Robert Markarjan u Hrvatskoj je već gotovo pet godina, ovdje se, kaže, osjeća dobro, druži se s mnogima, poznatima i nepoznatima. Iza njega je, nakon doktorata iz povijesti na sveučilištu Lomonosov u Moskvi, duga diplomatska karijera u kojoj je sedam godina, do 2006., bio veleposlanik u Siriji. Sad mu u Hrvatskoj smeta što se u hrvatskim medijima, uvjeren je, ukrajinska kriza prati nedovoljno objektivno.
EU i SAD uveli su nove sankcije Ruskoj Federaciji, naftne kompanije nemaju pristup financijskom tržištu, a ograničen je pristup i državnim bankama, koliko dugo one mogu izdržati?
Naravno da nećemo negirati kako se uvedene sankcije mogu negativno odraziti na određene grane našeg gospodarstva. Ruske kompanije i banke kojima su uvedene sankcije bit će prisiljene promijeniti strategiju te djelovati u skladu s novim uvjetima. Neke od njih dobit će potporu države, a već traže i nove vanjske partnere. Postavljati pitanje o tome koliko oni mogu izdržati smatram nekorektnim. Ako netko misli da će se Rusija „slomiti“ pod pritiskom ovih sankcija, toga neće biti. Uglavnom, u Rusiji nema nikakve panike – postojeće su teškoće savladive i naša će ih zemlja uspjeti savladati. Druga stvar, višekratno smo ponavljali da su sankcije obostrano oštro oružje i probleme će imati ili već imaju i oni koji uvode sankcije. Mislim da svi to dobro razumiju. Nadam se da će na kraju u stavovima naših zapadnih partnera zdrav razum i pragmatizam prevladati „sankcijsku inerciju“.
Je li između Rusije i zapadnih zemalja ponovno na djelu hladni rat?
U osnovi hladnog rata prošlog stoljeća prije svega bila je ideološka borba između dva bloka zemalja. Danas je situacija drugačija. Istodobno, očito je da danas odnosi između Rusije i Europske unije prolaze ozbiljan test izdržljivosti. Više smo puta čuli od europskih kolega – odnosi između Moskve i Bruxellesa poboljšat će se kada se situacija u Ukrajini počne stabilizirati. Kao što je poznato, 3. rujna predsjednik Putin iznio je plan stabilizacije ukrajinske krize u sedam točaka. Dva dana poslije na zasjedanju kontaktne skupine za Ukrajinu u Minsku je potpisan protokol o zajedničkim koracima usmjerenim i na realizaciju inicijative predsjednika Rusije. Na sastanku skupine 19. rujna te su ideje bile detaljizirane. Postignuti dogovori postali su isključivo važnim korakom u mirnom razrješavanju krize u Ukrajini. Bitno je što je postignut potpuni prekid vatre, koji se čuva i danas, iako ima i posebnih incidenata. Ide proces razmjene zarobljenika. Uspostavljena je razvojačena zona od 30 km između jedne i druge strane bojišnice. Radi međunarodna promatračka misija OSCE. I Rusija je odigrala svoju pozitivnu ulogu u svemu tome. U takvim uvjetima zadržavanje postojećih sankcija i, štoviše, njihovo pooštravanje nemaju logičkog objašnjenja. Uglavnom, sigurni smo da „točka s koje nema povratka“ u našim odnosima nije dosegnuta. Smatram da nemamo alternative nastavku uzajamno korisne i, najbitnije, ravnopravne suradnje između Rusije i EU jer nas puno toga veže u geografskom, gospodarskom i povijesnom planu.
Je li aneksija Krima u skladu s međunarodnim pravom? Sad je već cijeli niz područja, od Pridnjestrovlja do Krima, koja imaju nedefiniran status. Je li to prevelik potencijalni sigurnosni rizik?
Povratak Krima pod rusku jurisdikciju nema ništa zajedničko s riječju aneksija, koju ste upotrijebili. Napominjem da je u ožujku ove godine na poluotoku bio održan referendum na koji je izašlo 83% stanovništva i njih 96% glasalo je za ulazak Krima u sastav Ruske Federacije. Ovaj je referendum u potpunom skladu s poveljom UN-a, barem ne manje od odluke o odcjepljenju Kosova od Srbije. Što se tiče područja koja, kako ste rekli, nemaju definiran status u međunarodnoj zajednici, naravno to je destabilizacijski faktor i potencijalni sigurnosni rizik. Usput rečeno, Ruska Federacija aktivan je sudionik gotovo svih posredničkih formata u razrješavanju takvih situacija, kao na primjer u Pridnjestrovlju.
Rusija tvrdi da u Ukrajini nema ruske vojske, ali u ruskim novinama pojavljuju se vijesti o tajnim sprovodima poginulih ruskih vojnika.
Puno puta ponavljali smo da službenih ruskih vojnika nema na teritoriju Ukrajine. To su redovite neosnovane optužbe Rusije, koje nisu potkrijepljene konkretnim dokazima. U Ukrajini su bili ruski dobrovoljci koji su se borili na strani pobunjenika s jugoistoka Ukrajine i ovu činjenicu nitko ne opovrgava. Poznato je, međutim, da su na drugoj strani konflikta bili strani plaćenici.:: Zašto Rusiji smeta želja Ukrajine da se pridruži Europskoj uniji? Zar ne bi svaka zemlja trebala imati pravo odlučiti što želi, bez pritiska susjeda? Iz vrha ruske vlasti govori se o zoni ruskog utjecaja. Koje bi zemlje ta zona obuhvaćala? I što bi to značilo za te zemlje?Svaka država, uključujući i Ukrajinu, naravno ima pravo sama odlučivati, kako ste rekli, što želi – bilo ovo pristupanje Europskoj uniji ili nešto drugo. U vezi s tim zanimljivo je pitati je li EU spreman primiti Ukrajinu u svoj sastav. Što se tiče nedavnog potpisivanja sporazuma o asocijaciji između EU i Ukrajine, više smo puta upozoravali da ćemo u slučaju pojave negativnih posljedica primjene tog sporazuma za gospodarske interese Rusije biti prisiljeni reagirati i uvoditi zaštitne mjere za smanjenje takvih posljedica. Mislim da takvo pravo ima svaka država. Nadam se da su partneri shvatili našu zabrinutost i kako će se držati dogovora koji je po tom pitanju bio postignut 12. rujna u Bruxellesu na sastanku predstavnika Rusije, Ukrajine i EU. Ni o kakvoj zoni ruskog utjecaja, kao što ste rekli, u vrhu ruske vlasti se ne govori, tako da nema smisla govoriti o nekim zemljama.
Zašto Ruskoj Federaciji toliko smeta nazočnost snaga NATO-saveza u blizini granice? Zar nisu nakon pada Sovjetskog Saveza odnosi između Rusije i SAD-a postali prijateljski? Čak i prema vojnoj doktrini Ruske Federacije, donesenoj u veljači 2010. godine, kad se navode glavne opasnosti za sigurnost, na prvom je mjestu opasnost od širenja NATO-saveza blizu granica Ruske Federacije. Možete li objasniti zašto je NATO neprijatelj?
Osnovna prijetnja sigurnosti za Rusiju nije sam NATO-savez, nego približavanje njegove vojne infrastrukture ruskim granicama. Rusija, kao i bilo koja država, analizira ovu opasnost i mora reagirati na nju. Dobre su namjere u odnosu na našu zemlju, o kojima se ponekad govori u NATO-ovu stožeru u Bruxellesu, promjenjiva veličina, dok je vojni potencijal – stalna. Nas su često uvjeravali krajem 80-ih i početkom 90-ih da se NATO neće širiti. Gdje su sva ta obećanja? Nama i sada govore da planovi izgradnje europskog proturaketnog štita nisu usmjereni protiv Rusije, ali kada mi predlažemo potpisivanje pravno obvezujućeg dokumenta o tome, onda nas ignoriraju. O kakvom povjerenju možemo govoriti u takvom slučaju?
Je li legitiman način borbe za političke ciljeve ako grupa ljudi upadne s oružjem u državne zgrade i zauzme ih, kako su to učinili separatisti na istoku Ukrajine? Je li taj način ipak različit od prosvjeda koji su se dogodili na Majdanu?
Majdan je u stvari i bio nasilno zauzimanje vlasti, uz to zauzimanje vlasti u cijeloj državi, i pojedinačnih državnih zgrada, hotela, medijskih zgrada, bila su opljačkana skladišta s naoružanjem i vojnom imovinom. Takve akcije bile su popraćene nasiljem nad djelatnicima tih ustanova, bili su i slučajevi ubojstava.Ova zauzimanja provodili su bojovnici radikalnih desnih organizacija poput „Desnog sektora“. Na Zapadu su zatvarali oči na to, nazivajući ove bojovnike „borcima za demokraciju“. Kada se na istoku Ukrajine dogodila odgovorna reakcija, kada je narod pružio otpor pokušajima da se odigra sličan scenarij u Donbasu, to se objavljuje nelegitimnim. Trebamo izbjegavati dvostruke standarde. Naravno, bilo koje nasilje je loše, ali ne smijemo žrtvama nasilja uskraćivati pravo na zaštitu svojih interesa.
Do sada je poginulo više od tri tisuće ljudi u borbama u Ukrajini, je li učinjeno dovoljno da se to ne nastavi?
Iskreno žalimo za svim žrtvama ovih tragičnih događanja. Nije naša krivnja što se u Ukrajini lije krv i što ginu ljudi, uključujući starije osobe, žene, djecu, novinare. Dodao bih tome još i tisuće izbjeglica i raseljenih – samo u Rusiji ima 800 tisuća izbjeglica iz Ukrajine. Rusija se od samog početka konflikta zalagala i nastavlja se zalagati za njegovo rješenje mirnim i političkim sredstvima. Naša je zemlja dala odlučujući doprinos postizanju dogovora o prekidu vatre u Minsku i početku političkih pregovora između strana. Nadamo se da će ovi dogovori postati temelj za trajni mir.
Ruski politički vođe tvrde da ne pomažu separatistima. Kako to da oni ipak imaju rusko teško naoružanje?
Uvijek kada nama zamjeraju ovako nešto, mi odgovaramo jedno – predočite dokaze. Ali dokaza nije bilo i nema ih. Navest ću primjer s padom malezijskog zrakoplova u Ukrajini. Od prve minute na Zapadu je počela histerija – da, tobože, iza ove tragedije stoji Rusija. A sada se sve smirilo zato što nikako ne mogu pronaći „ruski trag“. A sve ostalo više i nije toliko važno.
Srbiju se često svrstava u blok s Ruskom Federacijom, iako ima otvorene pregovore o pristupanju EU. Može li Srbija nastaviti put prema EU, a da odnosi s Rusijom ne budu poremećeni?
Prema mojem mišljenju, upravo se na Zapadu govori o takozvanom „pravom izboru“ Srbije koja, kako kažu, odlukom da ide prema eurointegracijama mora ovako ili onako ograničiti odnose s Rusijom. Mi imamo drukčiju filozofiju. Ne polazimo od formule „ili-ili“, nego od formule „i-i“. To znači da smo za jačanje odnosa bilo kojeg člana EU ili kandidata za pristupanje i s nama i s Europskom unijom.
U američkim se krugovima najavljeni posjet predsjednika Putina Srbiji doživljava kao provokacija. Kako to komentirate?
Kao grubo miješanje u unutarnje poslove suverene države. Ali to već ne izaziva čuđenje. SAD je nažalost već odavno odabrao takav način komunikacije s drugima. Ako netko ne sluša njihove „savjete“, onda može koristiti i druga sredstva, sve do upotrebe sile. Na Balkanu smo to već vidjeli.
Ali, intervencija NATO-saveza na Balkanu je okončala desetljeće Miloševićevih ratnih pohoda? Zaista mislite da je ta intervencija bila negativna?
Naš stav je poznat, s naše točke gledišta to je negativno s obzirom na to da je napad na Srbiju bio bez rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, bilo je to kršenje međunarodnog prava, a akcija s obzirom na situaciju nije bila ni potrebna.
Koliko je za Rusku Federaciju važna Hrvatska? Na kojim područjima bi se odnosi trebali bolje razvijati?
U našim ocjenama međudržavnih odnosa ne koristimo takve kriterije kao „važna ili nevažna“. Polazimo od toga da je Hrvatska nama prijateljska država s kojom smo spremni razvijati odnose u svim sferama, prije svega u gospodarskoj. Za to je potrebna uzajamna zainteresiranost i, najbitnije, spremnost za praktični rad na razvoju bilateralnih veza, realizaciji zajedničkih projekata. Rusija je za takav rad spremna.
Ruski veleposlanik u BiH zalagao se za prava Hrvata u toj zemlji, a tvrdi se i da predsjednik Putin podržava predsjednika Republike Srpske Dodika u ambicijama da se RS odcijepi. Kako se u Ruskoj Federaciji gleda na budućnost BiH?
Rusija je polazila i polazi po pitanju BiH od podrške Daytonskog sporazuma. I ne zato jer je ovaj sporazum idealan. Jednostavno, zasad nema druge formule. Glavni je princip Daytona tijekom donošenja bilo kakve odluke prava i interesa uzimanje u obzir sva tri konstitutivna naroda, uključujući svakako i Hrvate, koji se zbog različitih razloga nalaze tamo u najtežem stanju. I ovdje mi razumijemo zabrinutost Zagreba zbog sudbine svojih sunarodnjaka u BiH. Sve ostalo su fantazije. Informacije o ruskoj podršci nekim Dodikovim planovima o izlasku iz sastava BiH nisu utemeljene. Ne treba razvoj gospodarskih veza između Rusije i Republike Srpske gledati kroz „separatističku prizmu“, kako to mnogi žele predstaviti.
Hoće li opskrba Europe plinom iz Rusije ove zime biti sigurna? Ili će Rusija vratiti, kako se to već komentira, ledeno doba?
Rusija neće vratiti ledeno doba. Neka takvi komentari budu na savjesti onih tko ih plasira. Ništa manje od potrošača ruskog plina zainteresirani smo za njegovu stabilnu i neprekidnu isporuku Europi. Uvjereni smo da ona ne može biti ovisna o političkoj konjunkturi. Kao što je poznato, naša energetska suradnja sa zapadnoeuropskim zemljama nije se prekidala ni u doba hladnog rata, nema razloga za to ni danas. Mi smo uvijek ispunjavali svoje obveze. Međutim, treba uzeti u obzir da sigurnost isporuke ruskog plina umnogome ovisi o situaciji u osnovnoj tranzitnoj državi – Ukrajini. Ukrajinske vlasti ni prije nisu uvijek stabilno i odgovorno osiguravale neprekidni tranzit plina u Europu, nego su jednostavno uzimali tranzitni plin za svoje potrebe. Vjerojatno bi Europska unija trebala upotrijebiti svoj utjecaj na Kijev da bi se jamčila sigurnost tranzita ruskog plina kroz ukrajinski teritorij. Onda bi se i potrošači plina u Europi mogli osjećati sigurno.
>> Europa odahnula, ali je pristala biti jamac Ukrajini za kredit kojim će platiti ruski plin
>> U zadnjih godinu dana, sve što se događa u Rusiji, u meni izaziva stid
Rusija će zadržati Krim i "mirna Bosna". Povijesno gledano Krim je Tatarski.