'Odlazimo iz Hrvatske!' U tri godine otišao grad veličine Vinkovaca

Lani je iz Hrvatske, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u pečalbu otišlo gotovo 13.000 građana, u protekle tri godine ukupno 32.500 ljudi, što čini grad veličine Vinkovaca. Neki demografi tvrde da je neregistrirani odlazak još veći te procjenjuju da je prava brojka ekonomskih emigranata barem dvostruko veća. Zašto ljudi odlaze iz Hrvatske? Odgovor leži u dvjema brojkama na internetskim stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje - “trenutačni broj nezaposlenih: 336.072, broj slobodnih radnih mjesta: 3540”. Posla nema, a i bit će ga sve manje.

– Odlazimo iz Hrvatske jer ne želimo do kraja života živjeti na dug – poručila su braća Nikola (24) i Denis (23) iz Koprivnice prije nego što su u ožujku ove godine otišli u Kanadu, u Toronto, i dodali: – Nadamo se da ćemo tamo biti plaćeni dovoljno za pristojan život. Ovdje možemo zaraditi 3500 kuna, oženiti se, kupiti kuću i automobil na kredit i kada sve to otplatimo, sa 60 godina - umrijeti.

Sretan što nisam u RH

Braća su i dalje u Kanadi, rade. Priča poput njihove sve je više. Grupu na Facebooku “Mladi, napustimo Hrvatsku” u samo dva mjeseca “lajkalo” je više od 45.000 posjetitelja. “Svaki put kad pogledam vijesti, sretan sam što sam izvan RH, jedino mi je žao prijatelja i obitelji, koji moraju trpjeti ova sranja”, jedan je od novih postova. Argumente kojima bi se Hrvate koji su sreću odlučili potražiti izvan Hrvatske pokušalo odgovoriti teško je pronaći. Nezaposlenost će i dalje rasti, skupa s inflacijom i životnim troškovima, a BDP i plaće padati... Vlada najavljuje da će se svjetlo na kraju tunela možda pojaviti u drugoj polovici iduće godine. Ljudi čije priče donosimo ne mogu toliko čekati.

>>Hrvati najagilniji u traženju posla – jave se na 100 oglasa

Ivan Brnić: U Americi ima posla za sve, ali tamo nema zabušavanja

Nakon što je od 1999. do 2008. radio u Americi kao vozač kamiona, Brođanin Ivan Brnić se zbog zdravstvenih i obiteljskih problema, početkom sljedeće godine, ponovo sprema otisnuti preko velike bare. Ispočetka je obavljao razne poslove, slabije plaćene, na kojima se može zaraditi jedva 1500 dolara mjesečno. – Nakon godinu dana položio sam za vozača kamiona i kao autoprijevoznik radio sve do 2007. Kupio sam tegljač i radio za druge tvrtke obavljajući usluge prijevoza, a ostvarivao sam oko 6000 dolara mjesečno čiste zarade – kaže Brnić. Brođanin je u Jacksonville na Floridi otišao sa ženom i djecom posredovanjem jedne luteranske organizacije. Već nakon 26 dana pronašli su mu posao. Žena se zaposlila nakon dva mjeseca u jednom skladištu, pošto joj nisu priznavali diplomu više komercijalne škole. – U SAD-u nema problema s neisplatom plaća ili neprijavljivanjem. Bilo kakvu uslugu da napravite, izdaje se ček. I na taj ste ček dužni platiti porez – dodaje Brnić. Svima koji razmišljaju o odlasku u SAD poručuje kako ondje ima posla za sve koji znaju i žele raditi, ali onima koji misle zabušavati poručuje kako bi im bolje bilo da i ne kreću na put. 

Saša Vorkapić: Mnogi moji prijatelji planiraju otići iz Hrvatske

Od sredine rujna i Saša Vorkapić (39) iz Vukovara ponovno je na Zavodu za zapošljavanje. Suočen sa činjenicom da nikako ne uspijeva pronaći stalni posao i on je jedan od onih koji je odlučio napraviti veliki korak i posao pokušati pronaći izvan Hrvatske. – Već sam obavio neke razgovore u Njemačkoj gdje me čeka posao. Sad sam u iščekivanju papirologije i čim to riješim odlazim. Žao mi je, ali drugog izlaza nemam – kaže Vorkapić koji je po struci strojarski tehničar i pizza-majstor, za što se u međuvremenu prekvalificirao. – Listam oglasnike i internet u potrazi za poslom, ali bez uspjeha – kaže Vorkapić. Dodaje da na sličan način razmišlja više njegovih prijatelja i poznanika koji također sjede kod kuće jer ne mogu naći posao. Svi oni razmišljaju da se otisnu preko granice, s time da se neki od njih još nisu odlučili. – Nije im jednostavno jer mnogi od njih imaju žene i djecu – kaže Vorkapić. – U Njemačkoj neću imati to što imam u Vukovaru, ali ću barem imati od čega živjeti – zaključio je Vorkapić.

Obitelj Marker: Ovdje je neizdrživo. Radimo po cijele dane, a od toga ne možemo živjeti

Više od 20 godina 42-godišnji Igor Marker iz Velike kraj Požege je u poduzetničkim vodama. Bavio se građevinarstvom, prodajom i promocijom zdravstvene opreme, a u zadnja tri mjeseca okušao se i u ugostiteljstvu. – Situacija je neizdrživa. Supruga Biljana i ja radimo po cijele dane, ali od toga ne možemo živjeti jer svoj rad ne možemo naplatiti. Imamo oko 180.000 kuna potraživanja putem pravomoćnih sudskih ovrha, ali to nam ništa ne vrijedi jer se ne možemo naplatiti. Zbog toga smo postali dužnici države. Imamo 40.000 kuna duga prema Poreznoj upravi. Nudili smo im te sudske ovrhe, ali oni to ne žele prihvatiti. Shvatili smo da ako u ovakvim uvjetima nastavimo raditi samo ćemo dugove gomilati, a to nas može dovesti samo do toga da postanemo jedan od socijalnih slučajeva, što nam je neprihvatljivo – objašnjava Igor koji je zajedno sa 31-godišnjom suprugom Biljanom prije tri mjeseca počeo razmišljati o odlasku u Kanadu kada je shvatio da čak ni u ugostiteljstvu ne mogu zaraditi za osnovne životne potrebe. Kako u toj zemlji supruga Biljana ima ujaka, dobro su se kod njega raspitali o mogućnostima zapošljavanja, plaćama i ostalim uvjetima života.

– Uz mogućnost dobivanja posla, jako nam je stalo da odemo u zemlju koja je pravno uređena, a to Kanada i jest, za razliku od naše zemlje. Nažalost, mnogo puta osjetili smo na vlastitoj koži ne samo da nema pravde nego čak da ni pravno ne funkcionira. Jedan mi je poduzetnik iz Kutjeva ostao dužan 140.000 kuna. Na Općinskom sudu on je dobio sud, ali je drugostupanjski uvažio moju žalbu i cijeli postupak vraćen je ponovno na Općinski sud i traje već osam godina! Ne vjerujem da ću ikada to naplatiti – ističe Igor kojeg posebno pogađa bezosjećajnost državnih institucija prema malim poduzetnicima. Nije mu jasno kako tom državnom aparatu koji, među ostalim, živi od poreza, doprinosa i davanja poduzetnika nije stalno do njihova opstanka.

– Imali smo šest stalno zaposlenih, a u sezoni i do dvanaest. I dok smo plaćali PDV, uplaćivali doprinose i ostalo sve je bilo dobro, a kada smo zapali u teškoće pokazali su bezdušnost prema nama malima. Posebno me razočarala ova vlast u koju sam polagao nade. Vidi se da ne zna što radi, a po našim saznanjima, najmanje četiri do pet godina kod nas neće biti bolje. A toliko dugo ne možemo čekati – poručio je Igor. Supruga Biljana dodaje da im nije lako zbog roditelja i bližnjih napustiti svoju zemlju, ali, kaže, izbora nemaju. – Dobro je što naš sin, koji također ide s nama, ima samo četiri godine pa će se brzo i lako prilagoditi. Do polaska u školu imat će dovoljno vremena i mislim da će mu biti lakše nego nama. Mi u zadnje vrijeme intenzivnije učimo engleski – objašnjava Biljana koja s obitelji već polako pakira kovčege.

>>Hrvati deset puta siromašniji od bogatih građana Lihtenštajna