Omanski sultan ne želi postati saudijski pijun i ratovati za Arabiju

Saudijska Arabija zajedno s Ujedinjenim Arapskim Emiratima pritišće Oman da se odredi hoće li im biti saveznik. Jer ako neće, postat će im neprijatelj.

Oman, zemlja na vrhu Arapskog poluotoka, koja ima i eksklavu kojom kontrolira ulazak u Hormuški tjesnac, vodi već desetljećima politiku nemiješanja u bliskoistočne ratne igre. Taj sultanat pokušava biti prijatelj svima, i nikomu neprijatelj. Prijatelj i Saudijskoj Arabiji i Iranu, no to, očito, više neće ići.

Agresivni saudijski prijestolonasljednik, princ Muhamed bin Salman, najprije je izolirao Katar, a sada želi kazniti i Oman, koji ima povijesnu ulogu amortizera na tom burnom poluotoku i kojega i sama etnička i religijska posebnost tjeraju da ostane neutralan i na oprezu. Naime, Omanci su ibadi, treća skupina unutar islama, pa tako u procijepu između sunita i šijita jedino što mogu jest biti neutralni. Potaknut svojom reputacijom za neutralnost, Oman je postao učinkovita diplomatska sila za veće države, uključujući SAD, Iran i Saudijsku Arabiju.

Kontroliraju Hormuz

Agresivni Riyad pod vodstvom prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana i ogorčeni Abu Dhabi na čelu s ambicioznim princom Mohamedom bin Zajedom osjetili su priliku da prisile Muscat kako bi usvojio politike koje se usko povezuju s njihovima. Saudijci su, naime, uvjereni da bi pridobivanjem Omana i potom zauzimanjem neprijateljskog stava prema Iranu oni već davno pobijedili u ratu protiv Huta u Jemenu. Jer sve naoružanje koje dolazi Hutima stiže upravo preko Omana.

Omanski sultanat s više od 3 milijuna stanovnika izuzetno je geostrateški važan, smješten na krajnjem jugoistoku Arapskog poluotoka i s izlazom na Perzijski i Omanski zaljev. Najveća strateška važnost Omana ogleda se u poluotoku Musandamu preko kojega Oman nadzire južni ulaz u Hormuški tjesnac, nasuprot Iranu, koji nadzire njegov sjeverni ulaz kao vrata Perzijskog zaljeva. Tim se putem odvija glavnina ukupnog svjetskog tankerskog prometa. Oman kao dominantno islamska zemlja ujedno je i jedina država u kojoj se propovijeda ibadi islam, specifičan u odnosu na sunitski i šijitski smjer.

Zahvaljujući tome što oni nisu suniti ni šijiti te nisu pod utjecajem velikih zemalja regije, dosad su uspješno izbjegavali unutrašnje nemire i sukobe. Oman su zaobišli nemiri i rat koje je donijelo Arapsko proljeće. Međutim, rasplamsavanjem sukoba u susjednom Jemenu i uključivanjem Saudijske Arabije u napade na jednu od jemenskih frakcija, Oman je na svojoj granici dobio zemlju u rasulu.

Ipak, razboritošću i činjenicom da većina muslimana u Omanu ne pripada ni sunitima ni šijitima nego ibadima, Oman se našao izvan ratnih događanja koja posljednjih desetljeća pogađaju arapski svijet. Čak i mirovne inicijative često dolaze iz te zemlje. Oman, na kraju, nikada nije bio povezan ni s terorizmom ni s radikalnim islamom kao što je to slučaj sa Saudijskom Arabijom, Afganistanom, Pakistanom ili Katarom. Ibadi je ogranak islama s kojima čini tri ogranka jedne religije. Pripadnika ovog učenja ima još u Alžiru i Libiji. Vjeruje se da je jedna od najstarijih frakcija, nastala manje od 50 godina poslije smrti izaslanika Muhameda.

Dva su središnja čimbenika zašto je Oman oaza mira u regiji stalnih nestabilnosti. Prva je svakako ibadi interpretacija islama koja odbacuje fanatizam, donekle promovira toleranciju, suživot i pogled u budućnost. Druga je poslovni pragmatizam njihovih političara, s odbijanjem sudjelovanja u potezima koji donose samo kratkoročnu dobit. Dok su mnoge arapske i muslimanske države općenito zapele u sektaškom i međureligijskom sukobu, sultanat Oman postaje svjetionik demokracije na Bliskom istoku.

Dok je pritisak SAD-a i gotovo svih zemalja Zaljeva i u okruženju na Iran sve veći, Oman nikada nije skrivao svoj korektan odnos s Teheranom, pravilno percipirajući ulogu koju obje zemlje imaju u smislu čuvanja Hormuškog tjesnaca kao prilike za suradnju, a ne neprijateljstvo. Oman je istodobno blizak partner svim arapskim zemljama Perzijskog zaljeva s kojima i tvori spomenuto Vijeće za suradnju. Na taj način si je mali sultanat osigurao položaj mosta i koordinatora unutar složenih odnosa između Irana i arapskih država.

Bili najjadnija zemlja svijeta

Oman je do 1970. godine bio jedna od najizoliranijih i najzaostalijih zemalja na svijetu, sa samo desetak kilometara asfaltirane ceste. Velika većina stanovništva bila je nepismena i živjela je po plemenskim načelima. Zdravstvena zaštita nije postojala: u zemlji je bila samo jedna misionarska bolnica, a očekivani životni vijek bio je 49 godina. Oman nije imao diplomate, televizija i radio bili su strogo zabranjeni, a u glavnom gradu Muscatu, opasanom zidinama, svake su se noći zatvarala vrata. Ako bi netko noću šetao izvan zidina, bio bi odmah ubijen. Sultan Said bin Taimur, koji je na vlast došao 1932. godine, vladao je Omanom po feudalnim principima.

Sadašnji sultan Qaboos bin Said Al Said došao je na vlast 1970. godine svrgnuvši svoga oca Saida.

Oman je apsolutistička monarhija, a vlast nasljeđuje najstariji sin. Qaboos nije više mogao gledati kako njegov otac vlada zemljom. Otac Said mislio je da za njegov narod nije dobro uvoditi promjene, pogotovo ne one koje dolaze iz zapadnog svijeta. Muškarci su trebali naučiti čitati toliko da mogu čitati Kuran. Govorio je da je u Kuranu zapisano sve što im treba. Žene nisu bile pismene. One su morale rađati i odgajati djecu.

Obrazovao naciju

Nakon dolaska na vlast, sultan nije promijenio oblik vladanja i uveo demokraciju, što bi zapadnjaci smatrali napretkom. I dalje zemljom upravlja kao apsolutistički monarh, državni je poglavar i premijer. On je i ministar vanjskih poslova i obrane, guverner središnje banke, vrhovni vojni zapovjednik i šef policije. Sve zakone i odluke donosi dekretom.

Unatoč tome, omanski je narod zadovoljan. Bez njegove odlučnosti, sada bi bili dio Emirata, što je bio plan zaljevskih zemalja, ili bi ostali bez identiteta, kao susjedni Jemen. Kad je preuzeo vlast, u Omanu su postojale tri škole s tisuću muških učenika, a danas imaju gotovo tisuću škola. Tada su u Omanu radile samo dvije misionarske bolnice s 13 liječnika, a sada ih ima 60, s više od 9000 liječnika, 99 posto stanovništva nije imalo struje, vode ni ceste. Danas država svima jamči pitku vodu i struju, ceste su im izvrsne, a čak su i međugradske prometnice osvijetljene.

U regiji gdje je etničko i sektaško nasilje svakodnevica, u Omanu tri velike muslimanske grupe žive bez mržnje. Nema plemenske diskriminacije. Nema ni etničke ni vjerske diskriminacije prema strancima. U okruženju su sve arapske zemlje svrstane na svoj način: s Amerikom, protiv Irana, protiv Izraela. Oman je sa svima u dobrim odnosima.

Osim nafte, prije je imao samo datulje i tamjan. Sada je razvoj turizma i industrije doveo do toga da su Omanci naučili raditi sve. Od predsjedanja multinacionalnim kompanijama do konobarenja. Kada završe studij, Omanci nalaze dobro plaćeno zaposlenje, za razliku od vršnjaka iz susjedstva. U tome najbrže napreduju od svih država u okolini koje mahom žive od nafte.

Danas je Oman država u pustinji u kojoj se miješaju arapski i zapadnjački način života. Za razliku od Saudijske Arabije i ostalih zemalja Zaljeva, u Omanu i mlade i stare žene nose hidžab. Mnoge od mladih žena besprijekorno su našminkane, a nokti su im brižljivo uređeni i nalakirani. Samo rijetke žene na ulici nose nikab ili burku. Oman je prva zemlja na Arapskom poluotoku koja je zaposlila žene u policiji, a ima ih i u politici te obnašaju funkcije ministrica.

Iako su zadovoljni i sretni, brine ih to što je sultan bolestan, a nema nasljednika. Kada nema nasljednika, sultan određuje tko će ga od rodbine naslijediti, a on je već odredio da tu odluku prepušta obitelji. Nakon njegove smrti, obitelj ima tri dana da izabere novog vladara. Kandidata ima više. Oni jesu na nekim funkcijama, ali ne na ključnim. Važno je naglasiti da je sultan na sva važna mjesta birao ljude po sposobnosti, a ne po srodstvu. Ako se obitelj ne može dogovoriti, otvara se pismo u kojem on ipak određuje nasljednika.

Donald Trump objavio da se SAD povlače iz nuklearnog sporazuma s Iranom