I nakon što je spojena, optužnica protiv Gotovine, Čermaka i
Markača doživjela je nekoliko izmjena. Tužitelji su uklanjali neke, u
predraspravnom postupku opovrgnute činjenice, primjerice neka imena
ubijenih Srba, za koje se poslije ispostavilo da su živi i slično.
Premda još pravno gledano ne postoji od Suda prihvaćena i
konačna optužnica, navodimo ovdje osnove izmijenjene spojene optužnice
koju je Carla del Ponte potpisala 17. svibnja 2007. godine.
Najkasnije od 4. kolovoza do 15. studenog 1995. godine Ante Gotovina
bio je zapovjednik Zbornog područja HV Split i glavni operativni
zapovjednik operacije Oluja u južnom dijelu područja
“Krajine”... Tijekom operacije Oluja i drugih imao
je stvarnu kontrolu nad svim postrojbama, elementima i pripadnicima
HV-a, te nad svim drugim snagama pod svojim zapovjedništvom.
Kao zapovjednik ZP Split bio je odgovoran i za održavanje reda i stege,
te nadziranje ponašanja podređenog ljudstva.
Privatno blizak
Ivan Čermak bio je privatno blizak s predsjednikom Tuđmanom. Dana 5.
kolovoza 1995. godine predsjednik Tuđman osobno je imenovao Ivana
Čermaka zapovjednikom Zbornog mjesta Knin... Osim što je
imao vojnu i administrativnu funkciju, I. Č. je predstavljao Vladu RH u
kontaktima s predstavnicima međunarodne zajednice i medija u vezi s
operacijom Oluja. Obavljao je odgovorne dužnosti u raznim strukturama
vlasti i imao stvarnu kontrolu nad pripadnicima postrojbi HV-a, kao i
nad pripadnicima civilne policije... Bio je odgovoran između ostalog za
održavanje reda i stege, nadziranje ponašanja vojnog
osoblja, te uspostavu suradnje i usklađivanje rada zbornog mjesta i
snaga policije na tom području.
18. veljače 1994. Mladena Markača je predsjednik Tuđman imenovao
pomoćnikom ministra unutarnjih poslova, time je postao i zapovjednikom
specijalne policije MUP-a.
Stvarna kontrola
Obavljao je odgovorne dužnosti u raznim strukturama vlasti i imao
stvarnu kontrolu nad svim pripadnicima specijalne policije koji su
sudjelovali u operaciji... Imao je i stvarnu kontrolu nad svim
pripadnicima raketno-topničkih postrojbi HV-a pridodanih njegovim
snagama...
Najkasnije od srpnja pa do 30. rujna 1995., A. G., I. Č. i M. M.,
zajedno s drugim, niže navedenim osobama, sudjelovali su u udruženom
zločinačkom pothvatu sa zajedničkom namjerom trajnog uklanjanja srpskog
stanovništva s područja “Krajine”,
silom, zastrašivanjem ili prijetnjama silom, progonima,
prisilnim raseljavanjem, premještanjem i deportacijom,
oduzimanjem i uništavanjem imovine ili drugim sredstvima...
Mnogo je osoba s A. G., I. Č. i M. M. sudjelovalo u ovom udruženom
zločinačkom pothvatu. To su bili: Franjo Tuđman (pokojni), Gojko
Šušak (pokojni), Janko Bobetko (pokojni),
Zvonimir Červenko... Sudionici udruženog zločinačkog pothvata koristili
su se drugima ili surađivali s njima, uključujući i one koji su bili
pod njihovim zapovjedništvom ili stvarnom kontrolom, kako bi
omogućili ili izvršili actus reus kaznenih djela nad srpskim
civilnim stanovništvom i civilnom imovinom. Među onima
kojima su se sudionici UZP-a koristili ili su s njima surađivali bili
su: razni časnici, dužnosnici i članovi hrvatske Vlade i struktura na
svim razinama (uključujući i one u općinskim vlastima i lokalnim
organizacijama); razni čelnici i članovi HDZ-a; razni časnici i
pripadnici HV-a, specijalne policije, civilne policije, vojne policije
i drugih sigurnosnih i/ili obavještajnih službi RH; kao i
druge znane i neznane osobe.
Orkestrirana kampanja protjerivanja Srba s područja
“Krajine” pokrenuta je prije početka glavne vojne
operacije 4. kolovoza 1995., uglavnom preko propagande, dezinformacija
i psihološkog rata. Širene su vijesti da će
hrvatske snage svakog trena krenuti u napad, i to u situaciji kada je
srpsko stanovništvo, koje je već iskusilo ili čulo za
zločine hrvatskih snaga i njihovo nedolično ponašanje u
sličnim operacijama, bilo ispunjeno panikom i strahom.
Veliki konvoji
Usporedno s tim, na radiju, televiziji i ostalim sredstvima
informiranja govorilo se o tome da Srbi “mogu slobodno
otići” i da veliki konvoji Srba napuštaju to
područje. U isto vrijeme srpskim civilima pokazivane su karte na kojima
je bio označen “isključivo hrvatski” teritorij i
davano im je do znanja koji su “izlazni pravci” s
tog područja. Kako je operacija napredovala, hrvatske su snage počele
granatirati civilna područja i ulaziti noću u naselja u kojima su
živjeli srpski civili, prijeteći onima koji još nisu bili
pobjegli pucnjavom iz pješačkog naoružanja i drugim vrstama
zastrašivanja... Vršene su radnje kojima se
trebalo osigurati da svako raseljavanje Srba, čak i onih koji su
pobjegli neposredno prije početka operacije, ili na njenom samom
početku, zbog posljedica postupaka vodstva RSK ili nekog drugog
razloga, bude trajno.
Nakon što je 4. kolovoza poduzeta glavna operacija, hrvatske
su snage gotovo od samog početka, odnosno od drugog dana, započele s
pljačkom imovine koju su srpski civili posjedovali ili u kojoj su
živjeli. Pljačka velikih razmjera vršena je sustavno, a
obuhvaćala je kako stambene tako i poslovne objekte. Viđani su konvoji
pljačkaša koji su praznih ruku ulazili u određena mjesta,
čija su vozila odlazila natovarena kućanskim aparatima, osobnom
imovinom, pa čak i stokom. Kuće, između ostalih i one u kojima su
stanovali predstavnici međunarodnih organizacija, ispremetane su i
opustošene, a iz njih su izneseni, između ostalih,
hladnjaci, štednjaci, elektronička oprema,
namještaj i odjeća, pa čak i vrata i prozorski okviri. U
nekim slučajevima zatočenim srpskim civilima naređeno je da pljačkaju u
ime hrvatskih snaga. Nakon što bi ukrcali ukradenu imovinu u
vojne konvoje, zatočeni Srbi poslije bi je morali i iskrcati...
Operacija etničkog čišćenja uključivala je organiziranu i
sustavnu pljačku i uništavanje civilne imovine čiji su
vlasnici ili stanari bili Srbi. Takvo ponašanje nije bilo
sporadično ni ograničeno, već sastavni dio cijele kampanje čiji je cilj
bio protjerati s tog područja preostale Srbe i/ili spriječiti one koji
su pobjegli da se vrate, odnosno odvratiti ih od povratka. Neki koji su
pokušali pobjeći skupljani su, ukrcavani u vozila i
prevoženi u zatočeničke objekte i “prihvatne
centre”, što je predstavljalo dodatnu mjeru
sprječavanja povratka u njihova naselja.
Nepostojeći otpor
Bezobzirno razaranje gradova i sela u kojima su živjeli Srbi počelo je
jedan ili dva dana nakon početka operacije Oluja. Nakon što
je svladan neznatan (a u mnogim slučajevima nepostojeći) otpor SVK-a,
hrvatske snage i neki Hrvati civili koji su bili pod nadzorom tih snaga
provodili su taktiku spaljene zemlje i kampanju etničkog
čišćenja tako što su na području cijele
“Krajine” sustavno ubijali stoku i
uništavali civilnu imovinu čiji su vlasnici ili stanari bili
Srbi. Te snage, među kojima su bili pripadnici HV-a i specijalne
policije, uništavale su srpske kuće, hambare, poslovne
prostore, objekte, usjeve, i ubijale stoku. Hrvatske snage često su
djelovale u skupinama koje su podmetale požare koristeći se zapaljivim
gorivom, zapaljivim mecima i eksplozivom, te za sobom ostavljale
potpuno razorene gradove i brojna sela... Voda u bunarima i vodovodu
namjerno je zagađivana. Do 15. studenog 1995. uništavanje
srpske imovine u južnom dijelu područja “Krajine”
doseglo je takve razmjere da su srpska zajednica
“Krajine” i njeno prebivalište praktički
zatrti.
Mnogi srpski civili koji nisu pobjegli već su odlučili ostati na tom
području, između ostalog, nenaoružani muškarci koji nisu
imali vojni status, te starci, žene i invalidi, protupravno su ubijani
u operaciji Oluja i ostalim operacijama... o čemu djelomično svjedoče
iskapanja iz masovnih grobnica. Vojnici su otvarali vatru na skupine
civila. Ljudi su ubijani iz vatrenog oružja dok su bježali iz svojih
kuća. Po cestama su ležali razbacani leševi. Viđane su osobe
ustrijeljene iz neposredne blizine, ubijene kao prilikom strijeljanja,
a brojne osobe morale su gledati ubojstva članova svoje obitelji. Neki
su ljudi spaljeni živi, a neki su bačeni u bunare. Neki su pak umrli od
posljedica višestrukih ubodnih rana. Ljudi su misteriozno
nestajali iz svojih domova i naselja... Provođena je i populacijska
politika prema kojoj je velik dio srpske “Krajine”
trebalo naseliti Hrvatima, pa su se u napuštene srpske kuće
koje su izdržale napade uselili pripadnici hrvatskih snaga i drugi
Hrvati...
Kaznena djela
U okviru i tijekom tih događaja, najkasnije od srpnja 1995. do
približno 30. rujna 1995., Gotovina, Čermak i Markač, djelujući
individualno i/ili svojim sudjelovanjem u UZP-u, planirali su,
poticali, naređivali, izvršili i/ili pomagali i podržavali
planiranje, pripremu i/ili počinjenje kaznenih djela za koja se terete:
Terete se individualno i kao sudionici UZP-a. Tužitelj riječju
“počinio” ne želi sugerirati da su optuženici nužno
osobno počinili kazneno djelo, nego se to odnosi na sudjelovanje
optuženih u UZP-u... Ta djela bila su prirodna i predvidiva posljedica
UZP-a, a svi optuženi, iako svjesni te moguće posljedice, priključili
su se i ostali u tom pothvatu, spremno preuzimajući rizik da će biti
počinjena kaznena djela...
Terete se za:
– progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi,
– deportacija,
– prisilno premještanje,
– pljačkanje javne ili privatne imovine,
– bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili
pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom,
– ubojstvo,
– nehumana djela,
– okrutno postupanje
Potrebne informacije
Svi optuženi imali su stvarnu kontrolu nad svojim podređenima (to jest
realnu sposobnost za to da spriječe počinitelje ili ih kazne) koji su
sudjelovali u izvršenju kaznenih djela za koja se optuženi
terete u ovoj spojenoj optužnici. Svi optuženi znali su i/ili je bilo
razloga da znaju da se jedan ili više njihovih podređenih
spremaju počiniti takva djela ili da su ih već počinili, a nisu
poduzeli nužne i razumne mjere za to da spriječe takva djela ili kazne
počinitelje. Tužitelji zaključuju da su optuženici imali sve potrebne
informacije o događajima.
Terete se za:
– progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi
– deportacija
– prisilno premještanje
– pljačkanje javne ili privatne imovine
– bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom
– ubojstvo
– nehumana djela
– okrutno postupanje