Prije deset dana u zagrebačkoj su se zračnoj luci susrela dva orkestra. Tamburaški orkestar HRT-a letio je na turneju u SAD, a Zagrebačka filharmonija, i ja s njom, u Oman. Poželjeli su jedni drugima sretan put, ali poneki je tamburaš ipak izrazio blagu zabrinutost za filharmoničare što u ova vremena lete baš u arapski svijet.
Pregrizao sam jezik i nisam im rekao da je tamo kamo mi idemo mnogo sigurnije nego na Zapadu premda je i među filharmoničarima bilo povećane napetosti i nervoze. No, sve su brige bile raspršene čim smo sletjeli u Muscat. Većina filharmoničara tamo je već bila lani. Znali su kakva nas gostoljubivost očekuje, a uz to ovaj put i blaža "zimska" klima s temperaturama uglavnom ispod 30 stupnjeva, za razliku od prevrelih ljeta koja Oman smještaju na šesto mjesto najtoplijih zemalja na svijetu.
Ali, na jednoj drugoj listi Oman je i ove godine na samom dnu. Upravo za vrijeme našeg boravka sve dnevne novine, odnosno sve četvere koje u Muscatu izlaze na engleskom jeziku pa sam ih i ja mogao čitati, s ponosom su objavile da je Oman na globalnom indeksu opasnosti od terorizma ponovno dobio čistu nulu.
Usput, korisno je znati neke brojke te crne statistike. U 2014. godini u svijetu su teroristi svih vrsta ubili 32.685 ljudi, gotovo dvostruko više nego u prethodnoj godini. Čak 78 posto svih žrtava palo je u pet država: Iraku, Nigeriji, Afganistanu, Pakistanu i Siriji. Nadalje, udio Zapada u krvavom danku iznosi 2,6 posto, a u proteklih devet godina, do 2014., glavni pokretač terorističkih napada na našoj strani svijeta nije bio islamski fundamentalizam. Čak 80 posto žrtava prouzročili su "osamljeni vukovi", ubojice koji nisu članovi većih organizacija i koje najčešće pokreću desni ekstremizam, nacionalizam, nastrojenost protiv države i ostale forme propagirane rasne, vjerske, nacionalne ili svjetonazorske nadmoćnosti. Ali, svijet je i bez terorizma prepun nasilja. Gotovo 437 tisuća ljudi lani je izgubilo život u "običnim" ubojstvima, trinaest puta više nego u svim terorističkim napadima zajedno.
Naravno, me umišljam da me je pet dana boravka u Muscatu učinilo stručnjakom za Oman ili Bliski istok. Ipak, s obzirom na to koliko malo ili ništa ne znamo o toj zemlji, osim da je njezin vladar dva puta svojom golemom jahtom doplovio do Dubrovnika i velikodušnim napojnicama nadario sve osoblje hotela u kojem se smjestila njegova svita, usudit ću se iznijeti nekoliko činjenica i zapažanja. Malo znanja u svakom slučaju ne može štetiti.
Jedan kolega, visokoobrazovani akademski građanin, čuvši da putujem u Oman, pitao me zar se ne bojim Muslimanske braće? Dok je mir, takvim se sitnim budalaštinama možemo smijati, ali kada dođe do najgoreg, od velikog neznanja ljudi ubijaju i ginu.
Upravo protiv straha uzgojenog na neznanju omanski sultan Kabus bori se otkako je preuzeo vlast 1970. godine, svrgnuvši oca nesklonog bilo kakvoj modernizaciji i reformama. Bogatstvo od nafte, koje nije bajoslovno kao u susjednim zemljama, počeo je trošiti na opći standard, izgradnju cesta, škola, bolnica. Usporedo s predivnim džamijama, poput one najveće u Muscatu, podigao je i sveučilišta i ostale obrazovne i kulturne institucije. Među njima najviše me se dojmila velika lijepa palača na kojoj je, na arapskom i engleskom, pisalo: Javna dječja knjižnica.
Prakticirajući apsolutnu vlast, sultan je donio Temeljni zakon, ravan Ustavu, koji Oman definira kao islamsku državu u kojoj je zakonodavstvo utemeljeno na šerijatskom zakonu. Ali, u odnosu na većinu zemalja u okruženju, to kao da je neki drugi islam. Uostalom, većina omanskih muslimana su ibaditi, mnogo tolerantniji ogranak islama stariji od podjele na sunite i šijite. Temeljni zakon nedvosmisleno naglašava i praktički zapovijeda apsolutnu jednakost svih ljudi bez obzira na rasu, vjeru, naciju i rod. Bilo kakvo okrutno fizičko kažnjavanje i ponižavanje ljudi strogo je zabranjeno. U okvirima temeljne pristojnosti prema domaćinima, stranci žive i odijevaju se prema vlastitim običajima, a nikakva se panika ne diže ni oko alkohola ili muslimanima zabranjenih vrsta mesa. Država je izrazito socijalna, s osobito velikom institucionalnom brigom za bolesne i nemoćne. Poticanje učenja i znanja nije floskula. Svaki Omanac koji se upiše na bilo koje sveučilište na svijetu uživa tijekom studija punu financijsku potporu svoje države. Na svakom koraku ističe se imperativ poznavanja vlastite kulturne baštine, koju štite i unapređuju brojne državne institucije. Ali, uz ponos na vlastiti identitet, jednako isticana i cijenjena vrlina je otvorenost prema svim kulturama i njegovanje prijateljskih odnosa sa svim narodima i državama.
Veličanstvena Opera u Muscatu, otvorena prije četiri godine, u tom kontekstu nije hir vladara zaljubljenog u umjetnosti istočne i zapadne, nego kruna njegove velikim dijelom ostvarene vizije o naprednoj zemlji miroljubivih ljudi.
Odanost i ljubav prema blagom i prosvjetiteljskom vladaru, kakvu bez ikakve vidljive prisile ili straha izražavaju Omanci, ali i brojni stranci koji tamo rade, do sada sam doživio samo za vrijeme Domovinskog rata u odnosu jordanskih vojnika u sastavu UNPROFOR-a prema njihovu tada još živom kralju Huseinu. Stoga nije nikakvo čudo da kod većine Omanaca, kako mi se čini, nema neke prevelike čežnje za demokracijom. Zato iz prosvijećene islamske države u Perzijskom zaljevu naša politika izgleda kao neozbiljan cirkus, a nisam uvjeren da bi nam društvo postalo išta bolje ni kada bi u svakom vrtu prokuljala nafta. Sve ipak ovisi o ljudima, nerijetko samo o jednom.
Ne zagovaram apsolutizam jer i među sultanima samo je jedan Kabus bin Said al-Said. Ali, u samo pet dana njegovu sam zemlju i narod zavolio kao rod rođeni. A možda mi se samo pričinilo. No, i bajke su umjetnost izmišljena da poučava, oplemenjuje i nadahnjuje. *
Nakon što je prošli tjedan napisao kako nam je papa Franjo poručio da ne trebamo moliti, gospodinu Pofuku više ništa ne vjerujem. Vi ostali, kako hoćete!