike su šanse da ćemo zatvoriti obrt. U školama više nema klobučarskog smjera, a moje kćeri zasad ne pokazuju namjeru da nastave obiteljsku tradiciju. Klobučarstvo morate imati u sebi, morate ga uistinu voljeti da biste se njime mogli baviti – rekla je prije nekoliko godina u intervjuu za portal zadovoljna.hr. Josipa je u očevoj radionici počela raditi nakon srednje tekstilne škole i tu je i ostala do danas.
Govoreći o tome koliki je prosječan vijek šešira koje izrađuju, napominje da uz primjereno čuvanje mogu izdržati i do pedeset godina. "Od materijala koriste zečju dlaku, koja je najzahvalnija za sve vremenske uvjete, a vunu koriste u izradi modernih kapa i popularnih francuzica. Vremena kada je šešir predstavljao statusni simbol i svatko ga je nosio daleko su iza njih pa danas osim klasičnih šešira izrađuju sve vrste pokrivala, od marama do kapica s coflekima, prenijela je stranica Zagreb Crafts.
– Franjo Tuđman bio nam je redovit kupac, Ivo Sanader volio je ovdje kupovati francuske kape, a i Stjepanu Mesiću izradili smo šešir u kojem je 2000. dobio izbore – rekla je Josipa prije tri godine u razgovoru za Večernji list. Prije nekoliko godina obrt je s lokacije blizu Dolca preseljen u Vlašku.
– Vlasnicima je prostor, u kojem smo bili toliko godina, nepravedno oduzet nakon Drugog svjetskog rata i u redu je da im se vratio. Ne vidim problem u tome što smo se odselili nedaleko od stare radnje, klijenti će dolaziti i ovamo – kazala je tada Josipa. Njezinu ocu i djedu bilo je, smatra, lakše raditi u vremenima kad se bez šešira rijetko izlazilo na ulicu, dok se danas kupuju uglavnom kape, i to u trgovačkim centrima. Šestinski cilindar i polucilindar, slavonski muški klasični šešir, turopoljski ženski šeširi, zagorska muška klasična kapa, kapa primorka, čučerska ženska kapa, specijalni proizvodi za kazališta i televiziju... sve je to izlazilo iz obrta koji je Grad Zagreb stavio na popis zaštićenih kulturnih dobara i nematerijalne imovine.
Austrougarske manire i kultura
Nakon vijesti o smrti Zlatka Cahuna javili su se brojni kupci koji su obitelji izrazili sućut. "Imam šešir gospodina Cahuna. Žao mi je jako. Ostala je trajna uspomena, njegovih ruku djelo", napisao je netko. "I tako odlaze ljudi koji su obilježili Zagreb.
Onaj Zagreb koji pamtim kad sam živjela u njemu. Građanski, uljuđen, napredan, austrougarskih manira, kulturan... kad su građani bili građani u punom smislu te riječi", jedna je od poruka. Zagreb je uistinu izgubio veliko ime i prepoznatljivost visoke mode i tradicije.