Do kraja godine, propisala nam je Europska unija, odvojeno moramo prikupljati 50 posto otpada. O tome jesmo li uopće blizu te kakvo je općenito stanje s provedbom Plana gospodarenja otpadom razgovarali smo s dr. sc. Aleksandrom Anić Vučinić, predsjednicom Hrvatske udruge gospodarenja otpadom (HUGO).
Bliži nam se 2020. do koje Hrvatska mora odvojeno prikupljati 50 posto otpada. Hoćemo li postići cilj koji je zadala Europska unija ili stižu famozni penali?
Kao što već dulje vrijeme govorimo, izvjesno je da ga u većem dijelu nećemo postići. Postupak dodjele penala je spor, ali penali nas sigurno neće izbjeći. Ono što je dobro jest da Europskoj uniji možete objasniti razloge kašnjenja jer, ako su opravdani, uzet će se u obzir.
Kakva to opravdanja mogu biti?
To su aktivnosti koje su se počele intenzivnije provoditi od posljednjih pola godine do godinu dana. Raspisani su javni pozivi za sortirnice, podijeljene su kante, počelo je odvojeno prikupljanje, a sve su to pokazatelji dobre volje. Međutim, odluku o zatvaranju odlagališta donijeli smo prošle godine, a do danas smo je proveli samo djelomično. Isto kao i odlagališnu taksu kojoj je cilj dodatno potaknuti odvojeno prikupljanje, a destimulirati odlaganje.
Koliku odgodu možemo dobiti i koliko iznose penali?
EU na godišnjoj razini analizira realizaciju postavljenih ciljeva. Predaju se statistike, pokreće se postupak povrede prava koji traje neko vrijeme pa se penali dobiju za godinu-dvije. Primjerice, plaćale su ih Grčka, Italija i to traje sve dok se ne ispuni cilj. Analiza Svjetske banke govori da je riječ o iznosu oko 40 tisuća eura dnevno na razini države, ali to ovisi i o nizu drugih okolnosti.
Kako ćemo to plaćati? Hoće li plaćati i gradovi koji već prikupljaju više od 50 posto otpada ili samo oni koji “kaskaju”?
To je, u principu, penal države, ali u našem zakonu piše da je za komunalni otpad odgovorna jedinica lokalne samouprave, odnosno gradovi. Vjerujem da bi tako i bilo pravedno, da država spusti odgovornost na one gradove koji nisu ispunili ciljeve u odvojenom prikupljanju. Samo što tu sad postoje drugi problemi. Primjerice, odluka o zatvaranju odlagališta koja je donesena prošle godine do danas se nije u potpunosti provela jer nije omogućena izgradnja infrastrukture koja prati odvojeno prikupljanje.
Jesmo krenuli prekasno?
Jesmo, to je sigurno. Proteklih šest godina imali smo četiri ministra različitih ideja i svaki je kretao svojim putem ispočetka. To nas je kontinuirano usporavalo. Puno je veći problem sam Plan gospodarenja otpadom iz 2015. koji je donesen, a da nije napravljen na temelju tehničkih, tehnoloških i ekonomskih pokazatelja, odnosno neprovediv je. On je svojevrsna lista želja koja se treba napraviti i sad se Ministarstvo zaštite okoliša muči da ga provede.
Koji se njegovi dijelovi konkretno moraju mijenjati?
U Planu je, primjerice, primarno odvajanje ono na kućnom pragu. To je nedvojbeno učinkovit sustav, ali Hrvatska je toliko raznolika da smo je u Planu trebali sagledati po regionalnim jedinicama. Jedno je Lika, drugo su Istra, Dalmacija, što klimatski, što geografski i turistički. U planu je nejasna mjera kućnog kompostiranja, a moramo odvojeno prikupljati biootpad. Primjerice, kako na obali, gdje imate ulicu široku jedan metar, postaviti tri ili četiri kante, zelene otoke? Nikako. Europa nama nije rekla na koji način trebamo postići cilj, način smo si sami zadali, a zadali smo si nešto što je skupo i teško provedivo.
Kako se sad prilagoditi situaciji?
Svakako je potrebno nastaviti s uspostavom odvojenog prikupljanja. Moramo se prilagoditi najbolje što možemo u danim okolnostima jer dok je Plan ovakav, nemamo drugih rješenja. Javni pozivi za projekte gospodarenja otpadom znatno su kasnili, priprema projekata teče vrlo sporo, postupci javne nabave dodatno ih usporavaju. Upitno je hoćemo li u idućih pet godina imati sortirnice, kompostane i sve centre u funkciji.
Za plastiku se sad plaća, cijena tone papira je sitna, što se uopće onda može oporabljati? Nije li ideja odvojenog prikupljanja u startu bila da se smanji cijena odvoza otpada? Manje smeća, manji računi?
Ideja da ćemo zbog odvojenog prikupljanja smanjiti cijenu odvoza je kriva, oni koji su to plasirali su aktivisti i politički populisti. Stručnjak koji razumije gospodarenje otpadom sigurno to nikada ne bi rekao. Jedina ideja kojom se moramo voditi jest da čuvamo resurse za buduće generacije. Otpadom se općenito i od pamtivijeka gospodari iz tri razloga, da bi se spriječio štetan utjecaj na čovjeka u vidu zaraza, da se zaštiti priroda i da bi se iskoristila vrijedna svojstva otpada.
Je li to dovoljan motiv ljudima za odvajanje, pogotovo jer su očekivali manje račune?
Edukacijom moramo postići da to bude dovoljan motiv. Moramo reciklirati za naše buduće generacije jer nam je to moralna odgovornost, ne možemo uništavati okoliš i bjesomučno trošiti resurse. Moramo znati da je to što plaćamo zapravo danak tehnologiji koju koristimo i životu u potrošačkom društvu. Često ljudi kažu kako je prije bilo jeftinije. Točno, nije se plaćalo puno jer se sve bacalo na odlagalište, ali indirektno to nikako nije jeftinije jer sad, kao porezni obveznici, plaćamo sanaciju tih odlagališta, kao i štetu u okolišu. Dođemo na isto.
Ono što ljude još muči jest plaćanje fiksnog dijela računa, koji bi samačkim kućanstvima trebao biti isti kao i onima s više članova. Zašto je to tako?
Normalno je da je fiksni dio svima isti. To je dio koji se odnosi na komunalnu uslugu koja je javna i mora biti dostupna baš svim građanima. Primjerice, na moru ste tri mjeseca i vi biste plaćali odvoz samo ta tri mjeseca. Ali odvoz ne traje samo u tom razdoblju, on se provodi i za onaj mali dio stanovnika tijekom cijele godine. Radnici su zaposleni cijelu godinu, netko je kupio kamion koji vozi 12 mjeseci. Trošak toga svega mora se raspodijeliti na sve građane.
Što je s centrima za gospodarenje otpadom, je li predviđen dovoljan broj?
Centri će raditi punim kapacitetom, broj je dostatan, a možda smo mogli proći i s manje, ali s većim kapacitetom. Ono što je još jedna zamjerka Planu gospodarenja otpadom, kad su se razmatrali centri i opća situacija, jako se fokusiralo na komunalni otpad, a on čini samo 30 posto ukupnog otpada. Velik je udio industrijskog otpada i dio centara trebao je biti baš za industriju jer i njih smo nekako trebali riješiti. Veliki nedostatak Plana, a što svaka ozbiljna država mora predvidjeti da bi sustav bio cjelovit, jest energetska oporaba.
Ali ljudi su kod nas uglavnom protiv spalionica.
Spalionice više ne egzistiraju. Već dulje vrijeme govorimo o energanama, odnosno postrojenjima koja proizvode električnu i toplinsku energiju iz otpada koji se više ne može reciklirati. Strahovi od energana su neopravdani. U EU se još direktivom iz 1999. naredilo da se miješani otpad mora spaljivati na 850 stupnjeva jer se ispod te granice formiraju dioksini tako da je strah neosnovan. Za EU dioksini i furani već dugo nisu problem u spalionicama.
Unija prci narod u mozak.ostavite sve kako je bilo