Europski je parlament jučer dao povjerenje francuskoj pravnici Christine Lagarde, bivšoj šefici Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), da naslijedi Talijana Marija Draghija kao nova osoba na čelu europskog monetarnog sustava. S 394 glasa za, 206 protiv te 49 suzdržanih, Lagarde je dobila mandat da može preuzeti čelno mjesto Europske središnje banke (ECB), tehnokratske institucije koja je aktivizmom njezina dosadašnjeg šefa Draghija postala jedan od stupova poretka EU.
“Sve što bude potrebno”
Lagarde bi kao prva žena na čelno mjesto ECB-a trebala zasjesti 1. studenoga. Otkad je prije dva i pol mjeseca dogovoreno da će Francuskinja doći na to mjesto, iako su u igri dotad bila sasvim druga imena, uspoređivali su je s njezinim prethodnikom. Pritom su mišljenja o Draghiju podijeljena: neki smatraju da je politikom jeftinog novca omogućio nekim zemljama da izbjegnu i odgode neodgodive reforme, a drugi ga slave kao spasitelja europske valute. Draghijev će osmogodišnji mandat, koji završava s posljednjim danom listopada, ostati prije svega zapamćen po izjavi iz 2012. – da će “napraviti što god je potrebno da bi se spasio euro” – kada je Europa, zbog svjetske financijske i domaće dužničke krize, strahovala za opstanak svoje zajedničke valute.
Bio je čovjek sveobuhvatne politike kvantitativnog olakšavanja (“quantitative easing”) koja je, kupnjom vladinih obveznica od strane središnje banke, smanjila kamatne stope na povijesno nisku razinu bez presedana, što je omogućilo spašavanje problematičnih zemalja eurozone, poput Grčke, Španjolske, Portugala i Italije, kada im je ta pomoć bila najpotrebnija. Ali, te su niske kamatne stope imale i brojne žrtve te kritičare. Na šefa središnje banke bili su posebno ljutiti Nijemci koji su mu prigovarali da uništava njihovu štednju jer su kamatne stope toliko niske da gube novac, te da je omogućio zemljama da odgode svoje reforme.
– Mišljenje o Mariju Draghiju na čelu ECB-a podijeljeno je, a vjerujem da će tako i ostati. Neki smatraju da je osigurao da se izbjegne raspad eurozone, drugi misle da je trajno uništio projekt eura i EU, a tek će vrijeme pokazati tko je u pravu – smatra ekonomski analitičar Željko Lovrinčević.
Američki nobelovac Paul Krugman ističe Draghija kao “najboljeg središnjeg bankara modernih vremena”, a njegov najveći kritičar unutar bankarskog establišmenta u Europi, predsjednik Bundesbanka Jens Weidmann stalno ga je kritizirao. Želio je doći na Draghijevo mjesto da preokrene njegove politike, no čelnici u Bruxellesu izborom Lagarde našli su kompromisno rješenje.
– Draghijeva je politika bila povoljna za dužnike svih oblika: države, korporacije, pojedince kojima je ona na umjetan način smanjila dug. S druge strane, gubitnici su štediše jer je ukinuta jedna od temeljnih funkcija novca, pričuva vrijednosti, te je uništena kategorija kamate kao cijene kapitala. Kapital je izgubio tržišnu osnovu jer se novac proizvodi sam od sebe – pojašnjava Lovrinčević te dodaje da je presedan da se politika tako jeftinog novca nastavlja tako dugo.
Inflacija na drugim tržištima
Negativne kamatne stope državnih obveznica također su jedna od ostavština Draghija. Neka poduzeća koja su trebala propasti nisu propala samo zbog vrlo jeftinog novca pa kritičari upozoravaju na stvaranje “zombi ekonomije” koju čine upravo takve tvrtke.
– Zbog jeftinog novca stvaraju se špekulativni baloni na svim tržištima, od zlata, srebra, kapitala ili pak nekretnina, koja su sva precijenjena. Iako Draghi govori da inflacija u eurozoni ne doseže ciljani iznos od dva posto, ona mjeri samo dobra i usluge, ne i druge klase imovine koje su odavno premašile tu točku – pojašnjava nam Lovrinčević.
Postavlja se pitanje hoće li se dolaskom Lagarde na čelo te institucije promijeniti ta politika ili je za takvo što potreban štedljiviji ekonomist poput Weidmanna.
– Draghi je svojoj nasljednici smanjio manevarski prostor monetarne politike pa je sad i pozvao vlade da se usredotoče na fiskalnu politiku. To znači da bi države u eurozoni morale povećati deficit, čemu se zemlje sa sjevera EU, poput Njemačke, protive. No, mogli bismo doći u situaciju da pojedine zemlje zahtijevaju penalizaciju država koje su ekonomski najjače i imaju suficit. Zamislimo da Grk ili Talijan zahtijevaju od Nijemca da bude kažnjen jer ne pristaje na deficit proračuna svoje zemlje. Intuitivno, ako takav sustav ima budućnost, možete reći da je Mario Draghi dobro obavio svoj posao. A ako nema, odgovor se nameće sam po sebi – zaključuje Lovrinčević.