Naftne platforme koje spašavaju morske vrste od izumiranja. Zvuči kao loš vic ili znanstvena fantastika, ali te više stotina tona teške metalne mrcine koje uglavnom vežemo uz ekološke katastrofe već danas su dom stotinama vrsta koje žive u morima i oceanima.
Ne postoje takve vertikale
Sve je počelo početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u, kada je američki Kongres potpisao nekoliko sporazuma kojima je cilj bio potaknuti rasprostranjivanje umjetno stvorenih koraljnih grebena. Učinjeno je to jer je u praksi uočeno kako se po nekoliko stotina metara visoki čelični stupovi koji predstavljaju “noge” naftne platforme počele pretvarati u mjesta koja vrve životom. Na tim metalnim kosturima nakupljali su se koralji te se ubrzo pretvorili u koraljne grebene koji spadaju u najproduktivnije ekosustave na svijetu i pružaju kompleksna i raznolika morska staništa velikom broju drugih organizama, uključujući i ribe, morske ptice, spužve, meduze, rakove, školjke, pa čak i morske kornjače i morske zmije. Upravo zbog toga SAD je vlasnicima naftnih platformi na izbor ponudio dvije opcije – nakon što one prestanu s radom mogu ih ili potpuno rastaviti i izvaditi iz mora, što je s obzirom na to da je riječ o stotinama tona teškim postrojenjima izuzetno skup posao. Alternativa tome je da samo, slikovito rečeno, odrežu gornji dio platforme, odnosno onaj dio koji se nalazi iznad površine mora, dok donji dio mogu ostaviti u moru te uplatiti dio novca morskim biolozima koji će tu platformu zatim unutar nekoliko godina pretvoriti u umjetni koraljni greben. S obzirom na to da će ih ta opcija koštati duplo jeftinije od one druge u kojoj bi iz mora izvlačili cijelu konstrukciju, jasno je na što se većina velikih kompanija odlučuje.
Od osamdesetih godina do danas u tom programu prednjači pet američkih saveznih država – Alabama, Florida, Louisiana, Mississippi i Teksas, koje su u posljednjih tridesetak godina iz metalnih skeleta u mjesta puna života pretvorile oko pet stotina naftnih platformi.
– Ti ekosustavi su mjesta koja obiluju hranom i koja predstavljaju skloništa za brojne vrste. U tim se skloništima te iste vrste i razmnožavaju, a način na koji su takvi umjetni grebeni strukturirani nekim životinjama odgovaraju čak i više od pravih koraljnih grebena. Populacija Boccaccio rockfisha, kritično ugrožene vrste ribe kojoj prijeti izumiranje, počela je ponovno rasti upravo zbog toga što im odgovaraju takva umjetno nastala staništa. U okolici šest platformi danas živi pola milijuna tih riba, kojima su one postale dom. Razlog za to je i činjenica da su u morima takve visoke vertikalne strukture gotovo nepostojeće, a ribama one odgovaraju jer svoja jajašca iz kojih će se izleći mlade ribice mogu ostaviti bliže površini. Kako se te mlade ribe razvijaju, samo se po tom umjetnom koraljnom grebenu spuštaju sve više prema dnu, i tu praktički cijelo vrijeme imaju dom kojem gravitiraju – pojasnio je biolog Milton Love koji više od dva desetljeća proučava umjetno nastale koralje.
Ribe, kornjače, meduze...
Budući da su Amerikanci oko tih platformi zabranili bilo kakav izlov, procjenjuje se da trenutačno postoji nekoliko stotina morskih ekosustava zahvaljujući kojima je spašeno najmanje desetak vrsta. Osim toga, one služe i kao neka vrsta turističkih atrakcija, jer se tamo možete zaputiti vidjeti morski svijet u svom sjaju. Kad zaronite pod vodu, uvjeravaju neki, a to djelomično pokazuju i fotografije – od količine riba, kornjača, meduza i svega ostalog postoji šansa da uopće nećete vidjeti koraljima prekrivene metalne noge oko kojih je nekad iz utrobe zemlje na površinu dolazila nafta.
"...a to djelomično pokazuju i fotografije...". A di su fotke?