Dio hrvatske povijesti pripada i – knezovima te kraljevima – uz koje je vezan i dolazak, ostanak i opstanak Hrvata na ovom području. I dok su oni, kao i njihove vladarske titule, izumrli postavši dio davne prošlosti, nešto od svega toga ipak postoji i danas. U zanimljivom, možda i neobičnom obliku koji u sebi nosi neku pradavnu, s mrvicama simbolike arhaičnu patinu. Ljudi su to koji žive danas, a imaju znakovita imena i “vladarska” prezimena. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je sad među nama 121 Kralj, Tomislav, dok je onih koji nose ime Kralj, Stjepan – 106, Kralj, Krešimir – 29, Kralj, Zvonimir – 28, Knez, Tomislav – 27, Knez, Branimir – 10... A kad imate takva imena i prezimena, onda vas ona zasigurno dovode u razne zgodne, ali i nezgodne situacije. Koje? Evo, pročitajte.
Automehaničar Kralj, Tomislav iz Stubičke Slatine za svoje je “kraljevsko” ime zahvalan djedu Stjepanu, također hrvatskog “kraljevskog” imena, koje mu je naslijedio i sin, Tomislavov otac.
– Rođen sam 1973. Bile su to one burne 70-e, moj sada pokojni djed bio je veliki patriot te je tada kazao: “Dobijem li unuka, zvat će se Tomislav”. Meni je drago zbog toga jer je to staro hrvatsko ime koje ima i povijesnu dimenziju. Sjećam se da mi je baš zbog njega učiteljica povijesti u osnovnoj školi rekla da iz pitanja o kralju Tomislavu moram dobiti čistu peticu, jer sam po njemu i dobio ime pa bi bilo lijepo da upravo o tom našem vladaru sve naučim.
E sad, štošta sam od tada zaboravio. Znam da je on bio prvi hrvatski kralj, a detalja gdje je okrunjen i koje godine, više se ne sjećam – iskreno, čak s malom nelagodom, rekao je Tomislav kojeg prijatelji u razredu baš nešto i nisu zezali zbog svojevrsnog “kraljevskog” pedigrea. Možda i zato što je s njim u isti razred išao i dječak koji se zvao Nikola Zrinski pa su, kako reče, u razredu imali dva velika hrvatska junaka. No, posve očekivano, znaju ga ljudi čudno gledati kad im kaže kako se zove. Misle da se s njima zafrkava. Bude i svakakvih komentara.
Život i u ulici istog imena
– Kada sam 2008. podizao kredit, bankarica mi je rekla da još nije doživjela da joj dođe “takav” klijent pa se našalila: “Čudno mi je da Kralj, Tomislav mora dizati kredit. Eto, nisu ni kraljevi više ono što su nekad bili”. A kad sam 1995. bio desetar u vojsci na Borongaju, mojem se imenu začudio i zapovjednik, Vukovarac Jure Bumbar, koji je odmah sve okrenuo na šalu i kazao da mu je drago što zapovijeda Kralju, Tomislavu. Drugom zgodom, kako sam dugo igrao nogomet, vozio sam suigrače nakon neke utakmice, kad nas je zaustavila policija, pitajući gdje smo bili, kamo idemo, jesmo li pili i kako se zovemo. Kad sam rekao da se zovem Kralj, Tomislav, policajka je pomislila da im se izrugujem pa sam morao izići iz auta, otvoriti prtljažnik i podvrgnuti se alkotestu. No, kada sam im pokazao osobnu iskaznicu, vidjeli su da se ne šalim.
Ne sjećam se, možda su mi se tada čak i ispričali. Što se tiče supruge Renate, nije mi nikad rekla je li joj bilo zgodno udati se za Kralja, Tomislava. Možda je mislila da će takvom udajom ipak nešto ušićariti.
A svake godine, prilikom sistematskog pregleda u Zagrebu, znaju mi reći da moraju dobro paziti koji sam to ja, jer u Zagrebu ima sedam muškaraca koji se zovu Kralj, Tomislav – smijući se prepričava nam Tomislav.
Još jednog njegova imenjaka i prezimenjaka, 37-godišnjeg diplomiranog inženjera zrakoplovstva rođenog u Čazmi, pronašli smo na poslu u Karlovcu. U njegovoj su obitelji, te 1979., istodobno bile trudne njegova majka i strina pa je pao dogovor da će se onoj koja rodi muško, sin zvati Tomislav. To je ime dopalo njemu. No, utjecao je na to malo i otac. Jer, krajem 70-ih dok je studirao u Rijeci, njegov je otac često igrao košarku s drugim studentima, među kojima je bilo i onih iz Tomislavgrada i Livna, a oni su ga stalno zadirkivali kako to da je Kralj, a nije Tomislav nego Željko, pa su mu znali reći da jednoga dana, bude li ga imao, sin mu mora nositi ime Tomislav. Znači, sve je ipak imalo i tu povijesnu potku. Nositi takvo ime i prezime, kaže nam, ima svojih prednosti i mana. Prednost je to što ga svi znaju jer mu ime lako zapamte. Tako ga je, dok se jednom vozio u tramvaju, neki čovjek zazvao: “Hej, Kralj!”, popričali su potom desetak minuta dok čovjek nije izišao, prvotno mu kazavši da ga je baš zbog imena zapamtio s upisa na fakultet. No Tomislav ni danas ne zna tko je bio taj čovjek i kako se zove. A ovaj naš “drugi” Kralj, Tomislav ima posebno unikatnu crticu iz života.
– Dok sam živio u Čazmi, i stanovao sam u Ulici kralja Tomislava. Pa kad bih negdje morao dati podatke i reći ime i adresu, ljudi mi nisu vjerovali te sam često morao pokazivati osobnu iskaznicu. A ni kriv ni dužan živio sam u Ulici kralja Tomislava. Dogodilo se to ovako: roditelji su se 1982. iz Bjelovara preselili u Čazmu, u Ulicu Josipa Radanovića koji je bio neki lokalni partizanski junak. Onda je 90-ih, u eri promjena imena ulica, baš ta ulica u kojoj smo mi živjeli nazvana po kralju Tomislavu. Zanimljivo, promijenjeno je ime samo njoj, dok dvije okolne ulice i danas nose ista imena, također po dvojici lokalnih partizana. Kako god bilo, zbog svog imena i prezimena uvijek sam se trudio ne osramotiti kada su u pitanju povijesne činjenice o kralju Tomislavu. Dobro ih znam. I inače sam bio odličan đak, u školi nisam imao problema. Uvijek se govorilo: “Tomislav je dobar, on je uzor, on je predsjednik razreda...” Izgleda da sam imao donekle vladarsku ulogu u razredu. Prije toga pak, dok sam išao u vrtić, djeca su me u jednoj prilici “navukla” da sjednem na mjesto tete iz vrtića koje je bilo nešto povišeno pa smo to prozvali kraljevskim tronom. Loše je to završilo jer zato što sam bio “kralj” u vrtiću, pao sam i završio u bolnici s prijelomom ruke – prisjeća se “drugi” Kralj, Tomislav dokazujući svoje znanje iz povijesti time što je kao iz rukava sipao podatke o pravom kralju Tomislavu: okrunjen 925. na Duvanjskom polju, ujedinio Primorsku i Panonsku Hrvatsku, imao mornaricu, ratovao s Mađarima... Ipak, jednom je, unatoč znanju, izrekao pogrešan podatak.
– Negdje 1997. u Zagrebu sam išao u Ministarstvo prosvjete na razgovor za dodjelu stipendija pa me komisija pitala što znam o “onom kralju Tomislavu”, čisto da razbiju led. I ja krenem s pričom koja je bila povijesno točna, osim u jednoj stvari. Rekoh da je Tomislav okrunjen 1925. Naprosto, trema je bila jača od mene – priznaje naš sugovornik mali lapsus dodavši da svaki put na zagrebačkom kolodvoru pogleda spomenik kralju Tomislavu spomenuvši i “štiklec” zašto je na tom spomeniku kralj Tomislav umjesto na sjever prema Mađarima s kojima je ratovao, okrenut na jug.
Zato da putnici pri izlasku iz vlaka i kolodvora ne bi najprije ugledali stražnjicu kraljeva konja. Dok nam odaje i to da ga kolege na poslu znaju zadirkivati pitanjima kada će se pojaviti i njegova kraljica, Tomislav kaže da neće inzistirati na tome da mu jednom, dobije li ga, sin nosi bilo koje hrvatsko kraljevsko ime. Možda bi ga nazvao Vid, po djedu.
– Ipak, htio bih se zahvaliti svojim roditeljima što su odlučili svom sinu dati ime po prvom hrvatskom kralju u vrijeme kada se nije smjelo isticati da ste Hrvat. Za to je trebalo imati hrabrosti – reče Tomislav dometnuvši u šali: “Tko zna, možda se jednog dana kandidiram za predsjednika Hrvatske. Zamislite tu titulu s mojim prezimenom i imenom”.
Švercanje iz povijesti
Titula, i to ona vladarska, u prezimenu je i Kralja, Zvonimira, umirovljenog trgovca iz Zagreba, rođenog 1942. u Sarajevu, no porijeklom Hercegovca.
O tome kako je dobio ime, i što je tome presudilo, ne zna mnogo jer mu je otac nestao 1945., a samo godinu kasnije umrla mu je majka.
– Ostali smo siročad. No, vjerojatno mi se iz neke naklonosti prema kralju Zvonimiru dalo baš to ime. I dva moja nećaka, koji sad imaju 28 i 34 godine, nose isto ime i prezime tako da u obitelji imamo tri Kralja, Zvonimira. Meni je drago da nosim to ime i prezime, iako se povijest Hrvatske prije u Hercegovini i nije baš učila. Više se učila jugoslavenska povijest. Prije sam mislio i da nas Kraljeva ima samo u Hercegovini, a dolaskom u Zagreb 1966. doznao sam da puno ljudi s prezimenom Kralj ima i u Zagorju.
Za pravog kralja Zvonimira znam tek da je stolovao u Kninu – rekao nam je strastveni ribolovac, umirovljeni Kralj, Zvonimir, čije prezime i ime mnoge odmah podsjeća na: Bašćansku ploču, čuvenu legendu o kraljevu ubojstvu, Zvonimirovu kletvu...
Ni 65-godišnji Kralj, Stjepan iz Krapinskih Toplica ne sjeća se baš da je u hrvatskoj povijesti bilo nekoliko kraljeva imena Stjepan, kao što nije siguran da je baš zbog toga dobio takvo ime.
– Rođen sam u prosincu pa je vjerojatnije da sam ime dobio prema svetom Stjepanu. Inače, u mom rodnom selu Čretu većinom su se ljudi prezivali Kralj, i otamo smo nas dvojica Stjepana Kralja – bio je kratak ovostoljetni Kralj, Stjepan.
A sad malo o - knezovima. Jedan od njih, Knez, Mislav, medicinski je tehničar na zagrebačkom Sv. Duhu, rođen 1995. Otac ga je htio nazvati Ante ili Šime, no mama se s tim baš i nije slagala pa je “zaigrala” na povijest. Uspješno.
– Meni je draga ta povijesna konotacija, iako je puno ljudi i ne skuži. No, u srednjoj medicinskoj školi profesorica povijesti Gordana Špelić odmah je to povezala pa se znalo dogoditi da se zbog prezimena i imena malo i “švercam”, baš iz povijesti. Kako nikada nije imala učenika s takvim prezimenom i imenom, profesorica se potrudila da svi u razredu dobro nauče tko je bio knez Mislav. Pogotovo ja. Zato sam morao napraviti esej o tom knezu i pročitati ga pred cijelim razredom. Sjećam se da je vladao deset godina, da se žestoko borio protiv Mlečana, da ga je naslijedio knez Trpimir... A mene je to prezime i ime znalo dovesti u zanimljive situacije. Došavši jednom na Hitnu, bez zdravstvene iskaznice, gospođa na šalteru otišla je po papir i olovku da bi zapisala moje podatke, no kada sam joj rekao kako se zovem, uzvratila je da je odmah to znala ništa ne bi trebala zapisivati jer bi takvo ime i prezime odmah zapamtila.
Iznenađen je ostao i ravnatelj bolnice Sv. Duh kada sam se predstavio na razgovoru za posao. Rekao mi je tad: “Drago mi je da sad u bolnici imamo jednog Kneza, Mislava i nadam se da ćemo uspjeti “nabaviti” i barem jednog Kralja, Tomislava”. Zbog imena nikada nisam imamo neprilika, ali, kako se bavim nogometom, jednom smo išli na utakmicu u Republiku Srpsku pa sam suigrače zamolio da me, dok smo tamo, zovu samo imenom ili nadimkom, Miki. Da izbjegnem eventualne neugodne situacije – otkrio nam je mladi Knez, Mislav, dok 31-godišnji konobar Knez, Domagoj iz Nuštra reče da ime nije dobio zbog povijesti.
– No, u školi su me zbog njega često zafrkavali. I razrednica, koja je predavala povijest, znala je reći: “Ajde, Kneže, reci nam nešto iz povijesti”. Iskreno, i nisam baš volio povijest pa kako sam imao prijatelja koji je bio ljubitelj povijesti, on mi je često pomagao. A razrednica me ipak za ocjenu pitala o knezu Domagoju i, koliko se sjećam, dobio sam trojku. Znam da je knez Domagoj imao svoje strijelce, da je na moru bio strah i trepet i da su ga zvali najgorim knezom. Meni je baš zbog toga bio najdraži jer sam i ja bio zeznut, uvijek spreman na nestašluke. Ma, bilo nas je šestero djece, tri sestre i još dva brata, a ja sam bio najgori u obitelji – smijući se reče nam Knez, Domagoj.
>>Domagoj Burić: Serijal se gledao u cijeloj Europi, a najviše je oduševio Skandinavce