Prije 10 godina kada sam bio na Kubi, samo je nekoliko automobila bilo na cesti. A pogledajte ovo danas... Svaki oldtimer koji su mogli urediti je u pogonu. Sat vremena vožnje naplaćuju 60 dolara, pričao je prije dva mjeseca u Havani turist iz Švicarske.
I čovjek je potpuno u pravu. Svaki Kubanac koji ima priliku odavno se ubacio u turizam. Tisuće Kubanaca napustile su poslove u državnim službama i sada voze taksije, iznajmljuju sobe ili pak rade kao turistički vodiči imaju li sreću da znaju neki strani jezik. I to masno naplaćuju.
Što je i jasno. Prosječna plaća u državi je oko 30 dolara, a samo na iznajmljivanju sobe dnevno uzmu isti iznos. U trgovini će vam proizvoljno lupiti cijenu boce vode, a slično možete očekivati i u nekim kafićima.
Mentalni sklop im se, dakle, promijenio, od komunizma je ostao samo k. Novac je taj koji pokreće svakog Kubanca kada vam se na ulici obrati sa smiješkom od uha do uha.
A popularna revolucija tek je marketinški trik za turiste. Slike, murali i spomenici Ernesta Che Guevare i ostalih “drugova” revolucije tu su da dignu cijenu tom karipskom otoku.
Predsjednik Raul Castro, naime, olabavio je čvrstu ruku kojom je njegov stariji brat Fidel vodio zemlju. Lani je opet otvorena američka ambasada u Havani, a diplomatski kontakti s Washingtonom odavno su u uzlaznoj putanji. Čak su maknuli i stotinjak zastava koje su prolaznicima zaklanjale pogled na zgradu ambasade.
Raul je ljudima omogućio da pokrenu vlastite biznise, da si uzmu nešto ekstranovca sa strane na prodaji cigara, ruma i kave. Vidi se i da država ulaže dio novca u hotele po cijeloj zemlji, posebno na otocima. Mahom je riječ o javno-privatnim investicijama, a novac dolazi iz Europe. Amerikanci sa svojim dolarima još nisu ni utrčali, tako da prava ludnica po tom pitanju tek slijedi. Zaključak – onaj tko je htio vidjeti komunističku Kubu, zakasnio je najmanje pet do deset godina.