Odluka o evakuaciji bila je gora i od kapitulacije

Nakon šokantnog gubitka zapadne Slavonije, 18. svibnja održana je Skupština RSK u Borovu Selu. Održavanje Skupštine u Borovu Selu tražio je Mikelić jer su Knin kontrolirali Martić i Babić. Mikelić je tražio odgovornost Martića te se založio za aktualiziranje Plana Z-4 kako bi se spasila zapadna Krajina.

Za govornicu su izišli Martić, potom Babić, Rade Leskovac i Vojimir Stanimirović i suprotstavili se Mikelićevu prijedlogu. Tada Martić i Babić, prema knjizi Milisava Sekulića, „uspevaju da proture jednostranu odluku o hitnom ujedinjenju Republike Srpske Krajine i Republike Srpske", i to na prijedlog SDS-a i SRS-a. Mikelić se usprotivio.

Zamjena u vodstvu

„Koliko se sjećam, Mikelić je govorio da je ujedinjenje suluda nova ratna opcija i da se ne može ići na spajanje dva entiteta iz dvije međunarodno priznate države?! Nitko takvu državu ne bi priznao. To je bio razlog da Hrvatska napadne zapadne dijelove Krajine. Trebali smo biti mudri i tražiti od međunarodne zajednice aktualiziranje Plana Z-4 i da spasimo zapadne dijelove Krajine", kaže bivši poslanik Skupštine RSK koji je tada ipak glasovao za ujedinjenje srpskih zemalja.

No, mudrosti među Srbima tada nije bilo. Vojislav Stanimirović se založio za „odluku o hitnom ujedinjenju" kazavši da je za to „pravo vreme". Uglavnom, Mikelićev prijedlog nije prošao. Odluka o ujedinjenju s Republikom Srpskom donesena je preglasanjem. Za je bilo 36 poslanika, a protiv 34. Nakon toga, uslijedilo je novo približavanje Martića i Babića i Mikelić se našao na odstrelu. Na sljedećoj Skupštini RSK, održanoj 29. svibnja u Kninu, Mikelić je smijenjen s mjesta predsjednika vlade.

Martić nije imenovao novoga mandatara, svu vlast držao je u svojim rukama. Pod pritiskom Beograda zamijenjen je Čeleketić, a zapovjednikom vojske imenovan je Mile Mrkšić kao „spasilac". Zapovjednik vojske Mrkšić i Mile Martić, „vrhovni komandant", organizirali su i vojnu paradu u Slunju, na Vidovdan 28. lipnja 1995. Stanje prije Oluje u Krajini bilo je katastrofalno. Međunarodni predstavnici ignorirali su Knin.

Tek sedam dana prije Oluje Milan Babić izabran je za predsjednika vlade RSK. I nakon što je sastavio vladu, Babić je otišao u Beograd gdje je čekao Galbraitha.

„To je bila Galbraithova igra da Babića izvuče iz Knina da ga hrvatske snage ne uhvate kad počne Oluja", kaže jedan od bivših ministara u vladi RSK.

Babić je javno u Beogradu priopćio da prihvaća Plan Z-4. Ostaje nejasno zašto je to učinio u Beogradu, a ne u Kninu. Budući da je u međuvremenu srpska delegacija u Ženevi odbila sve hrvatske prijedloge, a Bihaću prijetila katastrofa kao i Srebrenici, SAD je dao zeleno svjetlo za oslobođenje Hrvatske. Tuđman je pokrenuo Oluju.

U trenutku kad je Hrvatska pokrenula Oluju, prema Milisavu Sekuliću, Krajinu je moglo spasiti samo vrijeme koje je curilo.

"Milošević je od međunarodne zajednice trebao 'kupiti vrijeme' da Hrvatska ne ide u napad bar do listopada. Međutim, ništa od toga nije bilo. I onda u 5 časova sudbonosnog 4. avgusta počinje operacija Oluja višečasovnom artiljerijskom vatrom...U Kninu su pogođene kasarne, zgrada Glavnog štaba Srpske vojske krajine... Do 14 časova nagomilalo se izveštaja koji govore šta je sve neprijatelj pokušao, ali da je protivakcijama onemogućen", piše u svojoj knjizi Sekulić.

U tim trenucima s Miloševićem je razgovarao i Martić.

„Milošević je postavio uslov – da se Krajina brani pet-šest dana, a za to vreme on će tobože izboriti za prekid borbenih dejstava", otkriva Sekulić u svojoj knjizi.

Kako je srpska linija obrane pucala na bojišnici, general Mile Mrkšić mogao je samo telegramom protestirati kod zapovjednika UNPROFOR-a, generala Bernarda Janviera.

„U takvom telegramu praktično se najavljuje kapitulacija", zaključuje Sekulić.

Pobjegli svi

Uspaničeni Martić već prvog dana Oluje tražio je od Mrkšića da krajinska vojska opet raketira Zagreb. Rratna sreća je već bila okrenula leđa Srbima. Martić stoga 4. 8., prvog dana Oluje, u 17 sati saziva sjednicu Vrhovnog savjeta obrane RSK.

„Na Savetu se donosi najgora moguća odluka – o evakuaciji stanovništva. Pokazalo se da je to bilo gore čak i od odluke o kapitulaciji. Odluka je značila evakuaciju civilnog stanovništva, milicije i vojske, sa celog prostora zapadnog dela RSK", izričit je Sekulić. Odluka o evakuaciji je priopćena javnosti 4. kolovoza u 20 sati. Nakon Martićeve odluke o evakuaciji, nastala je panika na prostoru koji su kontrolirali Srbi.

Uzalud su srpski oficiri nagovarali vojnike da ne bježe s položaja. U međuvremenu, Glavni štab Srpske vojske Krajine također se spremao za „bežaniju" iz Knina na područje općine Srb, ukrcavali su arhivu. Zapovjednik vojske general Mile Mrkšić i „vrhovni komandant" Milan Martić napustili su Knin i krenuli na novo komandno mjesto – Otrić. Već 5. kolovoza pobjegli su u BiH, u Oštrelj, na prostor pod kontrolom bosanskih Srba. Bio je to kraj Krajine, a u Oštrelj će uskoro ući postrojbe HVO-a i HV-a. Prema Sekuliću, srpski vojni gubici na području RSK tijekom rata, od lipnja 1991. do sredine kolovoza 1995., iznosili su 3496 poginulih i 6189 ranjenih vojnika. Na kraju, kad je Krajina pala i kad su prve izbjeglice došle u Beograd, Srbija je zanijemjela.

Filip Švarm je u tjedniku Vreme tim povodom napisao: „Krajišnicima tek preostaje da se preispituju, razmisle i sroče svoje optužbe. Iz njih će se moći vidjeti koliko se tim, beskućnicima sada, manipuliralo i koliko su stvarno bili u pravu kada su se latili oružja. Objektivno otvorenu krizu srpskog pitanja u Hrvatskoj krajiški lideri počeli su rješavati onako kako ju je rješavao Milošević u cijeloj Jugoslaviji. Tačnije, populizmom, netolerancijom, siledžijstvom...".

>>Milan Martić odbio plan Z-4 i visoku autonomiju za 11 okruga u Krajini

>>Operacija Maslenica bila je početak kraja, a Srbi su otišli po odluci RSK