Odlazimo u London jer u Hrvatskoj ne trebaju mlade i obrazovane

– Želim živjeti ovdje, ne želim nikamo ići, ali ako ostane ovako, supruga i ja jednostavno ćemo morati otići. Ne vidim drugoga načina da se osamostalimo, da ne živimo uz pomoć roditelja, da zasnujemo obitelj i ostvarimo karijeru... Na žalost, sva iskustva u potrazi za poslom dosad su nam bila gorka i ne vidimo nikakvu perspektivu – s gorčinom govori Marko Šarić (26).

A nisu jedini...

On se nakon više od dva desetljeća života u Velikoj Britaniji s majkom vratio iz Londona u svoj rodni Šibenik. Nakon gotovo četiri godine življenja u Hrvatskoj, u koju je došao sa završenim engleskim koledžom (svojevrsnom višom školom), nije uspio naći bilo kakav kvalitetniji posao u kojemu bi njegova znanja došla do izražaja i bila nekome od koristi. Čak ni njegovo savršeno znanje engleskog, s obzirom na to da je u Britaniji živio od svoje prve godine života, nikomu nije bilo potrebno, kaže. U međuvremenu je počeo studirati na zadarskom fakultetu engleski jezik i pedagogiju, a sada bi, ako se vrati u Veliku Britaniju, studij nastavio ondje, s obzirom na to da ima i hrvatsko i britansko državljanstvo.

U svojoj zamisli nije sam: s njim se na put sprema i njegova 24-godišnja supruga, Šibenčanka Petra Perkov, koju je upoznao na fakultetu prije tri i pol godine. Ona je nedavno završila studij engleskog i njemačkog jezika i također je na rubu strpljenja.

– Vjerujte, nikad nam takvo što ne bi palo na pamet kad bismo imali i najmanju šansu da svojim obrazovanjem uspijemo zaraditi dvije plaće koje bi nam bile dovoljne za samostalan život, zasnivanje obitelji, podizanje djece. Sada nam i za osnovne potrebe novac daju roditelji. A znam da nismo jedini koji smo u takvoj situaciji. I mnogi naši prijatelji, i drugi mladi i pametni ljudi, planiraju isto. Netko može pomisliti da smo izbirljivi, da ne želimo raditi, ali mislim da je dovoljan podatak da sam od listopada poslala više od 200 molbi za posao širom Hrvatske... – kaže Petra. Od silnih molbi, poslanih na adrese brojnih škola, zavoda, agencija, tvrtki, tek na nekoliko njih dobila je odgovor, i to – odbijenice.

– Najviše od svega ipak me zaprepastilo i ugasilo mi svaku nadu ono što bi mi rekle tajnice ili ravnatelji u nekim školama kada bih predavala dokumente na natječaj za posao profesorice: "Bolje vam je da ne trošite vrijeme, ionako je već rezerviran za nekoga" – svjedoči Petra Perkov.

Spominje i slučaj u kojemu je u nekoj školi zamjenjivala odsutnu profesoricu samo četiri dana, a zbog toga se najprije morala odjaviti s HZZ-a, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, a onda se opet ponovno prijavljivati. Kakve administrativne besmislice!

Nisu izbirljivi niti lijeni

– Nisam izbirljiv ni lijen, ali smatram vrlo lošim čak i to što mladi moraju posao tražiti i u Zagrebu, umjesto da mogu živjeti i raditi u svojim gradovima – dodaje Marko.

U London, kažu, ne idu na slijepo: dobro su se raspitali o cijenama života, najma stanova i mogućnostima za posao, a olakotna im je okolnost i Markov "životni staž" u Velikoj Britaniji. Osim toga, trebaju skupiti i najmanje šest tisuća kuna koliko je kao svojevrsno jamstvo potrebno kako bi se dobila ulazna viza za tu državu, a što bi trebalo jamčiti da barem prvih mjesec dana osoba ima dovoljno za životne potrebe i da neće tražiti socijalnu pomoć. A kad prikupe potreban novac i ako im u međuvremenu nitko ne ponudi posao u rodnoj zemlji, ovaj će se mladi bračni par vjerojatno zaputiti u englesku prijestolnicu i na dulje vrijeme napustiti opjevane ljepote sunčanog dalmatinskog zavičaja i druge divote domovine. Uostalom, vjerojatno i s jednakom zebnjom i tugom kakvu su odlazeći na daleki sjever, zapad ili jug "trbuhom za kruhom" u sličnim neveselim povijesnim neprilikama duboko proživljavali i nebrojeni Hrvati i prije nekoliko desetljeća.