Odvjetnik navijača: Policija provodi represiju 
i kad navijači nisu krivi

Godinu na izmaku, što se domaćeg nogometa tiče, obilježila je prije svega Liga 10, koja je donekle podigla kvalitetu igre, no još više famozna vaučerizacija, koja je pokazala svu nespretnost mjerodavnih tijela pri donošenju propisa i zakona, kao i nove represivne mjere prema pripadnicima hrvatskih navijačkih skupina. O samom Zakonu o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima, njegovim nedostacima i velikom broju pravnih nedorečenosti vezanih uz taj zakon razgovarali smo s Davorinom Karačićem, odvjetnikom koji brani pripadnike navijačkih skupina i koji je njihov čovjek od povjerenja.

:: Počnimo od famozne vaučerizacije. Podigla se velika prašina zbog toga – najavljivala se kao rješenje za suzbijanje nereda, a onda je propala na prvoj stepenici.

Uvođenje vaučera potez je koji je neslavno propao, što pokazuje da odluke koje donose u HNS-u donose ljudi koji o toj materiji nemaju previše znanja. To se odnosi i na osobe iz Komisije za sprečavanje nereda koju je osnovao ministar Željko Jovanović, na čiji je prijedlog i donesena odluka o vaučerima. Znači, odlukom HNS-a gostujućim navijačima onemogućen je odlazak na gostujuću utakmicu osim na tribinu namijenjenu gostujućim navijačima, a na tu tribinu može se samo uz vaučer. Međutim, nigdje nije određeno što znači gostujući navijač pa ispada da, ako vi s, na primjer, petogodišnjim sinom ljetujete u Splitu i želite kao navijač Dinama otići na Poljud na utakmicu, ne možete kupiti kartu ni za jednu tribinu osim za tzv. navijački kavez. I to radi vaše sigurnosti. A svakome tko imalo prati nogomet potpuno je jasno kako je za dijete taj dio tribine manje siguran nego, na primjer, zapadna tribina. Pravno gledano, odlukom o vaučerima uskraćeno vam je i pravo na slobodu izbora i kretanja, ali to ne začuđuje jer kod nas se propisi donose kao da je odluka vrhuške sama po sebi zakon.

:: Od početka ste kritizirali Zakon o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima, kolokvijalno nazvan Zakon o navijačima. Što je, po vašem mišljenju, sporno?

Taj je zakon jednostavno loš, previše je represivan i, pravno gledano, pun kontradiktornosti. Nisu problem velike kazne, već način na koji sudovi na zahtjev policije onemogućavaju pojedincima da budu prisutni na utakmicama. Zakon je pisan toliko općenito da policija koja sudu predlaže zabranu za nekoga može navesti svakojake stvari koje se pojedincima uzimaju kao kriteriji za određivanje zabrane. Dat ću vam jedan primjer. Dakle, u članku zakona 34. a, koji je, smatram, najsporniji, stoji da osobi za koju postoje saznanja da se već ranije protupravno ponašala za vrijeme dolaska, održavanja ili odlaska s nekog športskog natjecanja prekršajni sud na prijedlog policije može izreći zabranu nazočnosti određenom športskom natjecanju, međutim, nigdje nisu definirani kriteriji što su ta saznanja i što točno znači protupravno ponašanje. Pravno gledajući, to bi trebale biti pravomoćne sudske presude da je određena osoba počinila prekršaj iz domene Zakona o navijačima. U praksi se pak rade preventivna pritvaranja navijača koja nisu rezultirala nikakvim optužnim prijedlogom, policija u zahtjevima sudovima navodi prekršaje za koje su osobe u procesu, ali još nema nikakve presude, a koriste čak i prekršaje koji uopće nisu iz domene konkretnog zakona, pa tako imate primjer da je netko zapalio baklju na koncertu ili se potukao u kvartovskom kafiću i zbog toga mu se zabranjuje pristup športskom natjecanju. Sudovi, što je po mom mišljenju protuzakonito, uglavnom prihvaćaju takve prijedloge policije. Ono što još više zabrinjava jest zanemarivanje rehabilitacije.

:: To znači da vam se kao otegotna okolnost može uzeti nešto što je bilo prije deset godina i za što ste odslužili kaznu?

Upravo tako. Policija te podatke uopće ne bi smjela koristiti kao argument za traženje da se nekom zabrani prisutnost nekom športskom natjecanju. Ovdje moram naglasiti da je policija kao otegotnu okolnost ponekad navodi i djela za koje je protiv nekog vođen postupak i on je u tom postupku oslobođen, što je, pravno gledajući, nedopustivo. Tu se događa još jedna pravna nepravilnost jer, ako je netko već pravomoćno osuđen za neki prekršaj, ne smije mu se kazneno suditi za istu stvar ako postoji isti činjenični opis počinjenog djela. A to naši sudovi rade unatoč činjenici da je na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu donesena presuda u slučaju Maresti protiv Hrvatske kojom je to jasno određeno. Postoji i presuda na istom sudu u slučaju Zolotukin protiv Rusije, u kojem je sud utvrdio da se za istu stvar ne može kazneno goniti ako je samo pokrenut prekršajni postupak. No, hrvatski sudovi to ignoriraju.

Po tome ispada da su navijači društvena skupina za koju ne vrijede zakoni ove države.

Odgovorno tvrdim da, kada bi se ista represija provodila prema bilo kojoj drugoj društvenoj skupini, poput manjina ili homoseksualaca, na noge bi se digle sve sile udruga, od gospođe Teršelić i gospodina Pusića do Kontre, Iskoraka i slično. No, u ovom slučaju nitko ne reagira. Navijači kao da su neka vrsta čija se prava zagarantirana zakonom bez posljedica krše i za to nitko ne odgovara. Ja ovdje ne ulazim u to je li netko kriv za protupravno ponašanje ili nije, već isključivo o nepoštovanju zakona. Ispada da su navijači dežurni krivci za sve zlo u državi i da se prema njima represija može provoditi bez obzira na to jesu li krivi ili ne i je li ta represija u skladu sa zakonom ili nije.

:: Jeste li svoje prigovore uložili na višu razinu? Ustavni sud ili Strasbourg?

Da bi došli do Strasbourga, morate iskoristiti sve pravne instancije u Hrvatskoj. Za prigovor Ustavnom sudu moraju biti ugrožena ili prekršena neka ljudska prava, što u ovom slučaju, po mome mišljenju, i jest slučaj. Dosad sam pokušavao reagirati putem DORH-a upozoravajući da se krši Zakon o zaštiti zakonitosti. No, ni u jednom slučaju DORH nije vidio ništa sporno, a u međuvremenu do njihova odgovora istekao je rok za žalbu Ustavnom sudu. U idućem slučaju, ako presuda nekom od mojih klijenata bude ponovno, po mom mišljenju, nezakonita, idemo izravno na Ustavni sud.

:: Što bi onda, po vašem mišljenju, trebalo učiniti da se zakon poboljša i da borba protiv huliganizma bude učinkovitija i sukladna zakonu?

Prije svega treba ukinuti odredbu članka zakona 34. a jer ni sudovi je ne tumače kako treba i podložna je različitim zloporabama. Ukinuo bih, osim toga, obvezu javljanja u policijsku postaju dva sata prije utakmice, pogotovo ako je utakmica u inozemstvu, jer to nema smisla. S druge strane, postrožio bih kazne za kršenje mjera zabrane i zaštitnih mjera općenito te bih svakako konkretnije definirao odredbe zakona. Vi sada imate, na primjer, slučaj s konzumacijom alkohola kod polaska na utakmicu, za vrijeme utakmice i pri povratku s utakmice. No nigdje ne piše što znači polazak i povratak. Zamislite da putujete na utakmicu u Dublin koja se igra na večer. Imate let u dva popodne i u pola jedan popijete dva pelinkovca – ako vas zaustavi policajac i kažete mu da idete na utakmicu, vi ste u prekršaju jer ste konzumirali alkohol! Slično je i s maskiranjem lica – ako, na primjer, pokrijete usta i nos šalom jer je zima, a idete prema stadionu na utakmicu, vi ste u prekršaju. Osim toga u samom Zakonu dva su kontradiktorna članka, u kojem se na jednom mjestu navodi da je alkoholno piće svako piće koje sadrži alkohol, a na drugom mjestu da piće mora sadržavati više od 6 posto alkohola. To vam samo pokazuje kakvi ljudi pišu te zakone.

Ukinuo bih obvezu javljanja u policijsku postaju dva sata prije utakmice, pogotovo ako je utakmica u inozemstvu, jer to nema smisla

Nedavno su neki navijači najavili tužbe protiv GNK Dinamo zbog kršenja Zakona o zaštiti osobnih podataka. O čemu je riječ?

To je još jedan pokazatelj u čijem interesu i na koji način funkcioniraju stvari u hrvatskom nogometu, ali i koliko se neprofesionalno pristupa određenom poslu. Naime, prema zakonu, organizator športskog događaja, u ovom slučaju Dinamo, dužan je pismenim putem podnijeti policijskom voditelju zbirke podataka zahtjev za podatke osoba koje su evidentirane za protupravno ponašanje na športskim natjecanjima. Takvim osobama organizator onda može zabraniti kupnju ulaznice i onemogućiti im posjet stadionu. No, i tu se treba poštovati procedura. Te osobe moraju biti obaviještene da su njihovi podaci proslijeđeni nekoj trećoj osobi, što u konkretnom slučaju nije napravljeno. A onda je još na jednoj utakmici taj popis javno izvješen na prozor stadiona, čime je potpuno povrijeđeno pravo na zaštitu osobnih podataka. I tu ćemo ići na tužbu za naknadu štete od NK Dinama.

:: Postoji li neki konkretni primjer Zakona o navijačima iz Europe ili svijeta koji bi se mogao preuzeti i uspješno primijeniti u Hrvatskoj?

Konkretno, ne znam kako to vani funkcionira u praksi, ali moram naglasiti da bi Zakon o navijačima morali pisati ljudi koji razumiju dušu navijačkog pokreta. Ovi koji sad pišu te zakone ne ulijevaju mi ni najmanje povjerenja. Prema svim statističkim podacima, navijački izgredi u Hrvatskoj puno su blaži i rjeđi od onih u Zapadnoj Europi, a o istočnoj da i ne govorim. Međutim, vi ovdje imate slučajeve da se zakon konstantno mijenja nakon nekih izgreda na stadionima i on postaje svaki put sve restriktivniji i restriktivniji. Pitam se zašto se isti kriteriji i logika zakonodavca onda ne primjenjuju kod svakog silovanja, pa se pooštre zakoni protiv silovatelja ili pak pljačkaša ili ubojica.

Kada bi takva pravila vrijedila prema svima, vrlo brzo bismo imali smrtnu kaznu u Hrvatskoj. Želim samo reći da represija rađa reakciju te da su sve dosadašnje mjere pokazale kako ovakva rješenja nemaju učinka. Dužnost podnositelja optužnog predmeta jest da ispita sve činjenice i olakotne i otegotne kako bi nekom odredili zabranu. Nedopustivo je da se mjere zabrane primjenjuju na temelju prekršaja iz inozemstva kad u zakonu jasno stoji da se prekršajno pravo RH može primijeniti samo za djela unutar Hrvatske. Koliko je taj zakon dobar, govori vam podatak da u konkretnim slučajevima imam puno više oslobađajućih nego osuđujućih presuda, ali to nije zato što sam ja genijalac, već zato što je zakon jednostavno loš i treba ga mijenjati.