Održan sprovod žrtava šesterostrukog ubojice Igora Nađa, žrtvinoj sestri pozlilo

Kolona ljudi koja je danas na zagrebačkom groblju Miroševac željela proći uz odar ubijenog Paula, njegove majke Maje i tete Josipe, kao i njihovih roditelja Filjke i Dragomira bila je ogromna.

Paulov otac Sandro, koji je na posljednji ispraćaj svog sina doputovao iz Njemačke, kao i još nekoliko članova šire obitelji Tojagić očiju crvenih od plača stajali su uz lijesove svoje djece, teta, bratića, sestrični, nećaka... Neki od njih su se tresli dok su drugi jecali, a od suza se nisu mogli suzdržati niti brojni ožalošćeni prijatelji i poznanici koji bi im izražavali sućut.

Posebno je teško bilo gledati njihove reakcije kada bi došli do Paulovog odra ukrašenog velikim bijelim ružama. Iako bi se svojski trudili ostati dostojanstveni i donekle sakriti emocije pružajući ruku sućuti najužoj obitelji, gotovo nitko nije uspijevao zaustaviti suze koje bi im se slijevale niz lice.

Na samom početku pogreba Filjkinoj sestri Nini je i pozlilo te je nakratko izgubila svijest, a nekoliko ljudi priskočilo joj je u pomoć kako ne bi pala na pod. Ubrzo su donijeli i plastični stolac na koji su ju posjeli, kao i boce s vodom. Nedugo zatim stiglo je i vozilo Hitne pomoći, a ubrzo su počeli iznositi lijesove, najprije onaj bijeli, malog Paula, potom njegovog djeda Dragomira, pa bake Filjke, njegove majke Maje, i na kraju Majine sestre Josipe, koji je, bas kao i Paulov, bio bijel.

Najveći jecaji iz gomile su se oteli u trenutku kad su iznosili Dragomirov lijes, oko kojeg su cijelo vrijeme u uniformama stajali i pripadnici Hrvatske vojske, njih petorica.  Nakon molitve, uz taktove poznate duhovne pjesme “Oči u oči” kolona ljudi krenula je prema grobovima.

Svi oni pognute glave šutke su pratili lijesove s tijelima sve do trenutka dok ih uz zvukove pjesama “Milost” Johna Newtona te “Ima jedna duga cesta”, “Da te mogu pismom zvati”, “Krist na žalu” i “Moj lipi anđele” Olivera Dragojevića nisu krenuli polagati u zemlju. Počasni pozdrav odala je i počasna straža pucajući u zrak iz pušaka.

Članovi rodbine dugo su bez riječi ostali stajati pred rakom i gledati u nju, da bi na kraju, držeći se za ruke, na Paulov lijes bacili po jednu bijelu ružu. Nakon toga ljudi su se krenuli razilaziti, gotovo u isto vrijeme kada je na drugom zagrebačkom groblju, Mirogoju, počeo posljednji ispraćaj Davora Paušaka, partnera ubijene Josipe kojemu je Igor Nađ presudio samo zato jer se tada slučajno zatekao u kući strave na Kajzerici.

U trenutku kada je njegov lijes spušten u raku završena je jedna od najtužnijih i najstravičnijih epizoda nasilja otkako je samostalne Hrvatske, ali i dalje ostaje vidjeti koji je motiv nagnao Igora Nađa da počini taj suludi pokolj.