Goran Selanec, najmlađi kandidat za Ustavni sud koji će u listopadu napuniti 40 godina, mogao je sa svojom biografijom ostati živjeti u SAD-u gdje je magistrirao i doktorirao na uglednom Pravnom fakultetu u Michiganu, ali odabrao je zalagati se u Hrvatskoj za javno dobro. Rečenice su mu odmjerene, osobito one o najosjetljivijim pitanjima poput pobačaja o kojem u društvu trenutačno postoji jak emotivni naboj. To samo pokazuje da je zreo kandidat za Ustavni sud, no drugo je pitanje žele li političke elite odabrati najbolje. Prije nego što je postao zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova bio je predavač na Katedri za europsko javno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, na kojem je diplomirao s posebnim priznanjem Magna cum laude i dobitnik je i Rektorove nagrade. Nije opterećen time hoće li njegovoj i kandidaturi drugih stručnih kandidata presuditi politička trgovina.
– Ovo je naša profesija, moramo u nju vjerovati. Ne možemo si olako dopustiti da se odlučuje o kandidatima za Ustavni sud a da nismo pokušali iskoristiti priliku koja postoji barem u formalnom obliku i pokazali znanje i vještine stavljajući se na raspolaganje Saboru i javnosti. Među 40-ak prijavljenih niz je kvalitetnih kandidata, kao što su kolegice koje su bile zastupnice u predmetima o zaštiti temeljnih prava pred Europskim sudom za ljudska prava (ESLJP), nekoliko vrhovnih sudaca i sutkinja i nekoliko izuzetnih stručnjaka s pravnih fakulteta u Rijeci i Zagrebu, kojima nitko ne može prigovoriti na stručnosti, iako postoji glasina da su imena ustavnih sudaca dogovorena – kaže Selanec, iza kojeg stoji samo odlična biografija. Kad je odlazio u Ameriku, otišao je s odlukom da će se vratiti.
– Tome je pridonijelo i vrijeme u kojem sam odrastao. Tijekom moje srednje škole, 90-ih, bio je rat, a studirao sam u postratnom razdoblju. To vas na neki način odredi. Moja generacija formirana je tako da želi doprinijeti javnom dobru i ovoj zemlji. Bili smo klinci, nismo mogli sudjelovati u vojsci, ali baš zato što smo bili klinci govorili su nam "dajte najbolje od sebe, obrazujte se i vratite se" – govori.
Važnost Ustavnog suda
No, svjestan je da je današnja generacija suočena s drugim okolnostima i sumnjom, koju on nije imao. Ne zamara se time što su i prije nego što je natječaj za ustavne suce otvoren procurila imena kandidata oko kojih su suglasni i opozicija i vlast. Nije mu sporno što se parlamentarne stranke dogovaraju o sastavu Ustavnog suda jer to znači i da traže način da postignu dogovor i da su shvatili važnost te institucije.
– Ako se ne izabere deset ustavnih sudaca, što bi bila najgora opcija, Ustavni sud neće moći funkcionirati jer nemamo minimum sudaca za kvorum. To bi bilo katastrofično iz niza razloga, ne samo zbog parlamentarnih i lokalnih izbora, nego zato što o nizu zakona koje bi donosio parlament nitko ne bi mogao reći zadire li se njima u temeljna prava građana ili vrednote Ustava. De facto bismo imali parlament koji bi donosio odluke bez ikakve kontrole – kaže. Nedavno je i zastupnik Ivan Vilibor Sinčić nakon niza neodgovornih izjava političara kazao da je Ustavni sud nepotreban, da se dio njegovih ovlasti može prenijeti na Vrhovni sud, a dio na Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav.
– Tvrditi da je Ustavni sud nepotreban u našem pravom poretku koji počiva na trodiobi vlasti i ustavnoj demokraciji koja štiti temeljna prava svih građana izuzetno je neozbiljno i politički neodgovorno. Ustavni sud kontrolira funkcionira li trodioba vlasti i kako se tijela državne vlasti ophode s građanima. Tvrditi da bi to mogao raditi Odbor za Ustav znači da bi Sabor sam sebe kontrolirao! Postoji i ozbiljnija argumentacija s kojom se, također, ne slažem da bi dobar dio ovlasti Ustavnog suda mogli preuzeti redovni sudovi, prije svega Vrhovni sud, nad kojim bi bio ESLJP. S dužnim poštovanjem prema sudu u Strasbourgu, to je međunarodni sud i kada donese odluku, nema snažne instrumente da državna tijela u Hrvatskoj prisili da provedu tu odluku jer se oslanja na suradnju hrvatskih sudova te zakonodavne i izvršne vlasti. A drugo važno pitanje je: zar će nam međunarodni sud određivati što nama piše u Ustavu!? Tada bismo de facto predali dobar dio svoje suverenosti međunarodnoj instituciji – govori o posljedicama političkog populizma.
Kada bismo, kaže, dio ovlasti Ustavnog suda prenijeli na Vrhovni sud i redovne sudove, napravili bismo duboku rošadu u načinu na koji sada funkcionira trodioba vlasti jer je kontrola poštovanja temeljnih prava građanki i građana centralizirana i ponajprije u nadležnosti Ustavnog suda. O važnosti da u Ustavnom sudu sjede stručnjaci različitih svjetonazora kaže: – Ako je zadaća Ustavnog suda uzeti emocionalno i politički nabijene predmete i staviti u pravni jezik, u formu logike i pravnog postupka, a da to bude što je moguće više dosljedno sudskoj praksi, onda je raznolikost u vrijednosnim stajalištima bogatstvo tog suda.
Rascjep sudaca oko pobačaja
Dotičemo se osjetljivog pitanja pobačaja, oko kojeg su do krajnosti suprotstavljene pozicije, jednih, koji smatraju da je pobačaj ubojstvo, i drugih koji smatraju da je pobačaj isključivo pitanje zadiranja u reproduktivna prava žena da raspolažu svojim tijelom. ESLJP se u predmetu Parillo protiv Italije nije izjasnio je li embrij ljudsko biće, ali se izjasnio da nije ni stvar, odnosno nečija imovina.
– Pitanje pobačaja je jedno od onih emocionalno i politički nabijenih pitanja u društvu. Kad gurnete argumentaciju u jednu ili drugu stranu, dobijete sukob između dva argumenta, dvije krajnosti – da je pobačaj ubojstvo ili da je njegova zabrana ropstvo. Taj argument s ropstvom se još nije zavrtio kod nas, ali je prisutan vani na način da, ako pod prijetnjom stroge sankcije iza koje stoji pravni sustav kažete ženi da mora podrediti sve svoje osobne interese ljudskom fetusu, kojeg neki smatraju živim bićem, neki osobom, a neki potencijalom za ljudski život, stavljate ju u podanički položaj. Između te dvije krajnosti o pobačaju kao ubojstvu ili ropstvu imate čitav niz argumenta.
Kada čujete da se krajnosti koriste u javnom diskursu, znate da je taj problem postao izuzetno osjetljiv i da nosi rizik destabilizacije sustava. Bez obzira koje stajalište ima neki sudac ili sutkinja o ovom pitanju u kojem ljudi iskreno vjeruju u ispravnost svojih argumenta i koji s jedne i druge strane nisu besmisleni, suci moraju biti otvoreni prema argumentima obje strane prije nego što ih odvažu i donesu odluku – tumači. Ni ESLJP dosad nije iznio jasan stav o pobačaju.
– ESLJP iz predmeta u predmet odbija zauzeti jasno stajalište je li pobačaj uvijek odnosno apsolutno dopušten ili nije, kao što odbija zauzeti stav je li embrij ljudski život ili potencijal za ljudski život, a niti je spomenuo da je osoba. Zato što je to međunarodni sud, svjestan svoje pozicije i činjenice da u Vijeću Europe oko toga nema konsenzusa. Zato sud otvoreno kaže: kad nema konsenzusa, članice Vijeća Europe imaju široku diskreciju o ovom pitanju, što ne znači da mogu baš raditi sve što hoće. Kad bi neka država strogo ograničila mogućnost pobačaja da bi ugrozila život i zdravlje žene, tu je ESLJP već zauzeo stav da bi to bilo kršenje Konvencije, ali je izvan toga diskrecija široka, jer su u Vijeću Europe i Portugal i Rusija i Britanija koje nemaju isti stav o pobačaju. Nećemo ni mi od Strasbourga dobiti odgovor na pitanje o pobačaju, ali to znači da je odgovornost na našem Ustavnom sudu i ne možemo pobjeći od tog pitanja u Hrvatskoj i čekati da se preseli u Strasbourg – ističe.
Što mu govori to što Ustavni sud 20-ak godina nije odlučio o pobačaju?
– Ustavni sud time nije prekršio nijednu normu Ustava, ni Ustavnog zakona, ali kada se takva odluka odgađa, šaljete poruku da postoje razlozi koji prijete stabilnosti sustava i zato ne znate, ne želite ili nemate snage s njima se suočiti. Predsjednica Omejec je preuzela odgovornost na sebe, što je izuzetno moralno, i rekla da nije imala snage staviti taj predmet na sjednicu. Meni to govori da u Ustavnom sudu postoji i sada i prije 10 godina veliki rascjep oko pitanja pobačaja i možda se zato i smatralo da odluka o pobačaju ne bi bila dovoljno dobra da pacificira spor u društvu oko abortusa. No, ako to pitanje nije bilo sazrelo za odlučivanje, postoje strategije koje sudovi koriste da bi ga ostavili za budućnost, a ipak zatvorili taj predmet. Prije tjedan dana Vrhovni sud SAD-a imao je emocionalno nabijen postupak u kojem se radilo o obvezi poslodavaca da kroz zdravstveno osiguranje radnicima plaćaju i kontracepciju.
No, poslodavci s čvrstim vjerskim uvjerenjima smatrali su da im je država ograničila temeljno pravo na vjeroispovijest, a Vrhovni sud SAD-a, kojem nedostaje jedan sudac, pa bi omjer glasova bio 4:4, znao je da ta odluka ne bi bila uvjerljiva. No, proveo je raspravu i odlučio zastati s postupkom dajući nalog nižim sudovima da pomognu strankama i vide mogu li doći do nagodbe, a ako se ne uspiju nagoditi, predmet će se vratiti na Vrhovni sud. Time su poručili da sada neće o tome odlučivati, a to radi i ESLJP kod pobačaja. Mogao je i naš Ustavni sud tako ostaviti pitanje o abortusu otvorenim, a zatvoriti taj predmet – kaže.
Ako se kod mladih u SAD-u potiče briga za javno dobro, kao na Sveučilištu u Michiganu, pitamo ga kako tumači da su u stanju i 11-godišnjake poslati u zatvor, imaju smrtnu kaznu, solidarnost prema bolesnima im nije jača strana, a zaslužni su i za mnoge ratove.
O dobrom i lošem u SAD-u
– Michigan kao sveučilište s dugom tradicijom i velikom autonomijom traži ljude koji planiraju karijere nastaviti u javnom sektoru i potiče ih da služe javnom dobru. Vi imate drukčije mišljenje o SAD-u nego ja koji sam tamo studirao i živio nešto drukčije, iako ne osporavam dio problematičnih aspekata američkog društva i politike. Nikako nisam mogao razumjeti smrtnu kaznu u njihovu pravnom sustavu i apsolutno mi je neprihvatljiva, kao i osuđivanje djece. No, oko toga postoje ozbiljni sukobi u SAD-u i takve kazne ćete naći u manjem broju država. Michigan se grozi ideje smrtne kazne i kažnjavanja djece i potiče svoje studente kad odu u stvarni život da se bore protiv toga – odgovara.
Kako se kao muškarac odlučio baviti ravnopravnošću spolova?
– Još u studentskim danima opredijelio sam se za područje ljudskih prava, a na Michiganu me je najviše privuklo pitanje diskriminacije, nepovoljno postupanje prema nekome temeljem razloga koji ne održava stvarnu vrijednost pojedinca, a vi ga podređujete svojim interesima, stavljate ga u podređeni položaj, oduzimate mu autonomiju i postavljate se prema njemu kao da nije jednako vrijedan. Također, vrlo se živo sjećam telefonskog razgovora moje majke s kolegicama, kad je po svim kriterijima svojih postignuća i iskustva trebala napredovati na jednu od najviših pozicija unutar svoje kompanije, ali na kraju je tamo ipak završio muškarac, a njoj nitko nikad nije rekao zbog čega nije izabrana. Sjećam se tog njezinog razočaranja i to da je moja majka doživjela nepravdu kao djetetu mi je ostalo upečatljivo – otvoreno će.
Dok mnogi u našem društvu hrle da se samodefiniraju kao liberali, konzervativci ili ljevičari ili da druge ljude trpaju u ladice pa makar tamo i ne pripadaju, za Selaneca su to previše plošne podjele.
– Kad razmišljam gdje sam, uvijek razmišljam o kontekstu pitanja kojim se bavim i pokušavam naći najuvjerljiviji argument zašto sam na toj strani. Da sebe moram definirati lijevo, desno ili kao liberala, ne bih mogao jer sam na nekom pitanju malo više na jednoj, a na nekom drugom na drugoj strani. Da se svrstavam, robovao bih konceptima i idejama koje se mogu pokazati nekorisnima za velik broj ljudi kojima sam sugrađanin. Vani se institucije grade tako da služe ne nekoj struji, nego društvu i guraju ga naprijed, a ta ideja može biti i slijeva i zdesna i s centra – tumači.
Trčite protiv sebe, ne drugih
I supruga mu je pravnica. Stažira na Sudu pravde EU u Luksemburgu. Uz pravo, ljubav mu je i trčanje, pa svakodnevno trči 15 do 20 km. Istrčao je nekoliko maratona, a prije mjesec i pol i ugledni bostonski.
– Na maratonu ne trčite protiv drugih, nego protiv sebe, a drugi su na stazi da vas vuku i da vi vučete njih i taj osjećaj solidarnosti, gdje vam je protivnik unutra, a vani su vam partneri, fantastičan je sportski osjećaj. Trčanje mi znači iznimno puno jer neke od najvrednijih ideja koje sam kasnije pretvarao u odluke posložile su mi se dok sam trčao. Trkači kažu kad uđete u zonu um se očisti i u toj zoni sam dosta dilema i problema riješio. Ovo će zvučati otrcano, ali ustavno sudovanje je kao maraton.
Stalno se pripremate i radite na svakom predmetu da izgradite doktrinu, sudsku praksu koja ima rep, glavu i kičmu. Ta doktrina se gradi svakodnevno i dugoročno da bi sud bio spreman, kad dođe veliki predmet koji prijeti da će slomiti društvo, za odluku koja će biti uvjerljiva i onima na suprotnoj strani – kaže. Hoće li biti razočaran ako ne prođe u Ustavni sud? Kad se čovjek natječe, uzvraća, očekuje da prođe kroz cilj, ali i ako ne prođe, neće biti razočaran i vratit će se poslu zamjenika pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
>> 'Kako možete obavljati ovo časno zanimanje ako ste lagali da nemam završenu gimnaziju?'