Okrenut budućnosti znao je 'stvari staviti na njihovo mjesto'

Za Antu Gotovinu 2012. uvijek će biti posebna godina. A za Hrvatsku će uvijek biti poseban njegov povratak. U Hrvatskoj je od te 2012. proveo tek mjesec i pol, no da je bio i dan, zaslužno bi bio proglašen osobom godine. I to ne zbog svog životopisa, zasluga, života, nego stoga što nas je – na kraju te depresivne, tmurne godine u kojoj je nastavljeno gospodarsko propadanje, dijeljenje otkaza, smanjivanje plaća, gašenje nekad velikih hrvatskih tvrtki – podsjetio, podučio da u naciji ima snage, samopouzdanja, optimizma. Da je ono tu, samo duboko zatomljeno. Ta nada, koju je na izmaku 2012. umornoj i depresivnoj naciji donio taj jedan čovjek, razlog je što ga sada i izdvajamo kao osobu koja ima posebne zasluge.

Pozitivan šok

Kada se 16. studenog prošle godine vratio u Hrvatsku, Ante Gotovina je zapravo za najveći dio zemlje bio zagonetka. Opjevan u pjesmama, živa legenda, mučenik, genijalni ratnik, čvrsti i dostojanstveni vojnik bio je u mislima svakoga, ali zapravo nepoznanica. Koji je Gotovina onaj pravi, kakav je zapravo čovjek, što će prvo napraviti kada se pojavi, pitali su se svi. Osim njegovih suboraca i najbližih prijatelja za koje Gotovina nije predstavljao nepoznanicu. I koji su godinama, u vrijeme njegovog bijega, pa utamničenja dugog 7 godina bez prestanka ponavljali da je on poseban i da nikada ne bi počinio nikakav, a kamoli ratni zločin. Većina nacije vjerovala je, osjećala čisto intuitivno da je to istina, da je Gotovina prav, no haaška razočaranja bila su toliko jaka da se malo tko usuđivao pomisliti da će se iz Haaga hrvatski general vratiti potpuno neokaljana obraza. U svom razumijevanju prakse dotadašnje haaške pravde većina je, opet intuitivno, u mislima pristala i da formalno general bude kriv i kažnjen nekom zatvorskom kaznom, ali tolikom da ga mogu, nakon isteka dvije trećine te imaginarne kazne pustiti iz tamnice na slobodu. I kada se dogodio taj pozitivni šok, a generali oslobođeni, narod je to brzo i jednostavno prihvatio, naravno i uz eksploziju emocija tako osobitu za ovaj potpun obrat situacije, od ogromne tuge zbog drakonskih prvostupanjskih kazni, ogromne neizvjesnosti prije izricanja drugostupanjske odluke, do ogromnog šoka i olakšanja koje je nastupilo nakon što je sudac Teodor Meron objavio da se generali puštaju na slobodu – odmah. No političari su bili u drukčijoj poziciji. Oni su, naravno, odmah krenuli procjenjivati što im povratak generala, a osobito generala Gotovine donosi kao posljedicu. No jako su brzo, još istog dana shvatili da su se prevarili jer Gotovina se nije vratio u Hrvatsku da bi njih istisnuo i zauzeo im mjesta. Barem ne za sada.

Tog dana središnji hrvatski trg, onaj bana Jelačića, živo je pulsirao i na njemu je kasnije Gotovina zauzeo svoje mjesto u “posthaaškoj” Hrvatskoj.

– Ovo je naša zajednička pobjeda. Ovo je pravna Oluja, pobijedili smo. Ovo je točka na i. Rat pripada povijesti. Okrenimo se budućnosti svi zajedno – poručio je. I tako nevjerojatno jednostavno stavio “stvari na mjesto”. Prošlost je svijetla, učinimo da takva bude i naša budućnost, bila je poruka koja je tako blagotvorno natopila poljuljani duh tzv. malog hrvatskog čovjeka. Mogao je te riječi izgovoriti i neki hrvatski političar, no ne bi se “uhvatile”. Ovdje je bilo važno i tko to govori, a činio je to, u očima nacije – neiskvareni, neoštećeni Gotovina koji je potom zauzeo i politički stav i predao puku i političarima još jednu poruku: “Zahvaljujem hrvatskim institucijama koji su nas podržale i bile s nama sve ovo vrijeme. Zahvalan sam predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade, ministru obrane, pravosuđa i posebno veleposlanstvu u Den Haagu koje je sve ove godine bilo s nama. Budućnost je pred nama, u našim rukama. Hvala vam i sretno!” I doživio prve zvižduke zbog zahvale predstavnicima aktualnih vlasti. Nije se moglo primijetiti da su ga ti pojedinačni zvižduci uznemirili, naprotiv uz blag i tolerantan osmijeh pustio je da s vremenom zviždačima “sjedne” mudrost takvih riječi. A Gotovina je tim riječima svima opet održao jednostavno predavanje – da svaka demokratski izabrana vlast u Hrvatskoj treba imati dignitet jer time nacija štuje i sebe i svoju zemlju. Ionako svake četiri godine narod može odlučiti koja mu vlast više odgovara, svejedno sve su to hrvatske vlasti – eto to je bio Gotovinin nauk s Trga. Političari su nakon prvog javnog Gotovinina istupa pred narodom već odahnuli (oni aktualni na vlasti), a odahnuli su i oni iz oporbe jer očito Gotovina neće krenuti zauzeti ni njihovo političko mjesto. Oporbenjaci su se, međutim, tu malo i zabrinuli jer računali su da bi Gotovina prirodno trebao podržati njihovu političku opciju. To, međutim, neće ići lako jer Gotovina zauzima “nadstranačku” poziciju. Koja je, pokazivat će se kasnije, u svakom idućem Gotovininu istupu zapravo vrlo kvalitetna – politička pozicija. I nebavljenje politikom jest ujedno i – politika.

Gotovinin prioritet bio je, dakle, izlazak pred građane. Na drugom je mjestu bio odlazak u zagrebačku katedralu. On je od malih nogu bio vjernik, no tek je tijekom dugotrajnog boravka u tamnici osvijestio i osnažio svoju duhovnost. Primijetio je to i nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić koji je u prepunoj katedrali pozdravio Gotovinu i Markača: “Hvala vam što ste svojim držanjem i strpljenjem prepoznali da se u zatočeništvu ne nalazite sami. Mi vjernici nismo prestajali moliti za vas. Nastojali smo se zauzimati za istinu. Hvala vam jer ste mnogima postali primjer”, rekao je.

Najvažnija je – obitelj

Nakon građana i Crkve idući je Gotovinin korak bio – odlazak predsjedniku Republike Ivi Josipoviću na Pantovčak. Predsjednik je bio efektan i izjavio da je ovo lijep dan u kojem smo dobili i sudsku potvrdu da su pravo i pravda pobijedili. Josipović je jako pažljivo pripremio prijam za generale. Pozvao je desetke časnika, zapravo cijeli vojni vrh iz Domovinskog rata, a oni su, svi u uniformama, stvorili poseban ugođaj oko generala. Josipović je potom spretno analizirao i kazao da sudska presuda pokazuje da naši generali nisu krivi za zločine, da je potvrdila da hrvatska obrana nije bila zločinački pothvat.

– Osim što ste dali velik doprinos u ratu, bili ste i žrtve u miru. Nosili ste teret tuđe pogreške. Održali ste sjajan govor, pogledali ste u budućnost i rekli: idemo naprijed, graditi onakvu Hrvatsku za kakvu ste se borili, zemlju mira u kojoj vlada prosperitet. Presuda će biti poticaj da gradimo upravo takvu državu koja se brine o pravu i pravdi – rekao je Josipović. Od tada pa u svim prigodama kada se susreću Josipović i Gotovina očito je da se oni međusobno jako poštuju i da im nije neugodno družiti se, naprotiv.

Josipović je u cijeloj situaciji oko Gotovine pokazao državničko ponašanje, a Gotovina da cijeni to isto – državništvo. Tom prigodom, te prve večeri na slobodi, na Pantovčaku Gotovina još jednom ponavlja najvažniju svoju poruku: “Domovinski rat je završio Olujom 1995. godine. Danas je naš Domovinski rat čist, pripada povijesti i sada možemo graditi budućnost”.

Nakon tog dana Gotovina je u prioritete stavio još i veliki intervju za Večernji list i od tada se tek povremeno pojavljuje u javnosti. Tada nam je kazao da mu je prioritet – njegova obitelj. A nama poručio: “Idemo naprijed”. Ne možemo biti zadovoljni sa svime, uvijek možemo bolje, ali ne smijemo zbog toga biti malodušni i sve gledati s loše strane. Jer, sjetimo se, može biti i gore, to smo vidjeli u ratu i mi nemamo pravo previše se žaliti. 

>> OSOBA GODINE: Deset kandidata za veliko priznanje. Glasujte i vi!